Članak objavljen u časopisu Pravnici u gospodarstvu broj 06 za 2017.
Kad je u pitanju podjela šteta na vrste u praksi se najčešće javlja ona na neimovinsku koju Zakon o obveznim odnosima koncepcijski definira kao povredu prava osobnosti, i imovinsku, koja se može manifestirati u dva pojavna oblika, umanjenje nečije imovine, kada je posrijedi stvarna šteta, ili sprječavanje mogućnosti povećavanja imovine, kada je posrijedi izmakla korist, dobit ili zarada.
odvjetnik DAMIR JELUŠIĆ, dipl.iur.
Odvjetničko društvo Vukić, Jelušić,
Šulina, Stanković,Jurcan & Jabuka d.o.o.
Rijeka, Nikole Tesle 9/V-VI.
JE LI VRIJEME ZA PROMJENU PRAVNOG SHVAĆANJA O REPARACIJI PRETRPLJENE I BUDUĆE NEIMOVINSKE ŠTETE U JEDNOKRATNOM NOVČANOM IZNOSU?
- UVOD
Kad je u pitanju podjela šteta na vrste u praksi se najčešće javlja ona na neimovinsku koju Zakon o obveznim odnosima[1] koncepcijski definira kao povredu prava osobnosti, i imovinsku, koja se može manifestirati u dva pojavna oblika, umanjenje nečije imovine, kada je posrijedi stvarna šteta, ili sprječavanje mogućnosti povećavanja imovine, kada je posrijedi izmakla korist, dobit ili zarada[2]. Nadalje, za potrebe ovog rada relevantna nam je i podjela na postojeću, pretrpljenu ili već pričinjenu štetu, dakle štetu koja je već prouzročena i štetne posljedice su već nastupile, te buduću štetu kod koje je je riječ o šteti prouzročenoj u sadašnjosti, ali će štetne posljedice nastupiti u budućnosti[3]. U ovom ćemo radu, naime, pokušati pravno problematizirati materijalnopravno shvaćanje Vrhovnog suda zauzeto još krajem 80-ih godina prošlog stoljeća, prevladavajuće odnosno većinsko i u pravnoj znanosti, po kojem se pretrpljena i buduća neimovinska šteta smatraju jednom štetom i repariraju jednokratnom isplatom pravične novčane naknade oštećeniku čak i u slučajevima u kojima, u trenutku odmjeravanja naknade, parnični sudac, jer nije prorok, ne može znati opseg i visinu neimovinske štete koja će pro futuro sukcesivno nastajati u vremenskom intervalu čije trajanje, također, nije moguće predvidjeti, kao što u tom trenutku nije moguće anticipirati ni kakve će duševne bolove, gledano po jakosti i trajanju, zbog povrede prava osobnosti trpjeti oštećenik[4], a što su neupitno i nedvojbeno zakonske kvalifikatorne okolnosti o kojima ovisi odmjeravanje visine novčane naknade da bi se ona mogla okarakterizirati pravičnom kako to zahtijeva Zakon. Odnosno, drugim riječima, u ovom ćemo radu pokušati pravno argumentirati i elaborirati zbog kojih smo razloga nesuglasni s trenutačno prevladavajućim pravnim shvaćanjem u judikaturi i jurisprudenciji o ovom pravnom pitanju po kojem postojeća i buduća neimovinska šteta čine jednu štetu pa oštećenik nema pravo na zasebne pravične novčane naknade osnovom već pretrpljene neimovinske štete i buduće neimovinske štete koju će, po redovitom tijeku stvari ili posebnim okolnostima konkretnog slučaja, zasigurno pretrpjeti u budućnosti, već samo pravo na isplatu jednokratne novčane naknade čiju visinu parnični sud odmjerava temeljem pravnorelevantnih činjenica koje su utvrđene do trenutka zaključenja glavne rasprave odnosno presuđenja.
2. VAŽEĆI NORMATIVNI OKVIR
U kontekstu ove teme relevantna je, prvo, zakonska odredba kojom je normirano da će parnični sud, u slučaju povrede prava osobnosti i ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema, s tim da je pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade dužan voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom[5]. Drugo, pravna je osnova obveznopravnog potraživanja pravične naknade osnovom buduće pretrpljene neimovinske štete zakonska odredba koja obvezuje parnični sud da, na zahtjev oštećenika, dosudi i odmjeri pravičnu novčanu naknadu i za buduću neimovinsku štetu ako je izvjesno da će ona trajati i u budućnosti[6].
3. VRHOVNOSUDSKO PRAVNO SHVAĆANJE
Kako rekosmo, najviši je državni sud pravno shvaćanje o predmetnom pravnom pitanju zauzeo još za vrijeme trajanja bivše države, dok je na snazi bio Zakon o obveznim odnosima[7]. Ljubaznošću i profesionalnošću tajnika Vrhovnog suda došli smo u posjed Zapisnika donijetog na 3. sjednici Građanskog - privrednog odjela održanoj 30. ožujka 1987. na kojoj je donijet Zaključak[8] broj 3. u kojem je pod točkom 1. deklariran stav po kojem ...nematerijalna šteta koja se u određenom obliku trajno ili trajnije ispoljava predstavlja jednu štetu pa sud određuje jedan iznos naknade uzimajući u obzir trajanje te štete do donošenja presude i njeno trajanje u budućnosti..., a pod točkom 2. stav po kojem ...naknadu za buduću nematerijalnu štetu sud može dosuditi, u smislu čl. 203. ZOO-a, i kad se štetne posljedice u psihi oštećenog još nisu ispoljile ako je izvjesno da će te posljedice nastati u budućnosti... Kasnije ga je, dakako, opetovano deklarirao u (bez)brojnim judikatima donijetima od tada do danas u kojima je odluka u parnici ovisila o (raz)rješenju tog pravnog pitanja. Primjerice: 1. ...Naknadu dosuđenu za nematerijalnu štetu sud će utvrditi uzimajući u obzir sadašnju i buduću štetu na istoj osnovi pa oštećeniku za takvu buduću štetu ne pripada posebna i dodatna naknada[9]... 2 ...Naknada dosuđena za nematerijalnu štetu (u konkretnom slučaju za duševne boli, smanjenje životne aktivnosti i strah) obuhvaća i buduću takvu nematerijalnu štetu za koju je, prema uobičajenom tijeku stvari, sigurno da će nastajati u budućnosti[10]... Na tragu je našeg pravnog shvaćanje, međutim, pravno shvaćanje kojim je u jednoj recentnoj antidiskriminacijskoj parnici[11] Općinski sud u Rijeci obrazložio odluku o odbijanju reparacijskog antidiskriminacijskog zahtjeva impostiranog osnovom naknade buduće izvjesne neimovinske štete. Isti je, naime, navedeni zahtjev odbio zbog toga jer je posrijedi bilo potraživanje nedospjelo do zaključenja glavne rasprave[12], ali istodobno deklariravši pravni stav po kojem ...kada sud odbija dio tužbenog zahtjeva zbog toga što još tražbina koja se njime traži nije dospjela do zaključenja glavne rasprave ne primjenjuju se pravila o presuđenoj stvari, što znači da će tražbinu u odnosu na koju je donesena odluka iz točke V. presude tužitelj moći ponovo utužiti ne izlažući se riziku da njegova tužba bude odbačena zbog presuđene stvari... pri čemu se pozvao na judikaturu u vidu sentence Visokog privrednog suda Hrvatske donijete u predmetu poslovnog broja Pž-114/79 koja u cijelosti glasi: ...Sud će odbiti tužbeni zahtjev koji ne dospije ni do zaključenja glavne rasprave, čime se samo utvrđuje da tužbeni zahtjev nije postojao u času na koji se odnosi izreka presude. To znači da će tužitelj čim tužbeni zahtev dospije moći podnijeti tužbu o istom zahtjevu među istim strankama i bez uvjeta za ponavljanje postupka...
4. PREVLADAVAJUĆE PRAVNO SHVAĆANJE U JURISPRUDENCIJI
Po Gorencu, imajući u vidu stilizaciju odredbe čl. 1104. ZOO-a, riječ je o situaciji u kojoj sud može, na oštećenikov zahtjev, dosuditi pravičnu novčanu naknadu za kontinuiranu buduću neimovinsku štetu koju isti definira kao ...štetu koja je prouzročena u sadašnjosti i štetne posljedice nastupaju u sadašnjosti, ali je po redovitom tijeku stvari sigurno da će one trajati i u budućnosti, te da se obzirom na prirodu neimovinske štete o kojoj je riječ već sada može ocijeniti i dosuditi pravična novčana naknada u ukupnoj visini[13]... Jug, pak, navodi da, citira se ....za razliku od naknade buduće imovinske štete gdje je osnovni način ostvarenja te štete plaćanje novčane rente, kod naknade buduće neimovinske štete osnovni način je plaćanje jednokratnog iznosa. Ta razlika prvenstveno proizlazi iz odredbi ZOO-a koji ne predviđa izrijekom plaćanje novčane rente kao načina ostvarenja naknade buduće neimovinske štete, a zatim iz same naravi neimovinske štete koja proizlazi iz određene povrede prava osobnosti. Neimovinska šteta koja će se u određenom obliku pojavljivati trajno ili trajnije, tretira se kao jedna šteta, zbog čega se naknađuje u jednokratnom iznosu uzimajući u obzir trajanje štetnih posljedica do donošenja presude kao i onih koje će trajati u budućnosti. To znači da bi se jednokratnim iznosom novčane naknade ostvarivala i naknada buduće neimovinske štete koja još nije nastala, ali je izvjesno da će u budućnosti nastati... konstatirajući da se ...buduća neimovinska šteta u pravilu procjenjuje kao jedinstvena šteta... Sudska je praksa, nastavlja, ...zauzela pravno stajalište da se naknada buduće neimovinske štete može u opravdanim slučajevima ostvarivati i u vidu novčane rente..., a isti ...smatra da je takvo stajalište opravdano kod povreda prava osobnosti zbog povrede prava na život i tjelesno zdravlje gdje je došlo do znatnog oštećenja zdravlja i života oštećenika... ...Stoga..., zaključuje Jug, ...iako ZOO ne predviđa naknadu buduće neimovinske štete u obliku novčane rente, nema zapreke da se povodom zahtjeva oštećenika, u iznimnim i opravdanim slučajevima, dosudi i takav vid novčane satisfakcije[14]... Nastavno, donosimo primjer iz vrhovnosudske judikature: ...Tužitelj je postavio zahtjev za naknadu nematerijalne štete - duševnih boli zbog smanjenja životnih aktivnosti u obliku novčane rente. Sudovi odbijaju takav tužbeni zahtjev iz razloga jer da "invaliditet" tužitelja ne opravdava takav oblik novčane naknade, tako da određuju jedan paušalni iznos, što nije niti bio tužbeni zahtjev određen visinom. Pravni pristup sudova je pogrešan kada sudovi uzimaju u obzir samo postotak (55%) kojim liječnički vještak iznosi svoje mišljenje o invaliditetu tužitelja mada je u vrijeme zaključenja glavne rasprave kod tužitelja utvrđeno niz trajnih posljedica po njegovo zdravlje koje mu otežavaju sve životne aktivnosti. Zato valja uzeti u obzir sve okolnosti cjelokupnog zdravstvenog stanja tužitelja, sve posljedice po cjelokupnu životnu aktivnost tužitelja, a pri tome posebno imati u vidu njegovu životnu dob s tim u vezi i pojačane napore u savladavanju svih posljedica. Tek kada se uzmu u obzir sve trajne posljedice - dakle i one promjene i smetnje u funkcioniranju pojedinih povrijeđenih dijelova glave i ekstremiteta koje će trpjeti ubuduće – što je i zakonski osnov za naknadu te vrste neimovinske štete u smislu čl. 203. Zakona o obveznim odnosima (a ne neka buduća neizvjesno nastala šteta kako tu odredbu pogrešno tumači sud prvog stupnja) moći će se odlučiti o obliku novčane naknade - da li jednokratna novčana naknada ili u obliku novčane rente[15]... Bukovac Puvača, citirajući odredbu čl. 1104. ZOO-a, zaključuje da iz iste ...proizlazi da je zakonodavac imao u vidu kontinuiranu buduću štetu odnosno onu koja je uzrokovana u sadašnjosti i štetne posljedice nastupaju u sadašnjosti, ali je po redovnom tijeku stvari sigurno da će trajati i u budućnosti, te se s obzirom na prirodu neimovinske štete već sada može ocijeniti i dosuditi visina novčane satisfakcije. U sudskoj je praksi..., nastavlja autorica, ...zauzeto stajalište da to ne znači da je oštećeniku priznato pravo na dvije posebne naknade (jednu za postojeću, a drugu za buduću štetu), već da neimovinska šteta (postojeća i buduća) predstavlja jednu štetu za koju se određuje jedan iznos naknade pri čemu se u obzir uzima njezino trajanje i do donošenja presude i u budućnosti... U kontekstu načina reparacije odnosno isplate konstatira činjenicu da se ...pravična naknada za neimovinsku štetu u pravilu dosuđuje u jednokratnom iznosu, budući da ZOO-om izričito nije predviđena mogućnost da se dosuđuje u obliku rente. Ipak bi se, u skladu s mišljenjem izraženim u jednoj odluci Vrhovnog suda, naknada za buduću neimovinsku štetu, na zahtjev oštećenika, mogla dosuditi i u obliku rente, ako bi to predstavljalo odgovarajuću satisfakciju, jer ni čl. 1100. ni čl. 1104. ZOO-a ne određuju oblik naknade za buduću neimovinsku štetu[16]... Za potrebe je ovog rada izuzetno zanimljiv fragment rada kolege Juga u kojem isti deklarira pravno shvaćanje po kojem je ...izvjesna buduća šteta takva šteta kod koje je njen uzrok nastao u sadašnjosti, te će štetne posljedice sigurno nastupiti u budućnosti, ali se ne zna kada i u kojem opsegu... odnosno ...kod takve buduće samostalne štete ne može se u vrijeme nastanka njenog uzroka ocijeniti njen obujam i visina, već će se to moći tek kada nastupe štetne posljedice, a izvjesna buduća šteta dijelom je i ona šteta koja je uzrokovana u sadašnjosti i štetne posljedice su nastupile u sadašnjosti, ali će po redovnom tijeku stvari štetne posljedice trajati i u budućnosti... pa se kod potonje vrste buduće štete ...radi o kontinuiranoj šteti koja je nastala u sadašnjosti, ali je potpuno sigurno da će trajati ubuduće, do određenog trenutka ili događaja... Pozivajući se na Gorenca[17], Jug[18] primjer takve štete oprimjeruje na slučaju povrede prava osobnosti prava na tjelesno i duševno zdravlje uslijed naruženosti kod male djevojčice, kada je utvrđeno da će nagrđenje trajati doživotno, a zbog male je dobi djeteta nemoguće utvrditi obujam i visinu štete jer će to biti moguće tek kada će ta osoba kao zrela žena shvatiti svoju naruženost i početi trpjeti duševne bolove.
5. AUTOROVO PRAVNO SHVAĆANJE
Prvo, premda se odredba koja regulira načelo potpune naknade štete[19] nalazi u dijelu Zakona koji regulira reparaciju imovinske štete smatramo da se navedeno načelo, mutatis mutandis, primjenjuje i kod naknade neimovinske štete odnosno povrede prava osobnosti jer ultimativni cilj i svrha svake reparacije štete mora biti potpuno obeštećivanje oštećenika. Drugo, u svojim smo se stručnim radovima uvijek zalagali da se pravne norme, u slučaju dvojbe i egzistentnosti različitih pravnih tumačenja, kad je posrijedi institut naknade štete, interpretiraju in favorem oštećenika. Treće, u tom kontekstu smatramo nepravičnim, pa i nezakonitim, da se kod štetnih događaja čiji je uzrok štetna radnja nastala u sadašnjosti, poglavito kad je posrijedi kontinuirana štetna radnja, čiji je produkt već postojeća pričinjena neimovinska šteta, ali i izvjesna kontinuirana buduća neimovinska šteta odnosno povreda prava osobnosti koja će, po redovnom tijeku stvari ili, vjerojatnije, posebnim okolnostima nekog specifičnog štetnog događaja, sigurno nastajati u budućnosti, ali isključivo i jedino o štetniku odnosno odgovornoj osobi ovisi kako trajanje povrede prava osobnosti, ili više njih in cumulo, tako i jačina duševnih bolova koje oštećenik trpi i trpjeti će sve dok štetna radnja ne prestane, tako pričinjena šteta smatra jednom štetom koja se reparira isplatom jednokratne novčane naknade. Dakle, da budemo sasvim određeni, konkretni, jasni i precizni, posrijedi je buduća izvjesna kontinuirana neimovinska šteta kod koje je, po našem pravnom mišljenju, dijametralnom i opozitnom sadašnjem prevladavajućujem pravnom shvaćanju u tuzemnoj judikaturi i jurisprudenciji, nezakonito i nepravično kako pravno tretiranje postojeće i buduće neimovinske štete jednom štetom, tako i isplaćivanje novčane naknade za postojeću i buduću neimovinsku štetu u jednokratnom novčanom iznosu u pravnoj situaciji u kojoj parnični sud, u trenutku odmjeravanja novčane naknade, ne zna i ne može znati, jer nije prorok, koliki će biti konačni obujam i visina pretrpljene neimovinske štete jer to može znati tek kad štetnik prestane sa štetnom radnjom i, posljedično, bude definiran konačan i definitivan opseg štetnih posljedica. Jer, četvrto, Zakon kogentnopravnom normom obvezuje parnični sud koje kvalifikatorne okolnosti mora uzeti u obzir prilikom odmjeravanja pravične novčane naknade, a to su, među inim, već akcentirani i apostrofirani jačina i trajanje duševnih bolova koje oštećenik trpi odnosno, koje će, naglašavamo za potrebe ovog rada, trpjeti pro futuro do prestanka štetne radnje i posljedičnog prestanka s povrjeđivanjem prava osobnosti. U svakom je slučaju, naime, u trenutku presuđivanja, temeljem u dokaznom postupku utvrđenih pravnorelevantnih činjenica na okolnost visine štete, moguće utvrditi visinu postojeće odnosno već pretrpljene neimovinske štete i oštećeniku po objektivnim kriterijima i parametrima odmjeriti pravičnu novčanu naknadu. Međutim, kod nemalog broja štetnih događaja, a recentno su sve češći takvi štetni događaji prouzročeni različitim pojavnim oblicima diskriminacije, parnični sud u trenutku presuđivanja ne zna i ne može znati, u kontekstu buduće izvjesne kontinuirane neimovinske štete, jakost i trajanje duševnih bolova koje će u budućnosti (pre)trpjeti oštećenik, pa smatramo da je odmjeravanje jednokratne pravične novčane naknade u takvim predmetima, u dijelu naknade odnosećem na potonju štetu, zbog nepoznanice koliki će biti njen opseg i visina, puko nagađanje koje ide na oštećenikovu štetu i odmjerenu naknadu, posljedično, čini nepravičnom. Jer, logično je već na elementarnoj razini, ali, nota bene, i propisano Zakonom, da se visina neimovinske štete utvrđuje temeljem propisanih kvalifikatornih okolnosti pa istu, ukoliko neke od njih u trenutku meritornog odlučivanja nisu poznate jer šteta još nije pričinjena, iako je sasvim izvjesno i neupitno da će biti, jednostavno nije moguće procijeniti na objektivan i realan način kako bi se poštovalo načelo potpune naknade štete i oštećenik obeštetio na zakonit, pravilan i pravičan način. Poviše smo već ukazali na primjer iz judikature, dakle slučaj doživotnog teškog naruženja odnosno nagrđenja malog djeteta, premalog da bi spoznalo naruženje i trpjelo duševne bolove do kojih će izvjesno doći u budućnosti čim isto odraste do faze odraslosti u kojoj će naruženje spoznati i početi trpjeti duševne bolove zbog povrede prava osobnosti, od prava na psihofizičko zdravlje do prava na vlastitu sliku odnosno lik. Nadalje, naše ćemo pravno shvaćanje prezentirati na slučaju gorespomenute krajnje recentne pravomoćne antidiskriminacijske parnice[20]. U njoj je tužitelj, osoba s najvećim i najtežim stupnjem invaliditeta, po zanimanju odvjetnik, tužio državu jer zgrada sjedišta suda nije razumno prilagođena kretanju osoba s invaliditetom i osoba smanjene pokretljivosti, poglavito onih koje se kreću uz pomoć invalidskih kolica na elektromotorni pogon. Potonjom neprilagodbom odnosno nepristupačnošću zgrade zbog brojnih arhitektonskih barijera, tvrdio je tužitelj, povrijeđen mu je čitav niz ustavnih, konvencijskih, zakonskih i podzakonskih prava, primjerice pravo na rad, pravo na jednakost, pravo na pristupačnost, pravo na razumnu prilagodbu, pravo na posebnu skrb države, obveza države da se posebno brine o nemoćnima, načelo zabrane diskriminacije i mnoga druga. Slijedom toga, a nakon što je država bez obrazloženja odbila mirno vansudsko razrješenje spora, tužitelj je, objektivno ih kumulirajući, impostirao pet tužbenih zahtjeva. Prvo, deklaratorni antidiskriminacijski tužbeni zahtjev kojim je od Suda zatražio pravozaštitu u vidu utvrđenja ...da je tuženica putem mjerodavnih tijela državne uprave poduzela i propustila poduzeti radnje i mjere koje su neposredno dovele do povrede tužiteljevog prava na jednako postupanje na način da je protupropisno Upravni sud u Rijeci smjestila u zgradu neprilagođenu kretanju osoba sa invaliditetom...,potom ...na način da je vlasnika zgrade u svojstvu zakupodavca propustila ugovorno obvezati da prije predaje zgrade u posjed izvrši razumnu prilagodbu zgrade kretanju osoba s invaliditetom..., te konačno...na način da od dana početka rada suda do dana utuženja nije provela mjere i radnje propisane mjerodavnim propisima kojima bi eliminirala arhitektonske barijere nalazeće ispred i u zgradi i osobama s invaliditetom, poglavito onima koje se kreću uz pomoć elektromotornih invalidskih kolica, osigurala nesmetan pristup sudu, a posljedica poduzimanja i nepoduzimanja kojih je izravna, višestruka, produljena, ponovljena i teška diskriminacija tužitelja po osnovi invaliditeta... Drugo, restitutivni antidiskriminacijski tužbeni zahtjev kojim je od Suda zatražio nalaganjetuženici...da u najkraćem mogućem roku, ne duljem od 6 mjeseci računajući od dana pravomoćnosti presude, na primjeren način reguliran mjerodavnim propisima i u skladu s pravilima struke, na i u zgradi Upravnog suda u Rijeci, ukloni arhitektonske barijere u formi više stubišta i drugih arhitektonskih barijera koje osobama s invaliditetom, posebice onima koje se kreću uz pomoć elektromotornih invalidskih kolica, onemogućuju ulazak u zgradu i uskraćuju pravo na pristup sudu... Trećepostavljeni i četvrtopostavljeni reparacijski antidiskriminacijski tužbeni zahtjevi sadržavali su glavno traženje na naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, i to kako one već pretrpljene u iznosu od 30.000,00 HRK, tako i buduće u vidu mjesečne rente u iznosu od 3.000,00 HRK koji bi tuženicu obvezivao na reparaciju buduće neimovinske štete sve dok ne otkloni povredu prava na jednako postupanje. Konačno, posljednjim je sporednim tužbenim zahtjevom tužitelj zatražio naknadu troškova parničnog postupka. Prvostupanjski je Sud prihvatio sve glavne antidiskriminacijske tužbene zahtjeve osim reparacijskog zahtjeva usmjerenog na naknadu buduće izvjesne neimovinske štete za koju je po posebnim okolnostima slučaja bilo sasvim sigurno da će nastajati i ubuduće sve dok tuženica ne ukloni uzrok diskriminacije, bilo provedbom mjera razumne prilagodbe bilo izmještanjem sjedišta suda u neku prilagođenu zgradu. Na ovom mjestu apostrofiramo činjenicu da prvostupanjski Sud reparacijski antidiskriminacijski tužbeni zahtjev usmjeren na naknadu buduće štete nije odbio temeljem pravnog shvaćanja kojeg problematiziramo u ovom radu nego zauzetog pravnog stava da je posrijedi potraživanje nedospjelo do zaključenja glavne rasprave[21]. Drugostupanjski je Sud Presudom[22] djelomično prihvatio tuženičinu Žalbu odbivši dio restitutivnog tužbenog zahtjeva samo u jednoj rečenici. Obrazlažući, pak, pravilnost i zakonitost pravnog stava prvostupanjskog Suda u kontekstu odbijanja reparacijskog zahtjeva usmjerenog na naknadu buduće štete žalbeni je Sud deklarirao obveznopravni stav koji problematiziramo u ovom radu navevši u obrazloženju da ...ZOO ne priznaje naknadu neimovinske štete koja će nastati ubuduće u formi zahtjeva za isplatom rente obzirom se to odnosi na postojanje osnove naknade buduće neimovinske štete koja se, kada se cijeni i u okviru odredbe čl. 19. ZOO-a na koju se sud prvog stupnja i poziva, odnosi na štetu pri ocjeni pravične novčane naknade povrede prava osobnosti, a takva neimovinska šteta predstavlja jednu štetu i obuhvaća posljedice koje će trajati u budućnosti pa se ista naknađuje u jednom iznosu, a odnosi i na posljedice koje će povrijeđeni trpjeti i ubuduće... Stoga ćemo i na ovom mjestu, u kontekstu citiranog pravnog shvaćanja, opetovati svoje neslaganje s istim postavljajući, istodobno, neka pravna pitanja na koja ne nalazimo odgovore u trenutačno prevladavajućem pravnom shvaćanju u judikaturi i jurisprudenciji. Prvo, kako je prvostupanjskom Sudu, u trenutku zaključenja glavne rasprave, u smislu odredbe čl. 1104. ZOO-a, moglo biti poznato kolika će biti jakost i trajanje oštećenikovih duševnih bolova zbog povrede prava osobnosti kao kvalifikatornih okolnosti koje ex lege mora vrednovati pri odmjeravanju pravične novčane naknade s obzirom da je u tom trenutku bilo nepoznato ne samo kada će, nego hoće li uopće država postupiti po nalogu i otkloniti arhitektonske barijere mjerama razumne prilagodbe ili izmještanjem sjedišta sudu u zgradu prilagođene kretanju osoba s invaliditetom i osoba smanjene pokretljivosti? Drugo, nadovezujući se na prvo, da li naknada može biti jednaka ako povreda prava osobnosti, a nakon odmjeravanja jednokratnog iznosa, potraje 2, 5 ili 10 godina? Po nama, ali i po odredbi čl. 1100/2. ZOO-a, ne može, jer naravno da je duljina trajanja povrede relevantna za visinu naknade na način da dulje trajanje povrede zbog duljeg vremenskog intervala tijekom kojeg oštećenik trpi duševne bolove zbog povrede prava osobnosti zahtijeva odmjeravanje veće odnosno više naknade da bi se ista mogla okarakterizirati pravičnom. Treće, zar oštećenik neće, u slučaju da odgovorna osoba kroz 2, 5, ili 10 godina, ili čak nikad, postupi po presudi trpjeti, zbog nemoći i tisuću drugih negativnih emocija koje će kod njega stvoriti činjenica da tuženik odbija izvršiti sudski mu naloženu činidbu, snažne duševne bolove zbog povrede prava osobnosti koje parnični sud nije mogao anticipirati pri odmjeravanju jednokratne nagrade i involvirati ih kao kvalifikatornu okolnost u visinu naknade? Četvrto, in ultima linea, ne vidimo ni jedan razuman i opravdan razlog, kad se već buduća imovinska šteta može, u Zakonom anticipiranim slučajevima, naknađivati isplatom novčane rente mjesečno unaprijed, a Jug rentu definira kao ...naknadu štete kod koje ukupan iznos štete nije poznat u vrijeme odlučivanja o zahtjevu, i plaća se unaprijed u utvrđenim iznosima i razdobljima[23]..., zbog čega se izvjesna buduća kontinuirana neimovinska štete oštećeniku ne bi mogla reparirati na identičan način i, eventualno, u pojedinim slučajevima, novčana naknada tijekom vremena povećati ili snižavati, ali i prestati obveza odgovorne osobe ukoliko to zahtijevaju promijenjene okolnosti slučaja u skladu s klauzulom rebus sic stantibus[24]. Primjerice: ...Renta kao novčani oblik naknade štete plaća se periodično, u unaprijed utvrđenim iznosima. Početni unaprijed određeni iznos utvrđuje se prema visini štete u času prvostupanjskog suđenja, ali pod klauzulom "rebus sic stantibus", jer sud može na zahtjev oštećenika za ubuduće povećavati rentu, a može je na zahtjev štetnika i smanjivati ili ukinuti ako se znatnije promijene okolnosti koje je sud imao na umu prilikom donošenja odluke (čl. 196. Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine", br. 53/91, u daljnjem tekstu: ZOO), dakle može je izmijeniti[25]...
6. ZAKLJUČAK
Kod nemalog broja štetnih događaja, a recentno su u judikaturi sve češći takvi štetni događaji prouzročeni različitim pojavnim oblicima diskriminacije, parnični sud u trenutku presuđivanja ne zna i ne može znati, u kontekstu buduće izvjesne kontinuirane neimovinske štete, jakost i trajanje duševnih bolova koje će u budućnosti (pre)trpjeti oštećenik kao relevantne kvalifikatorne okolnosti koje obvezno mora uzeti u obzir i pravno valorizirati pri odmjeravanju novčane naknade, pa smatramo da je odmjeravanje jednokratne pravične novčane naknade u takvim predmetima, u dijelu naknade odnosećem na potonju vrstu štete, zbog nepoznanice koliki će biti njen opseg i visina, puko nagađanje koje ide na oštećenikovu štetu i odmjerenu naknadu, posljedično, čini nepravičnom. Zbog toga se zalažemo za de lege ferenda normativno rješenje kojim će se, primjenom istog u judikaturi, modificirati materijalnopravno shvaćanje Vrhovnog suda o tom pravnom pitanju zauzeto još krajem 80-ih godina prošlog stoljeća, prevladavajuće i u pravnoj znanosti, po kojem se pretrpljena i buduća neimovinska šteta smatraju jednom štetom i repariraju jednokratnom isplatom pravične novčane naknade oštećeniku.
[1] Zakon o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15)
[2] ZOO, 1046. u vezi s čl. 19.
[3] prof. dr. Gorenc, Vilim, Komentar Zakona o obveznim odnosima, RRIF plus d.o.o., Zagreb, 2005., str. 408.
[4] Izrazi u ovom radu korišteni u muškom rodu, primjerice oštećenik ili sudac, rodno su neutralni odnosno na jednak način obuhvaćaju muški i ženski rod.
[5] ZOO, čl. 1100/2.
[6] ibid, čl. 1104.
[7] Zakon o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/01)
[8] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Su 343-IV/87
[9] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 13/86
[10] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 460/87
[11] Općinski sud u Rijeci, P-102/15
[12] Zakon o parničnom postupku (NN 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11, 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – Odluka Ustavnog suda), dalje ZPP, čl. 326.
[13] Gorenc, op. cit., str.
[14] dr. sc. Jug, Jadranko, sudac GO VSRH, Naknada buduće štete, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, broj 1 za 2015., str. 484. i 485.
[15] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 862/1993-2
[16] dr.sc Bukovac Puvača, Maja, Deset godina nove koncepcije neimovinske štete, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, broj 1 za 2015., str. 175. i 176.
[17] Gorenc, Vilim, Zakon o obveznim odnosima s komentarom, RRIF, Zagreb, 1998., str. 294.
[18] Jug, op. cit., str. 475.
[19] ...Naime, u skladu sa načelom koje je prihvatilo naše pravo, načelo potpune naknade štete, kod nesporno utvrđene okolnosti da je automobil tužitelja potpuno uništen, tužena zajednica osiguranja je dužna tužitelju naknaditi cjelokupnu štetu...(Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 51/1992), ...Dosuđenom visinom naknade štete ostvarena je i po mišljenju ovog suda potpuna naknada štete u smislu odredbe čl. 190. ZOO... ...(Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 676/1996),
[20] Općinski sud u Rijeci, P-102/15
[21] ZPP, čl. 326.
[22] Županijski sud u Puli, GŽ-67/17-2
[23] Jug, op. cit., str. 471.
[24] ZOO, čl. 1096.
[25] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 3031/1095-2