Članak objavljen u časopisu Novi informator broj 6721
Novi je Zakon o socijalnoj skrbi, koji je na snagu stupio 17. veljače 2022., donio neke neznatne normativne promjene i kod reguliranja prava na status roditelja njegovatelja odnosno prava na status njegovatelja kao dvaju prava iz sustava socijalne skrbi.
odvjetnik DAMIR JELUŠIĆ, dipl.iur.
Odvjetničko društvo Vukić, Jelušić,
Šulina, Stanković,Jurcan & Jabuka d.o.o.
Rijeka, Nikole Tesle 9/V-VI.
KOZMETIČKE NOVINE U PRAVIMA NA STATUSE RODITELJA NJEGOVATELJA I NJEGOVATELJA
1. UVOD
Novi je Zakon o socijalnoj skrbi[1], koji je na snagu stupio 17. veljače 2022., donio neke neznatne normativne promjene i kod reguliranja prava na status roditelja njegovatelja odnosno prava na status njegovatelja kao dvaju prava iz sustava socijalne skrbi. Nažalost, kako smo uvodno akcentirali već u samom naslovu članka, navedene normativne odnosno zakonske promjene niti ovaj puta nisu bile onakve kakve su kod ovih prava odnosno statusa već dugi niz godina nužne, neodgodive i neophodne, dakle korjenite, temeljite i sveobuhvatne, nego uglavnom kozmetičke koje se na kakvoću, standard i egzistenciju osoba s invaliditetom i djece teškoćama u razvoju s najvećim stupnjevima invaliditeta, kao ni njihovih roditelja njegovatelja odnosno njegovatelja, gotovo da i neće manifestirati odnosno reflektirati. Zbog toga ćemo predmetni članak koncipirati na način da ćemo, prvo, individualizirati navedene zakonske promjene i potom, drugo, kritički, zbog prostorne limitiranosti, ukazati na samo jedan manji dio promjena koje je trebalo normativno regulirati novim zakonom u dijelu odnosećem na ova prava iz sustava socijalne skrbi kako bi on u tom dijelu, kolokvijalno kazano, dobio zeleno svjetlo ili barem donekle prolaznu ocjenu. Ovako, zakonodavac je, naravno posvema namjerno, za razliku od pravnog iskoraka učinjenog pri novoj regulaciji prava na osobnu invalidninu, propustio još jednu priliku, tko zna već koju po redu, da kvalitetnijom, sadržajnijom i sveobuhvatnijom regulacijom ovih statusa koji se, nota bene, odnose na neupitno, nesporno i nepobitno najvulnerabilniju društvenu odnosno socijalnu skupinu, najpotrebitije među nama, barem donekle pokuša popraviti odnosno poboljšati kakvoću života osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju s najvećim i najtežim utvrđenim stupnjevima invaliditeta.
2. NORMATIVNE POBOLJŠICE
Nadovezujući se na uvodni dio članka, prvo, možda se naša tvrdnja o samo kozmetičkim zakonskim promjenama u dijelu odnosećem na ovo pravo odnosno statuse ponajbolje manifestira odnosno prezentira u činjenici da je ono, kao i do sada, regulirano u samo 8 zakonskih članaka. Prvo, apostrofiramo činjenicu da se u kontekstu psihofizičkih stanja odnosno težina i stupnja invaliditeta osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju čija je egzistencija potrebna za priznanje prava odnosno statusa ništa nije izmijenilo. Odnosno, drugim riječima kazano, i dalje su u pitanju tri vrste zdravstvenih odnosno psihofizičkih stanja opisno navedena u zakonu koja se zajednički svode na to da posrijedi mora biti invaliditet takvog stupnja odnosno vrste i težine zbog kojeg je osoba s invaliditetom odnosno dijete s teškoćama u razvoju potpuno ovisno o kontinuiranoj i sveobuhvatnoj tuđoj pomoći i njezi, a jednak je ostao i krug osoba koje su ovlaštenici stjecanja prava na status roditelja njegovatelja. Međutim, drugo, proširen je krug osoba koje će pro futuro moći steći pravo na status njegovatelja na način da će njegovatelji moći biti srodnici osobe s invaliditetom i djeteta s teškoćama u razvoju u ravnoj lozi i pobočnoj lozi zaključno s drugim stupnjeva srodstva uz, dakako, zakonski uvjet da in cumulo ispunjavaju i ostale pretpostavke odnosno uvjete potrebne za stjecanje predmetnog zakonskog prava odnosno statusa. Također, u zadnji je čas u zakonski tekst, putem amandmana, uvrštena odnosno inkorporirana i odredba po kojoj status njegovatelja, uz suglasnost njegovanika i po njegovom izboru, može steći i njegov nesrodnik, uz uvjet da s njim živi u zajedničkom kućanstvu. Međutim, treće, u kontekstu gorenavedene odredbe treba apostrofirati činjenicu po kojoj je do sada status njegovatelja mogla steći osoba koja je s osobom s invaliditetom odnosno djetetom s teškoćama u razvoju kao član obitelji živjela u obiteljskoj zajednici, a sada takva osoba s njegovanom mora živjeti u zajedničkom kućanstvu i, pride, na istoj adresi imati prijavljeno prebivalište. Ergo, pozitivnost je navedene normativne promjene koju, nota bene, već desetljećima traže i zahtijevaju osobe s invaliditetom i djeca s teškoćama u razvoju, dakle da korisnik statusa može biti i nesrodnik, de facto anulirana i bagatelizirana normativnim uvjetom obveznog zajedničkog življenja u istom kućanstvu. Četvrto, potpuna je zakonska novina, koju pozdravljamo, odredba po kojoj se pravo na status njegovatelja priznaje uz suglasnost osobe s invaliditetom odnosno njenog zakonskog zastupnika. Peto, za pohvaliti je i činjenicu da su u novom zakonu, za razliku od dosadašnjeg, na nomotehnički pregledan i transparentan način odnosno taksativno normirani zakonski uvjeti za priznanje prava na status roditelja njegovatelja odnosno status njegovatelja. Osim već poviše navedenog roditeljstva odnosno srodstva do određenog stupnja ti su uvjeti punoljetnost, psihofizička sposobnost, poslovna sposobnost, nelišenost prava na roditeljsku skrb, osposobljenost za pružanje specifične njege izvođenjem medicinsko - tehničkih zahvata i življenje u istom kućanstvu s osobom s invaliditetom odnosno djetetom sa teškoćama u razvoju uz istu adresu prijavljenog prebivališta. Dodatni je specifični uvjet za priznanje prava, koji je bio egzistentan i u dosadašnjem zakonu, dob niža od navršenih 65 godina života uz iznimku slučajeva u kojima ne postoje osobe koje zadovoljavaju taj uvjet odnosno zakonsku pretpostavku za priznanje prava, a u kojem se slučaju pravo odnosno status iznimno može priznati i osobama koje su navršile i prevršile navedenu životnu dob. Navedeno se, u pravilu, dešava u ruralnim, siromašnim i rijetko naseljenim područjima s pretežito staračkom populacijom i progresivnom depopulacijom kojih je, nažalost, što je zorno demonstrirao i posljednji Popis sranovništva pa nije teško anticipirati progredaciju ovog problema u tim područjima zemlje. Šesto, na nomotehnički mnogo transparentniji i pravilniji način su propisane i negativne pretpostavke odnosno smetnje za stjecanje prava na status roditelja njegovatelja odnosno status njegovatelja. U tom kontekstu, djetetu s teškoćama u razvoju ili osobi s invaliditetom ne smije biti priznato pravo na uslugu smještaja ili organiziranog stanovanja ili osiguran smještaj prema drugim propisima, osim u slučaju osiguranja smještaja žrtve obiteljskog nasilja, dijete s teškoćama u razvoju ne smije biti korisnik usluge cjelodnevnog boravka, osoba s invaliditetom ne smije biti korisnik usluge poludnevnog boravka više od tri dana u tjednu, a u jednoroditeljskoj obitelji više od četiri dana u tjednu ili usluge cjelodnevnog boravka. Potom, roditelji ne smiju koristiti rodiljni, roditeljski ili posvojiteljski dopust za isto dijete, roditelju ili drugoj osobi ne smije biti izrečena mjera za zaštitu prava i dobrobiti djeteta prema zakonu kojim se uređuju obiteljski odnosi, roditelj ili druga osoba ne smiju biti pravomoćno osuđeni za kazneno djelo nasilja u obitelji niti pravomoćno prekršajno sankcionirati za učin prekršaja propisanog zakonom kojim se uređuje zaštita od nasilja u obitelji i, in fine, osobama koje imaju sklopljen ugovor o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju, osim u slučaju pokretanja postupka za raskid, utvrđenje ništetnosti ili poništaj istog. Sedmo, zakonska odredba kojom su regulirana materijalna prava roditelja njegovatelja odnosno njegovatelja donosi samo dvije manje normativne poboljšice koje će, nažalost, obuhvatiti veoma malen broj korisnika ovog prava odnosno statusa. Temeljem tih poboljšica, roditelj njegovatelj ili njegovatelj djeteta s teškoćama u razvoju ili osobe s invaliditetom koja se, zbog zdravstvenog stanja, ne može uključiti u programe i usluge u zajednici ima pravo na naknadu u iznosu od 900% osnovice[2] za izračun prava, dakako uz ostala zakonom propisana prava, a roditelj njegovatelj koji samostalno njeguje dvoje ili više djece s teškoćama u razvoju ili osoba s invaliditetom ubuduće će imati pravo na naknadu u postotku koji iznosi 1200% osnovice. Prevedeno na konkretan jezik brojki, u prvom se slučaju radi o mjesečnoj naknadi u iznosu od 4.500,00 HRK, a drugom u iznosu od 6.000,00 HRK. Ipak, u potonjem slučaju ne možemo ne primijetiti da zakonodavac nije pružio niti jedan suvisao, razuman, opravdan i utemeljen razlog zbog čega, osim navedenog, nije posrijedi iznos od 8.000,00 HRK imajući u vidu činjenicu njegovanja i skrbi o dvije ili čak više osoba. Osmo, na taksativan su način, kao i do sada, propisani odnosno normirani razlozi za prestanak prava na status roditelja njegovatelja odnosno status njegovatelja, ali su ponešto prošireni dodavanjem nekih novih. Novi su razlozi za prestanak prava promjena okolnosti temeljem kojih je pravo priznato, zasnivanje radnog odnosa ili početak obavljanja obrtničke, samostalne ili neke druge profesionalne djelatnosti, istek roka od dva mjeseca u slučaju privremene nesposobnosti za pružanje njege, sklapanje ugovora o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju, te prestanak psihofizičke sposobnosti za pružanje potrebne njege i pomoći. Deveto i zaključno, držimo važnim primijetiti i apostrofirati činjenicu da je u novom zakonu ispuštena dosadašnja zakonska odredba po kojoj pravo na status roditelja njegovatelja odnosno njegovatelja rješenjem priznaje mjerodavni centar za socijalnu skrb uz suglasnost nadležnog ministarstva. U dosadašnjoj upravnoj praksi to je, naime, u nemalom broju slučajeva, rezultiralo nedavanjem suglasnosti ministarstva u slučajevima u kojima bi centar za socijalnu skrb, u svojstvu prvostupanjskog mjerodavnog odnosno nadležnog javnopravnog tijela, korisniku priznao pravo na status roditelja njegovatelja odnosno status njegovatelja. Imajući u vidu da se ni u zakonskim odredbama koje reguliraju postupak za priznanje prava ishođivanje naknadne potrebne suglasnosti ministarstva, u svojstvu drugostupanjskog javnopravnog tijela, nigdje ne spominje za zaključiti je da navedena suglasnost pro futuro nije potrebna što je svakako pozitivna i dobrodošla zakonska promjena koja dokida odnosno normativno anulira potpuno izlišno i nepotrebno administrativno amenovanje prvostupanjskog upravnog akta koje je, osim što je bilo potpuno suvišno i nepotrebno, kao tako nepotrebno i produžavalo trajanje ove vrste upravnog postupka koji je po zakonu žuran odnosno hitan.
3. NORMATIVNE INSUFICIJENTNOSTI
Nažalost, ni ovaj novi zakon nije riješio brojne esencijalne i kapitalne probleme koji tište i muče korisnike ovog prava odnosno statusa neposredno, a onda, dakako, posredno i osobe s invaliditetom i djecu s teškoćama u razvoju. Jer, prvo, i u novom je zakonu zakonodavac ustrajao na neshvatljivom i neprihvatljivom rješenju po kojem njegovatelj živjeti u zajedničkom kućanstvu sa njom. Štoviše, kao da to još nije bilo dovoljno, novi zakon kao novi uvjet za stjecanje prava na status njegovatelja traži i da njegovatelj pride ima prijavljeno prebivalište na istoj adresi kao i osoba s invaliditetom odnosno dijete s teškoćama u razvoju kojeg njeguje. Osim neshvatljivo i neprihvatljivo, jer doista ne postoji niti jedan opravdani, razumni i objektivni razlog za limitiranje korisnika prava odnosno statusa samo na osobe koji žive u zajedničkom kućanstvu, to je normativno rješenje i diskriminatorno prema onim osobama s invaliditetom i djecom s teškoćama u razvoju koja ne žele da s njima žive njihovi nesrodnici ili, možda, čak nemaju ni stambene uvjete za takvo što. Jer, posljedica je jasna i nadasve surova, a manifestira se u činjenici da te osobe onda nemaju pravo na njegovatelja jer im zakon onemogućuje da angažiraju neku osobu koja se živi u zajedničkom kućanstvu. Navedeno je, nažalost, po našem mišljenju, i razlog tako tvrdokornom normativnom inzistiranju na ovom rješenju. Jer, jednostavno je, manji broj korisnika prava odnosno statusa donosi uštedu državnom proračunu bez obzira na činjenicu što su predmetne kategorije osoba doista posljednje kojima bi se trebalo štedjeti. Drugo, novi zakon ne donosi ništa novo ni u kontekstu materijalnih prava korisnika prava odnosno statusa. Jer, i po njemu se njihova prava iscrpljuju u pravu na mjesečnu naknadu, pravu na plaćene obvezne doprinose, pravima za vrijeme nezaposlenosti i pravu na godišnji odmor uz naknadu. Treće, nije došlo ni do povećanja mjesečnog iznosa naknade pa će ona i u narednom neodređenom vremenskom intervalu iznositi, slobodno možemo reći sramotnih i mizernih, 4.000,00 HRK mjesečno, što je tek nešto malo viši iznos od iznosa mjesečne minimalne plaće[3]. Jer, svatko onaj tko je i barem površno upoznat s svim teškoćama, izazovima i problemima s kojima se susreću i bore roditelji njegovatelji i njegovatelji zna da je doista neshvatljivo i neprihvatljivo da se za obavljanje jednog takvog cjelodnevnog i cjelonoćnog posla koji nema radnog vremena daje naknada koja je tek nekoliko stotina kuna viša od iznosa minimalne mjesečne plaće. Četvrto, apostrofiramo činjenicu da je i u novom zakonu ostala nepromijenjena odnosno neizmijenjena odredba koju bez imalo zadrške možemo nazvati bešćutnom i za koju ne bi trebalo biti mjesta u zakonu države koja je ustavno proklamirana i deklarirana kao socijalna, a radi se o odredbi po kojoj predmetno pravo odnosno status prestaju u trenutku smrti osobe s invaliditetetom odnosno djeteta s teškoćama u razvoju. Dakle, još dok oplakuju dragu i blisku preminulu osobu istodobno organizirajući njen posljednji ispraćaj, oni su već ostali bez prava odnosno statusa zajedno s svim pravima koje iz njih proizlaze. Naravno, jedino normalno, primjereno, životno, prikladno i razumno normativno rješenje bi bilo ono po kojem pravo odnosno status prestaju tek nakon nekog razumnog, prikladnog i primjerenog vremenskog intervala odnosno perioda, primjerice 6 ili, realnije, 12 mjeseci računajući od dana smrti, što je svakako nužno i neophodno da se korisnik prava, poglavito kada je riječ o najbližim srodnicima, emotivno i na svaki ini način suoči sa gubitkom bliske osobe.
4. ZAKLJUČAK
Ergo, sublimirajući sve poviše, ne preostaje nam, nažalost, ništa drugo nego konstatirati i deklarirati činjenicu da je zakonodavac i u novom Zakonu o socijalnoj skrbi, u kontekstu reguliranja prava na status roditelja njegovatelja odnosno prava na status njegovatelja kao dvaju prava iz sustava socijalne skrbi, propustio učiniti nužni, nepohodni i neizbježni normativni iskorak u smjeru stvarnog, sustavnog, sveobuhvatnog i korjenitog reformiranja navedenih statusa odnosno prava koji bi korisnicima prava i njihovim njegovanicima značajno, kvantitativno i kvalitativno, kako putem proširenja njihovih materijalnih zakonskih prava, tako i putem povećavanja mjesečnog iznosa naknade, olakšao riječima neopisive i neizrecive životne izazove i probleme koje potonji stavlja pred njih.
[1] Zakon o socijalnoj skrbi (NN 18/22)
[2] Odluka o osnovici za izračun iznosa drugih prava iz sustava socijalne skrbi ( NN 114/14)
[3] Uredba o visini minimalne plaće za 2022. (NN 117/21)