Materijalnopravno shvaćanje Vrhovnog suda o publikaciji pravomoćne presude kao obliku naknade neimovinske štete u medijskopravnim parnicama

19 veljače, 2016

Članak objavljen na pravnom portalu IUS INFO

Kad je posrijedi pričinjena neimovinska šteta postoje novčani i nenovčani oblici pružanja satisfakcije oštećeniku odnosno novčani i nenovčani oblici popravljanja, saniranja i reparacije te vrste štete. U predmetnom ćemo radu, na primjerima nekoliko recentnih revizijskih odluka Vrhovnog suda u čijim je obrazloženjima isti, ujednačavajući primjenu materijalnog prava povodom individualiziranih materijalnopravnih pitanja postavljenih u nekoliko podnijetih mu tzv. izvanrednih revizija, deklarirao zauzeto materijalnopravno shvaćanje o tom pitanju, prezentirati njegovo shvaćanje po kojem se neimovinska šteta pričinjena publikacijom medijskih (dez)informacija može popravljati samo onim oblicima popravljanja odnosno naknađivanja štete normiranima Zakonom o medijima kao lex specialisom. Odnosno, argumentum a contrario, kad je u pitanju medijski pričinjena neimovinska šteta oštećenik ne može posegnuti za oblicima reparacije reguliranima Zakonom o obveznim odnosima kao odredbama lex generalisa, pa tako ni od parničnog suda zahtijevati pravozaštitu u vidu nalaganja odgovornoj osobi da o njenom trošku pravomoćnu kondemnatornu presudu objavi u mediju

MATERIJALNOPRAVNO SHVAĆANJE VRHOVNOG SUDA O PUBLIKACIJI PRAVOMOĆNE PRESUDE KAO OBLIKU NAKNADE NEIMOVINSKE ŠTETE U MEDIJSKOPRAVNIM PARNICAMA

  1. UVOD

Kad je posrijedi pričinjena neimovinska šteta postoje novčani i nenovčani oblici pružanja satisfakcije oštećeniku[1] odnosno novčani i nenovčani oblici popravljanja, saniranja i reparacije te vrste štete. U predmetnom ćemo radu, na primjerima nekoliko recentnih revizijskih odluka Vrhovnog suda u čijim je obrazloženjima isti, ujednačavajući primjenu materijalnog prava povodom individualiziranih materijalnopravnih pitanja postavljenih u nekoliko podnijetih mu tzv. izvanrednih revizija, deklarirao zauzeto materijalnopravno shvaćanje o tom pitanju, prezentirati njegovo shvaćanje po kojem se neimovinska šteta pričinjena publikacijom medijskih (dez)informacija može popravljati samo onim oblicima popravljanja odnosno naknađivanja štete normiranima Zakonom o medijima[2] kao lex specialisom. Odnosno, argumentum a contrario, kad je u pitanju medijski pričinjena neimovinska šteta oštećenik ne može posegnuti za oblicima reparacije reguliranima Zakonom o obveznim odnosima[3] kao odredbama lex generalisa, pa tako ni od parničnog suda zahtijevati pravozaštitu u vidu nalaganja odgovornoj osobi da o njenom trošku pravomoćnu kondemnatornu presudu objavi u mediju/ima u kojima je neimovinska šteta prouzročena.

  • NORMATIVNI ODNOS ZAKONA O MEDIJIMA I ZAKONA O OBVEZNIM ODNOSIMA

U kontekstu normativnog odnosa dvaju gorenavedenih zakona, a kada je u pitanju odštetnopravna odgovornost za objavu medijskih (dez)informacija, nesumnjivo je da je ZM u odnosu na ZOO specijalan zakon pa u aplikaciji na konkretan slučaj njegove odredbe imaju pravni primat pred odredbama ZOO-a. Drugo, posljedično prvom, posrijedi su konkurirajući propisi istog pravnog ranga, osim ako ZM-om nije određeno drukčije, a određeno je zakonskom odredbom koja propisuje da se na utvrđivanje odgovornosti za naknadu štete primje­njuju  propisi o obveznim odnosima[4]. Ergo, kad je posrijedi utvrđivanje odgovornosti za štetu odredbe ZOO-a nadopunjuju odredbe ZM-a pa u pogledu tog pitanja konkurencije nema, ali ima kumulacije. Konačno, treće, s obzirom na datum stupanja na snagu, ZOO je u odnosu na ZM lex posterior no to, imajući u vidu specijalnost potonjeg, ne dovodi do primjene sentence lex posterior derogat legi priori.

  • OBLICI POPRAVLJANJA NEIMOVINSKE ŠTETE PRIČINJENE OBJAVOM MEDIJSKIH DEZINFORMACIJA PO ZAKONU O MEDIJIMA

Zakonska odredba propisuje da se nematerijalna šteta, u pravilu, naknađuje objavljivanjem ispravka informacije, isprikom ukoliko ispravak nije moguć, te isplatom naknade sukladno općim propisima obveznog prava[5]. Kad, dakle, ne bi bilo sintagme u pravilu, na koju ćemo se referirati nešto niže, mogli bi zaključiti da je ZM-om propisan numerus clausus oblika popravljanja neimovinske štete pričinjene u medijima. Posrijedi su, naime, tri oblika sanacije štete – objava ispravka, objava isprike, ali prema Zakonu i u relevantnoj judikaturi zauzetom pravnom shvaćanju samo ako objava ispravka nije moguća, dakle ne in cumulo s ispravkom, te isplata pravične novčane naknade. Dakle, ZM-om su regulirana dva nenovčana i jedan novčani način pružanja satisfakcije oštećeniku odnosno oblika reparacije neimovinske štete.

  • OBLICI POPRAVLJANJA ŠTETE PO ZAKONU O OBVEZNIM ODNOSIMA

Kada su posrijedi oblici popravljanja štete regulirani ZOO-om, ukoliko za potrebe ovog rada po strani ostavimo zahtjev da se ukloni opasnost štete i zahtjev da se prestane s povredom prava osobnosti kao dva obveznopravna instrumenta služeća da se prevenira nastanak prijeteće štete odnosno prestane s pričinjavanjem štete koje je već započelo, imovinska se šteta popravlja uspostavom prijašnjeg stanja kao primarnim oblikom koji se, zna se, u praksi gotovo i ne primjenjuje, te isplatom novčane naknade[6]. Neimovinska šteta se, pak, u novčanom obliku, u slučaju dokazane povrede prava osobnosti, ali, nota bene, i ukoliko parnični sud prosudi da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, popravlja isplatom pravične novčane naknade, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema, s tim da je sud pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade obvezan voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom[7]. U kontekstu nenovčane satisfakcije, pak, ZOO oštećenika u slučaju povrede prava osobnosti ovlašćuje na impostiranje tužbenog zahtjeva kojim, na trošak štetnika, od suda može tražiti nalaganje činidbe objavljivanja presude, ispravka, povlačenje izjave kojom je povreda učinjena, il bilo što drugo čime se može ostvariti svrha koja se postiže pravičnom novčanom naknadom[8].

  • SLIČNOSTI I RAZLIKE IZMEĐU OBLIKA POPRAVLJANJA ŠTETE PO ZAKONU O MEDIJIMA I ZAKONU O OBVEZNIM ODNOSIMA

A prima vista opažamo dvije temeljne sličnosti između oblika sanacije pričinjene štete po dvama gorenavedenim propisima. Prva je sličnost da oba zakona reguliraju novčane i nenovčane oblike pružanja satisfakcije oštećeniku, uz opasku da ZOO kroz stilizaciju odredbe čl. 1099. oštećeniku pruža mogućnost odabira većeg broja načina nenovčane satisfakcije nego što ih ZM pruža odredbom čl. 22/1. koja ih limitira na samo dva, objavu ispravka i isprike kad ispravak nije moguć. Druga je bjelodana sličnost, evidentna iz stilizacija i formulacija gorenavedenih dvaju odredaba, da je kod oba propisa zakonodavčeva intencija bila da se neimovinska šteta tek supsidijarno sanira isplatom pravične novčane naknade, a primarno pružanjem nenovčanih oblika satisfakcija. Konačno, glavna je razlika između oblika popravljanja štete po ova dva propisa u tome što je ZM kao specijalan zakon fokusiran na sanaciju štete nastale publikacijom medijskih (dez)informacija, a ZOO na naknadu na bilo koji način pričinjene štete. Naposljetku, u kontekstu smo odredbe čl. 1099. ZOO-a dužni ukazati i na, po našem mišljenju, u istoj egzistentnu materijalnopravnu normativnu pogrešku. Naime, navedena odredba regulira pravo nenovčane satisfakcije na trošak štetnika ne uzimajući u obzir činjenicu da štetnik ne mora biti, a često i nije, ujedno i odgovorna osoba. Uostalom, primjerice, baš se kod štete nastale publikacijom medijskih (dez)informacija u 99,99% slučajeva štetnik i odgovorna osoba raztikuju jer je štetnik autor (dez)informacije, novinar, a odgovorna je osoba nakladnik medija.

  • MATERIJALNOPRAVNO SHVAĆANJE VRHOVNOG SUDA O NEDOPUŠTENOSTI SANACIJE NEIMOVINSKE ŠTETE PRIČINJENE PUBLIKACIJOM MEDIJSKIH (DEZ)INFORMACIJA PUBLIKACIJOM PRAVOMOĆNE PRESUDE O TROŠKU ODGOVORNE OSOBE TEMELJEM ODREDBE ČL. 1099. ZOO-a

Vrhovni je Sud u svojstvu revizijskog gorenavedeni materijalnopravno shvaćanje prvi puta zauzeo 2010. povodom jednog materijalnopravnog pitanja postavljenog mu u izvanrednoj reviziji smatrajući da je zauzimanje pravnog shvaćanja o istom bitno za jedinstvenu primjenu materijalnog prava i ravnopravnost građana. Nastavno citiramo relevantan fragment obrazloženja navedene vrhovnosudske odluke: …U odnosu na drugo materijalnopravno pitanje tumačenja odredbe čl. 1099. ZOO, u kontekstu ovog spora, radi se o pitanju od važnosti za jedinstvo u primjeni prava i ravnopravnosti građana, jer o tom pravnom pitanju ovaj sud još nije zauzeo pravno shvaćanje. Naime, tužitelj je odbijen s tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se tuženiku naloži objava presude kojom je naloženo tuženiku da tužitelju, s temelja naknade neimovinske štete, isplati iznos od 10.000,00 kn. Navedeni iznos od 10.000,00 kn tužitelju je dosuđen iz razloga jer je kod tužitelja objavom dijela informacije u tisku tuženika došlo do povrede prava osobnosti objavom informacije o privatnom životu tužitelja, što je objavljeno u članku 22. rujna 2006. čime je došlo do povrede ugleda, časti i dostojanstva tužitelja. Dosuđujući tužitelju navedeno obeštećenje nižestupanjski su sudovi zaključili u prilog odgovornosti tuženika kao nakladnika za štetu tužitelju zbog objavljene informacije od 22. rujna 2006., u smislu čl. 21. st. 1. Zakona o medijima ("Narodne novine" broj 59/04 – dalje ZM). Prema odredbi čl. 22. st. 1. ZM proizlazi da se nematerijalna šteta u pravilu naknađuje objavljivanjem ispravka informacije i isprikom nakladnika, te isplatom naknade sukladno općim propisima obveznog prava. Odredbom iz čl. 21. ZM uređena je odgovornost nakladnika za prouzročenu štetu, koja može biti imovinska i neimovinska, te se propisuje dužnost nakladnika na naknadu štete koju drugome prouzroči informacijom objavljenom u mediju, a na postupak za utvrđivanje odgovornosti za naknadu štete primjenjuju se propisi o obveznim odnosima, ako ZM ne propisuje drugačije. Slijedom navedenog, odredbe ZM o odgovornosti za štetu učinjenu u medijima, prema tom zakonu, ne uključuju i reparaciju u vidu objavljivanja presude kako to tužitelj traži tužbenim zahtjevom s kojim je odbijen. Odredbom iz čl. 1099. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 – dalje ZOO) propisano je da u slučaju povrede prava osobnosti oštećenik može zahtijevati, na trošak štetnika, objavljivanje presude, odnosno ispravka, povlačenjem izjave kojom je povreda učinjena, ili što drugo čime se može ostvariti svrha koja se postiže pravičnom naknadom. Navedena odredba ZOO opća je odredba po kojoj oštećenik može zahtijevati objavljivanje presude, odnosno ispravka ili povlačenja izjave kojom je povreda učinjena, kada povreda prava osobnosti nije učinjena u medijima. Ako je pak ta povreda učinjena u medijima, tada se pravo oštećenika u odnosu na ispravak mora prosuđivati po posebnom propisu, a to je za konkretni slučaj čl. 22. ZM, a ti posebni propisi, odnosno odredbe ZM-a, ne uključuju i objavljivanje presude kako to traži tužitelj. Prema tome, samo se postupak utvrđivanja odgovornosti nakladnika za neimovinsku štetu prosuđuje primjenom općih propisa obveznog prava, ali se reparacija vrši po posebnom propisu i samo na način propisan odredbama ZM, što ne uključuje i objavu presude kojom je utvrđena neimovinska šteta i dosuđen odgovarajući iznos novčane satisfakcije. Stoga je pobijanom presudom pravilno preinačena prvostupanjska presuda i odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za objavu presude u dnevnom listu tuženika[9]… Citirano je pravno shvaćanje Vrhovni sud opetovano deklarirao u nekim recentnim revizijskim predmetima iz kojih izlučujemo esencijalne fragmente obrazloženja: 1. … Predmet spora je zahtjev tužitelja na obvezivanje tuženika naknaditi mu neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti, a koja šteta je tužitelju prouzrokovana objavom informacija u dnevnom listu "…" - broju od …. i dvobroju od … i ..., kumuliran s zahtjevom da se tuženiku naloži „da o svom trošku objavi prvostupanjsku presudu bez komentara na str. 10 (počevši od te stranice pa do potpunog objavljivanja presude) idućeg broja dnevnog lista "…". Sporno je u revizijskom stupnju, a nakon što je odlučeno o zahtjevu tužitelja za naknadu prijeporne štete - i taj njegov zahtjev ocijenjen osnovanim i prihvaćen (što nije predmetom revizijskog ispitivanja), može li tužitelj s osnovom zahtijevati da se donesena presuda o njegovom zahtjevu za naknadu štete „o trošku tuženika“ objavi u jednom od brojeva tuženikova dnevnog lista… Tužitelj je u reviziji postavio materijalnopravno pitanje: „Isključuju li odredbe Zakona o medijima primjenu pojedinih odredbi (konkretno čl. 1099.) Zakona o obveznim odnosima, ili konkretno, isključuju li odredbe ZM-a mogućnost da osoba kojoj je nesporno počinjena šteta povredom prava osobnosti, za koju je dobila i novčanu satisfakciju, od nakladnika medija traži objavu te presude u mediju putem kojega je šteta počinjena?“, i pritom je istakao da je to pitanje „važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“... O pitanju kojeg je ovdje revident postavio revizijski sud je već zauzeo pravno shvaćanje u presudi posl. br. Rev 1661/10-2 od 3. studenoga 2010., a u kojoj je navedeno[10] … 2. …Predmet spora u ovom postupku jest tužiteljev zahtjev za naknadu nematerijalne štete koju je tužitelj pretrpio zbog objave informacije u mediju kojeg objavljuje tuženik i zahtjev za objavu sudske presude kojom je tuženiku naloženo tužitelju naknaditi štetu o trošku tužitelja u cijelosti bez izmjena, dopuna i komentara. Prvostupanjski sud je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev pa je pozivom na odredbu čl. 22. st. 1. Zakona o medijima ("Narodne novine", br. 59/04 i 84/11 - dalje: ZM) i čl. 1100. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08 i 125/11 - dalje: ZOO) tužitelju dosudio pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 15.000,00 kuna s pripadajućom zateznom kamatom, kako je to navedeno u točki I. izreke, ujedno odbivši kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva po toj osnovi postavljen preko 15.000,00 kuna. Nadalje, pozivom na odredbu čl. 22. st. 2. ZM-a i čl. 1099. ZOO-a prvostupanjski sud je naložio tuženiku da u roku od 15 dana o svom trošku objavi ovu presudu u cijelosti bez izmjena, dopuna i komentara (točka II. izreke). Drugostupanjski sud odbio je tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu u odbijajućem dijelu, dok je djelomično odbio žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu kojim je tuženiku naloženo tužitelju isplatiti iznos od 5.000,00 kuna s pripadajućom zateznom kamatom. Drugostupanjski sud je djelomično prihvatio tuženikovu žalbu i preinačio prvostupanjsku presudu na način da je odbio dio tužbenog zahtjeva po osnovi neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 10.000,00 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom te tužiteljev zahtjev da sud naloži tuženiku da u roku od 15 dana o svom trošku objavi ovu presudu u cijelosti bez izmjena, dopuna i komentara. Tužitelj u reviziji postavlja materijalnopravno pitanje: "Ima li oštećenik pravo na objavu presude kojom je štetnik obvezan oštećeniku naknaditi nematerijalnu štetu zbog povrede prava osobnosti?" Ujedno se poziva na shvaćanje revizijskog suda zauzeto u odluci broj Rev-1433/92 od 28. rujna 1993. i pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci toga Suda broj U-III-1558/2000 od 19. veljače 2004. Pozivanje tužitelja u reviziji na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1433/92 od 28. rujna 1993. i odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1558/2000 od 19. veljače 2004. prema shvaćanju revizijskog suda ne predstavlja razloge zbog kojih bi u reviziji postavljeno materijalnopravno pitanje bilo važno u smislu odredbi čl. 382. st. 2. i st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11-pročišćeni tekst - dalje: ZPP) jer u navedenim odlukama nije zauzeto pravno shvaćanje o obvezi objave sudske presude, kojom je dosuđena pravična novčana naknada po osnovi nematerijalne štete zbog objave informacije objavljene u mediju u smislu odredbe čl. 22. ZM-a. Tako je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1433/92 od 28. rujna 1993. zauzeto pravno shvaćanje o obvezi objave isprike/ispravka informacije kao načina popravka štete počinjene objavom pogrešne informacije u tisku u smislu Zakona o javnom informiranju ("Narodne novine", br. 22/92), a ne u primjeni odredbe čl. 22. ZM-a. Nadalje, u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1558/2000 od 19. veljače 2004. zauzeto je pravno shvaćanje u pogledu primjene odredaba čl. 21. i 30. Zakona o javnom priopćavanju ("Narodne novine", br. 83/96, 105/97, 143/98, 20/00 i 96/01 - dalje: ZJP) i čl. 157. i 199. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96 i 112/99). U toj odluci zauzeto je pravno shvaćanje da se pravnoj osobi čije su dostojanstvo, ugled i čast, pravo ili interes povrijeđeni netočnom ili nepotpunom informacijom, priznaje pravo na nenovčane oblike popravljanja nematerijalne štete zbog povrede prava osobnosti pri čemu se ne radi razlika između fizičke i pravne osobe. Dakle, niti u toj odluci nije zauzeto pravno shvaćanje o obvezi objave presude kojem se dosuđuje pravična novčana naknada za nematerijalnu štetu u smislu odredbe čl. 22. ZM-a u vezi s čl. 1099. ZOO-a. Međutim, čak i u slučaju kada bi se uzelo da je tužitelj pozivom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev-1433/92 od 28. rujna 1993. i odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1558/2000 od 19. veljače 2004. izložio razloge zbog kojih smatra da je u reviziji postavljeno materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, revizija tužitelja ne bi bila dopuštena jer postavljeno materijalnopravno pitanje nije važno u smislu odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP-a. Vrhovni sud Republike Hrvatske je o materijalnopravnom pitanju koje je revident postavio u reviziji već zauzeo pravno shvaćanje u više odluka (npr. odluka broj Rev-1661/10 od 3. studenoga 2010., odluka broj Rev-1933/14 od 23. prosinca 2014.) u kojima je zauzeto pravno shvaćanje da odredba čl. 22. ZM-a ne uključuje popravljanje, odnosno reparaciju nematerijalne štete i u obliku objavljivanja presude kojom je dosuđena pravična novčana naknada oštećeniku za nematerijalnu štetu koja mu je prouzročena objavom informacije u mediju. Odredbom čl. 22. st. 1. ZM-a propisano je da se nematerijalna šteta u pravilu naknađuje objavljivanjem ispravka informacije i isprikom nakladnika, te isplatom naknade sukladno općim propisima obveznog prava. Odgovornost nakladnika za štetu prouzročenom informacijom objavljenom u mediju uređena je odredbom čl. 21. ZM-a, kojom je među ostalim, propisana dužnost naknade štete nakladniku koji informacijom objavljenom u mediju prouzroči drugome štetu, da šteta može biti materijalna i nematerijalna te da se na postupak za utvrđivanje odgovornosti za naknadu štete primjenjuju propisi o obveznim odnosima, ako ZM ne propisuje drugačije. Slijedom navedenog, odredbe ZM-a o odgovornosti za štetu učinjenu u medijima ne uključuju popravljanje nematerijalne štete (reparaciju) u vidu objavljivanja presude kojom je dosuđena pravična novčana naknada oštećeniku za nematerijalnu štetu koja mu je prouzročena objavom informacije u mediju, što je tužitelj zahtijevao tužbenim zahtjevom koji je drugostupanjski sud, preinačenjem prvostupanjske presude, odbio kao neosnovan.
Odredbom iz čl. 1099. ZOO-a propisano je da u slučaju povrede prava osobnosti oštećenik može zahtijevati, na trošak štetnika, objavljivanje presude, odnosno ispravka, povlačenje izjave kojom je povreda učinjena, ili što drugo čime se može ostvariti svrha koja se postiže pravičnom naknadom.
Dakle, odredba čl. 1099. ZOO-a je opća na temelju koje oštećenik može zahtijevati objavljivanje presude, odnosno ispravka ili povlačenja izjave kojom je povreda učinjena, u slučajevima kada povreda prava osobnosti nije učinjena u medijima. Ako je pak takva povreda učinjena u medijima, onda se pravo oštećenika u odnosu na ispravak mora prosuđivati po posebnom propisu, a to je za konkretni slučaj upravo ZM, koji u čl. 22. ZM-a ne uključuje popravljanje štete objavljivanjem presude kojom je nakladnik osuđen na naknadu štete prouzročene objavom informacije u mediju, kako je to u ovoj pravnoj stvari tužitelj zahtijevao tužbenim zahtjevom. Prema tome, postupak utvrđivanja odgovornosti nakladnika za nematerijalnu štetu prosuđuje se primjenom općih propisa obveznog prava, ali se popravljanje, odnosno reparacija takve štete vrši po posebnom propisu, i to samo na način propisan odredbama ZM-a, koji kao vid reparacije štete ne uključuje objavu presude kojom je oštećeniku dosuđena pravična novčana naknada za nematerijalnu štetu koju je pretrpio zbog informacije objavljene u mediju[11]
U kontekstu citiranog, prvo, s jedne strane, teško se ne složiti s citiranim pravnim shvaćanjem imajući u vidu ustavnu odredbu koja svakom jamči pravo na ispravak javne vijesti kojom mu je povrijeđeno Ustavom i zakonom utvrđeno pravo[12]. Jer, dakle, i sam Ustav, propis na vrhu normativne hijerarhije, kao oblik popravljanja neimovinske štete nastale objavom medijskih (dez)informacija anticipira objavu ispravka, a ne pravomoćne presude. Drugo, naravno da se nije teško složiti ni s primjenom pravnog pravila lex specialis derogat legi generali na kojem se citirano pravno shvaćanje bazira. Ali, uvijek postoji neko ali. In concreto, prema navedenom smo pravnom shvaćanju, s druge strane, pravno rezervirani barem iz četiri razloga. Prvi je razlog već spomenuta sintagma u pravilu nalazeća u odredbi čl. 22/1. ZM-a. Jer, da nje nema navedenom bi odredbom bio reguliran numerus clausus oblika sanacije neimovinske štete po ZM-u. No, kako ista postoji, jasno je da je zakonodavac inkorporiranjem navedene sintagme u zakonski tekst ostavio mogućnost i otvorena vrata da šteta bude naknađena i nekim drugim oblikom naknađivanja. Stoga se moramo priupitati koji bi to drugi oblik bio osim onih propisanih ZOO-om? Drugo, mi smo, umjesto strogo formalističkog interpretiranja propisa, nekako uvijek skloniji interpretaciji in favorem oštećenika, a u konkretnom slučaju to bi bila interpretacija o, u kontekstu reparacije neimovinske štete, kumulativnoj primjeni odredaba ZM-a i ZOO-a. Treće, po našem je pravnom shvaćanju u pogledu ovog pitanja relevantno pravno shvaćanje Ustavnog suda zauzeto u jednoj po Vrhovnom sudu poviše spomenutoj ustavnosudskoj odluci koje glasi: …Prema članku 21. stavku 5. ZJP, nakladnik je dužan naknaditi nematerijalnu štetu ako informacijom o osobnom ili obiteljskom životu, ili nekom drugom informacijom objavljenom u javnome glasilu povrijedi privatnost, dostojanstvo, ugled, čast ili koje drugo Ustavom ili zakonom zaštićeno pravo osobe. Osim novčane naknade predviđeno je obvezatno objavljivanje presude o naknadi štete (članak 28.) i zajamčeno pravo ispravka informacije (članak 30.). Pravo ispravka priznato je i pravnoj osobi čije su dostojanstvo, ugled i čast, pravo ili interes povrijeđeni netočnom ili nepotpunom informacijom, a ako je informacija uvredljiva ima pravo na odgovor (članak 30. stavak 2. ZJP).  Tom su odredbom ujedno pravnoj osobi priznata prava osobnosti na dostojanstvo, ugled i čast. Dakle, u odredbama članaka 157. i 199. ZOO-a, kao i odredbama članaka 21. i 30. ZJP, kojima se priznaje pravo na nenovčane oblike popravljanja nematerijalne štete zbog povrede prava osobnosti, ne pravi se razlika između fizičke i pravne osobe. Stoga se, po ocjeni Ustavnog suda, pravna osoba, temeljem tih odredbi, kao pravne osnove, može zahtijevati prestanak radnje kojom se vrijeđa njezino pravo osobnosti, objavljivanje presude, opoziv izjave, objavljivanje ispravka ili nešto drugo čime se može postići svrha koja se postiže novčanom naknadom nematerijalne štete, pa se u ovom konkretnom slučaju odluka suda treba temeljiti na tim zakonskim odredbama. Zauzimajući ovo stajalište Ustavni sud je imao u vidu i odredbu članka 38. stavka 4. Ustava koja jamči pravo na ispravak svakomu komu je javnom viješću povrijeđeno Ustavom i zakonom utvrđeno pravo[13] Dopuštajući da griješimo u interpretaciji citiranog pravnog shvaćanja smatramo da je u njemu Ustavni sud uputio, u kontekstu naknade neimovinske štete, na kumulativnu primjenu odredaba ZM-a i ZOO-a. Konačno, četvrti, ujedno i najvažniji razlog naše rezerviranosti, leži u činjenici da najviši Sud gorenavedeno pravno pravilo odnosno sentencu aplicira inkonzistentno i selektivno. Naš ćemo pravni stav oprimjeriti zauzetim pravnim shvaćanjem istog vezanom za jednu drugu odredbu ZM-a kojom je normirano da je nakladnik dužan naknaditi štetu koju prouzroči drugome informacijom objavljenom u mediju[14]. Prema našem pravnom shvaćanju navedene odredbe kojeg zastupamo već preko desetljeća koliko je ZM na snazi, a upravo primjenom pravnog pravila po kojem specijalni propisi derogiraju opće, u medijskopravnim parnicama radi naknade neimovinske štete pasivno legitimiran i deliktno odgovoran može biti samo, jedino i isključivo nakladnik. Međutim, Vrhovni je sud u jednoj svojoj sentenci zauzeo materijalnopravno shvaćanje da su u takvim parnicama pasivno legitimirani i deliktno odgovorni i autori informacije, dakle novinari: …Prema obrazloženju prvostupanjske presude Zakonom o javnom priopćavanju, nije predviđena odgovornost za štetu autora teksta koji je objavljen u javnom glasilu, zbog čega je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika. Stajalište je drugostupanjskog suda da u ovom slučaju valja uzeti u obzir da je tužitelj u smislu Zakona o javnom priopćavanju javna osoba, te da je tužitelj u nizu članaka objavljenih još od 1983. godine o drugotuženika prikazivao u negativnom kontekstu, pa da je i tužitelj morao računati da će i o njemu biti stvoreni i izneseni negativni vrijednosni sudovi. Stoga drugostupanjski sud zaključuje, da vrijednosni sudovi izneseni u spornim člancima nisu teži od onih kakve je tužitelj u svojim člancima iznosio o drugotuženiku, pa zbog nedostatka protupravnosti ocjenjuje tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika neosnovanim. Izneseno pravno shvaćanje prvostupanjskog suda nije na zakonu osnovano. Zakon o javnom priopćavanju uređivao je odgovornost nakladnika za štetu koju informacijom u javnome glasilu prouzroči drugome, ali time nije isključeno pravo oštećenika i na naknadu štete po pravilima Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99; dalje ZOO) od onoga čijom su mu radnjom uzrokovani duševni bolovi zbog povrede ugleda i časti (čl. 200. st. 1. ZOO), što u konkretnom slučaju znači da pod pretpostavkama iz čl. 154. ZOO za štetu odgovara i drugotuženik[15]… Dakako, citirano je pravno shvaćanje pretočeno i u judikaturu parničnih sudova nižih instanci, primjerice: …Odgovornost drugotužene D.J.B. ocjenjuje se po odredbama Zakona o obveznim odnosima, čl. 1061. i 1100. ZOO-a, a ne po odredbama Zakona o medijima. Drugotužena je zaposlena kod trećetuženog, Novog lista… Sukladno odredbi čl. 1061. st. 1. Zakona o obveznim odnosima za štetu koju radnik na radu ili u vezi s radom prouzroči trećem odgovara poslodavac kod kojeg je radnik radio u trenutku prouzročenja štete[16]… Dodajmo, zaključno, da naše pravno shvaćanje dijeli kolega Opatić - …Iako smjer potrage za štetnikom, koji je Zakonom o medijima jasno i nedvosmisleno trasiran na nakladnika medija (iznimno i glavni urednik medija), dakle na svaku fizičku ili pravnu osobu koja putem medija objavljuje programske sadržaje i sudjeluje u javnom informiranju, bez obzira na tehnička sredstva preko kojih se njegovi urednički oblikovani programski sadrţaji objavljuju, prenose ili su dostupni javnosti, odnosno novinski nakladnik koji objavljuje programske sadržaje putem tiska, postojeća praksa pravna tu je potragu ipak uspjela kompromitirati. Naime, domaća pravna praksa svesrdno i nekritički podržana odlukama sudova, dovela je do toga da osim tužbe upravljene prema nakladniku, oštećenik tužbu može podnijeti i izravno protiv autora informacije (podatka, teksta, fotografije, crteža, karikature, filma, usmenog izvješća, vrijednosnog suda ili drugog priloga objavljenog u mediju), dakle protiv novinara kao fizičke osobe koja se bavi prikupljanjem, obradom, oblikovanjem ili razvrstavanjem informacija za objavu putem medija, te je zaposlena kod nakladnika na temelju ugovora o radu ili obavlja novinarsku djelatnost kao samostalno zanimanje, u skladu sa zakonom.  Dio pravnih teoretičara podržava takvu praksu, pri tom navodeći da takva tužba ima osnovu u Zakonu o obveznim odnosima. No, neki teoretičari drže da za štetu nedvojbeno odgovara nakladnik, ali odgovornost nakladnika nije izvorna, već predstavlja vid odgovornosti za drugoga.  Posljedica takve prakse je da oštećenik kao tužitelj može izabrati po slobodnoj volji zakon i pravnu osnovu prema kojima će se prosuđivati njihov zahtjev za naknadu štete počinjene objavom informacije u mediju, a time bira i osobu tuženika[17]…, kao i kolega Abramović - …Prema odredbi čl. 21. st. 1. ZM za štetu nastalu objavom informacije odgovara nakladnik. Jednaku su zakonsku odredbu sadržavali i raniji Zm/03 u čl. 20. st. 1., ZJP u čl. 22. st. 1., te ZJI u čl. 29. Citirane zakonske odredbe, naizgled, izražavaju jasnu i trajnu intenciju zakonodavca da za objavu informacije mogućem oštećeniku odgovara onaj koji ju je objavio, tj. putem medija prenio javnosti. Međutim, u praksi je došlo do neobičnog tumačenja navedene odredbe, pa sudovi ostavljaju mogućnost oštećeniku da bira zakon i pravnu osnovu prema kojima će se tužba prosuđivati (?!), pa s time da bira i osobu tuženika u sporu. Naime, neki sudovi dopuštaju tužiteljima da u slučaju kada se smatraju oštećenima objavom informacije za naknadu štete tuže ili nakladnika temeljem citirane odredbe ZM, ili autora informacije (novinara) temeljem čl. 170. i 200. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, dalje: ZOO), a dio teoretičara takvu praksu opravdava. U pravnoj teoriji ima i drugačijih mišljenja, prema kojima za štetu nedvojbeno odgovara nakladnik, ali odgovornost nakladnika nije izvorna odgovornost, već vid odgovornosti za drugoga. Tumačenje zakona prema kojem je “tužitelj ovlašten izabrati osobu (nakladnika ili novinara) protiv koje će zatražiti isplatu naknade štete” autor ovog članka smatra potpuno pogrešnim, i to iz nekoliko sljedećih razloga: a) pravno-tehnički, Zakon o medijima, kao i ZJP i ZJI, predstavljaju u odnosu na ZOO lex posterior i lex specialis. Prema izričitoj normi čl. 21. st. 3. ZM odredbe ZOO primjenjuju se tek supsidijarno. Zakoni koje treba primijeniti ne kumuliraju se nikada, već koji puta konkuriraju, pri čemu je odabir zakona koji se mora primijeniti određen formulama koje postoje još iz rimskih vremena; b) teleološki, cilj za oštećenika trebao bi biti da umanji nastalu štetu. Od autora informacije uopće nije moguće postići prvenstveni način popravljanja štete (objavu presude), dok se neki drugi vidovi popravljanja štete (npr. pravična novčana naknada) od autora, po logici stvari, mogu naplatiti teže nego od nedvojbeno financijski moćnijeg nakladnika i c) intencionalno, čini se očitim da, pored gore navedenih ograničenih mogućnosti ostvarivanja naknade od autora informacije (novinara), te da oštećenik u odnosu na novinara mora dokazivati barem grubu nepažnju (praktično najviši stupanj krivnje), pokušaj da se novčana naknada ipak ostvari od novinara ima prvenstveno kao motiv određenu namjeru kažnjavanja novinara. To se pak protivi odredbi čl. 200. st. 2. ZOO koja zabranjuje da se dosuđivanjemnaknade pogoduje težnjama nespojivim s prirodom i

svrhom naknade, a što osveta sigurno jest[18]Podsjetimo, naposljetku, da su prijevrijedeći Zakon o javnom informiranju[19] i Zakon o javnom priopćavanju[20] sadržavali odredbe po kojima je nakladnik ex lege, u slučaju pravomoćne osuđujuće presude, istu bio obvezan publicirati u integralnom obliku.

  • ZAKLJUČAK

Prema zauzetom materijalnopravnom shvaćanju Vrhovnog suda, a u kontekstu mogućih oblika sanacije neimovinske štete u parnicama radi naknade štete zbog povrede prava osobnosti pričinjene publikacijom medijskih (dez)informacija, oštećeniku na dispoziciji stoje samo oni oblici naknađivanja štete normirani ZM-om kao specijalnim zakonom. Odnosno, drugim riječima, na taj se način pričinjena šteta ne može reparirati oblicima reparacije reguliranima ZOO-om kao općim propisom, pa tako ni nenovčanim oblicima popravljanja štete propisanima odredbom čl. 1099. ZOO-a. Oštećenik, dakle, satisfakciju može zatražiti u formi objave ispravka, alternativno isprike kada objava ispravka nije moguća, ili u vidu isplate pravične novčane naknade sukladno općim obveznopravnim pravilima, ali ne i u formi objave pravomoćne presude.


[1] Izrazi u ovom radu korišteni u muškom rodu, primjerice štetnik ili oštećenik, rodno su neutralni odnosno na jednak način obuhvaćaju muški i ženski rod

[2] Zakon o medijima (NN 59/04, 84/11 i 81/13)

[3] Zakon o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08,  125/11 i 78/15)

[4] ZM, čl. 21/3.

[5] ibid., čl. 22.

[6] ZOO, čl. 1085.

[7] ibid., čl. 1100.

[8] ibid., čl. 1099.

[9] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 1661/10-2

[10] Vrhovni sud Republike Hrvatske,  Rev 1933/14-2 od 23. prosinca 2014.

[11] Vrhovni sud Republike Hrvatske,  Rev 2038/13-2 od 02. rujna 2015.

[12] Ustav Republike Hrvatske (NN 85/10 – pročišćeni tekst i 5/14)

[13] Ustavni sud Republike Hrvatske, Broj: U-III-1558/2000

[14] ZM, čl. 21/1., jedina je iznimka od tog pravila solidarna odgovornost nakladnika i glavnog urednika temeljem odredbe čl. 21/7. ZM-a  

[15] Vrhovni sud Republike Hrvatske,  Rev 1681/01-2

[16] Općinski sud u Opatiji, P-369/06-40, potvrđeno Presudom Županijskog suda u Rijeci poslovnog broja Gž-171/2009, tako i Općinski građanski sud u Zagrebu, Pn—450/15-11 od 24. studenog 2015.

[17] Opatić, Nikola, Građanskopravna odgovornost novinara za počinjenu štetu zbog objavljene informacije u mediju, Aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Godišnjak 16.

[18] Abramović, Andrej, Odgovornost za štetu nastalu objavom informacije, Hrvatska pravna revija, lipanj 2004., str. 32. i 33.

[19] Zakon o javnom informiranju (NN 22/92), čl. 37.

[20] Zakon o javnom priopćavanju (NN 69/03 – pročišćeni tekst), čl. 28.