- UVOD
Riječ manager je anglizam i u prijevodu na hrvatski jezik označava stručnjaka i organizatora koji svojom kreativnošću i idejama upravlja poduzećem, nekom organizacijom, sportskim klubom i slično[1]. Kod nas se u kolokvijalnom govoru termin menadžer[2] uvriježio za označavanje predsjednika i članova uprava trgovačkih društava ili sportskih menadžera koji osobno ili putem licenciranih menadžerskih agencija vode poslove za jednog ili više profesionalnih igrača odnosno sportaša. Prema našem shvaćanju sadržaj termina menadžer treba sagledavati šire jer je po nama menadžer svatko tko upravlja nekim poslom odnosno sistemom, pa makar i na mikro razini, kroz menadžeriranje, primjerice, nekom trgovinom ili caffe barom, jer je akcent na upravljanju odnosno menadžmentu. Kada su građani Republike Hrvatske, doduše još uvijek više deklarativno nego stvarno, socijalističku ekonomiju i samoupravljanje odlučili zamijeniti slobodnim tržišnim gospodarstvom, u pravnoj su se praksi počeli javljati sporovi proizlazeći iz menadžerskih ugovora. Zato ćemo u ovom radu, na primjerima iz judikature Vrhovnog suda, pokušati pružiti odgovore na bar neka od spornih pravnih pitanja koja su se u judikaturi javila u kontekstu menadžerskih ugovora i na koje je ista tijekom vremena iznjedrila pravne odgovore.
- PRAVNA PRIRODA MENADŽERSKOG UGOVORA
Menadžerski je ugovor, prvo, inominantan ugovor jer kao ugovor nije reguliran odredbama Zakona o obveznim odnosima niti bilo kojeg inog propisa[3]. Po Čolakoviću, posrijedi je ugovor kojim se zasniva partnerstvo između, s jedne strane, onog koji ima određenu poslovnu viziju i spremnost da uloži novac i, s druge strane, menadžera koji prihvaća profesionalni izazov da tu poslovnu viziju provede u život odnosno oživotvori[4]. Drugo, kolokvijalno kazano, klasični ili čisti menadžerski ugovor je sui generis ugovor obveznog prava. Kad kolokvijalno rabimo pridjeve klasični ili čisti menadžerski ugovor tada mislimo na menadžerski ugovor sastojeći isključivo od obveznopravnih elemenata, uglavaka, klauzula i stipulacija kojeg treba razlikovati od mješovitih ugovora kod kojih menadžerski ugovor sadrži elemente više vrsta ugovora, a o kojima će više riječi biti nešto niže. Nastavno citiramo bitan fragment jedne odluke iz judikature donijete u predmetu u kojem je menadžer, u procesnom svojstvu revidenta, imao pravni stav da je menadžerski Ugovor koji je imao sklopljen s poslodavcem mješoviti ugovor koji uz obveznopravne sadrži i radnopravne elemente, dok su sudovi nižih instanci, a naposljetku i Vrhovni sud, zauzeli pravno shvaćanje da je posrijedi isključivo menadžerski ugovor kojeg smo mi poviše kolokvijalno nazvali čistim ili klasičnim: …U dokaznom postupku je utvrđeno da su stranke 8. siječnja 1996. godine sklopile Ugovor o obvezama, ovlaštenjima i plaćanju rada (Menadžerski ugovor - dalje Ugovor). Dopisom Nadzornog odbora broj 4/96 od 31. listopada 1996. godine tuženik je jednostrano taj Ugovor raskinuo temeljem čl. 13. Ugovora. Tužitelj smatra da raskid ugovora nije automatski doveo i do otkaza njegovog radnog odnosa, jer da je s tuženikom sklopio i ugovor o radu, što je tuženik osporio. Ocjenom svih izvedenih dokaza utvrđeno je da tužitelj, osim Ugovora o obvezama, ovlaštenjima i plaćanju rada od 8. siječnja 1996. godine, nije s tuženikom sklopio ni jedan drugi ugovor, a navedeni Ugovor ne sadrži elemente ugovora o radu na neodređeno vrijeme. Zbog toga niži sudovi odbijaju zahtjev tužitelja da se nakon raskida navedenog Ugovora uspostavi radni odnos kod tuženika. Tužitelj u reviziji navodi da Ugovor od 8. siječnja 1996. godine nije Menadžerski ugovor, jer da iz njegovog sadržaja ustvari proizlazi da je među strankama sklopljen ugovor o radu. Naime, tužitelj je kod tuženika imao status člana Uprave trgovačkog društva i kao takav bio je registriran kod Trgovačkog suda u Rijeci. Suprotno navodima revizije, iz sadržaja Ugovora o obvezama, ovlaštenjima i plaćanju rada sklopljenim s Nadzornim odborom ne proizlazi da bi tužitelj zasnovano i radni odnos s tuženikom. Činjenica što je pored ugovorene plaće u bodovima navedeno u Ugovoru da će se tužitelju isplaćivati i sve ostale naknade po aktima tuženika kao i ostalim radnicima u Društvu ne čini Ugovor u tom dijelu ujedno i ugovorom o radu. Ugovoreni primitci pojedinog člana Društva mogu biti različiti (plaća, sudjelovanje u dobiti, naknade izdataka za prijevoz, godišnji odmor, prehranu i dr.) i mogu se slobodno uređivati ugovorom. U konkretnom slučaju stranke su ugovorile da i tužitelj i tuženik imaju pravo na jednostrani raskid spornog Ugovora bez ikakovih ograničenja (čl. 12. i čl. 13. Ugovora). Ni tu se ne spominje radno-pravni status tužitelja, što bi bilo logično kod zasnivanja mješovitog pravnog posla s elementima ugovora o radu i menadžerskog ugovora. Tužitelj je obavljao određene poslove kod tuženika na temelju Ugovora koji je po svom sadržaju i pravnoj prirodi isključivo menadžerski ugovor, a ne i ugovor o radu, pa se nakon jednostranog raskida tog Ugovora, na status tužitelja ne primjenjuju odredbe Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95 i 17/01 – dalje ZR) o zasnivanju i prestanku radnog odnosa, već se odnosi stranaka u ovom slučaju procjenjuju na temelju sadržaja navedenog Ugovora. Na reviziju tužitelja treba još odgovoriti da se radni odnos ne zasniva prijavom na mirovinsko i upisom u radnu knjigu, već se zasniva prema odredbi čl. 8. ZR ugovorom o radu iz čega proizlazi da za zasnivanje radnog odnosa mora postojati volja i suglasnost obiju strana da se takav trajan obvezni odnos zasnuje, a iz sadržaja predmetnog ugovora to ne proizlazi, kako se to želi prikazati u reviziji. Nižestupanjski sudovi su stoga pravilno primijenili materijalno pravo kad su odbili zahtjev tužitelja na uspostavu radnog odnosa kod tuženika i na priznanje svih prava iz radnog odnosa, nakon što je Ugovor raskinut[5]… Citirano je pravno shvaćanje Vrhovnog suda, posljedično, rezultiralo pravnim shvaćanjem istog po kojem spor o pravima proizlazećima iz menadžerskog ugovora nije radni spor[6]: …Revizija nije dopuštena. Tužbeni zahtjev tužitelj temelji na odredbi čl. 7. toč. 1. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama koje je 27. veljače 2004. sklopio s tuženikom za poslove predsjednika Uprave – direktora (menadžerski ugovor). Kako nije riječ o radnom sporu već tužitelj kao predsjednik Uprave društva traži ispunjenje ugovora o menadžmentu, to je u smislu čl. 34. b) toč. 3. nadležan je trgovački sud koji je i proveo postupak[7]… Treće, po kriteriju vrste pravnog posla[8], menadžerski je ugovor, prvo, dvostranoobvezni pravni posao odnosno ugovor jer njime oba sukontrahenta preuzimaju konkretne ugovorne prestacije. Drugo, naravno da je posrijedi inter vivos pravni posao kao što se, treće, podrazumijeva da je posrijedi onerozni odnosno naplatni pravni posao. Četvrto, on je komutativan jer su u vrijeme njegova sklapanja poznate ugovorne uloge i obveze, a kauzalan je, peto, zato jer je kauza, razlog i svrha njegovog sklapanja, bitan element istog. Konačno, šesto, s obzirom da smo već uvodno apostrofirali da je posrijedi inominantan ugovor on je posljedično toj činjenici neformalan pravni posao jer (ne)propisana forma sklapanja nije uvjet za njegovu (pravo)valjanost, iako se, dakako, u praksi menadžerski ugovori u pravilu sklapaju u pisanoj odnosno pismenoj formi u skladu s onom starom latinskom verba volant, scripta manent. Obrasci takvih pisanih menadžerskih ugovora mogu se, primjerice, pronaći na mrežnoj stranici Hrvatskog udruženja menadžera i poduzetnika CROMA[9] i mrežnoj stranici tvrtke Orkis[10].
3. BITNI I PRIRODNI SASTOJCI MENADŽERSKOG UGOVORA
Smatramo da su bitni sastojci menadžerskog ugovora, esentialia negotii, s jedne strane, ugovorni uglavci s precizno stipuliranim ovlastima i obvezama menadžera i, s druge strane, ugovorni uglavci koji reguliraju materiju plaće i eventualnih inih primanja menadžera. Primjerice, Zakonom o trgovačkim društvima[11] su normirana načela za primanja članova uprave na način da je propisano da pri određivanju ukupnih primitaka pojedinih članova uprave, dakle plaća, sudjelovanja u dobiti, nadoknadi izdataka, plaćanju premija osiguranja i svih ostalih davanja, nadzorni odbor trgovačkog društva mora brinuti o tome da ukupni iznosi primanja budu u primjerenom odnosu posla koji obavlja član uprave i stanja društva, s tim da nadzorni odbor, u slučaju pogoršanja prilika društva, ima zakonsku ovlast da gorenavedena primanja članova uprave društva primjereno smanji[12]. Također, ukoliko je menadžerskim ugovorom stipulirano pravo menadžera da sudjeluje u dobiti društva za tekuću godinu tada se njegov udio u dobiti obračunava temeljem dobiti za tekuću godinu umanjene za nepokriveni gubitak iz prethodnih godina, te iznose koji se po zakonu i statutu iz tekuće dobiti unose u rezerve društva. Posrijedi je kogentnopravna zakonska odredba pa su eventualni ugovorni uglavci kojima bi sudjelovanje člana uprave društva u dobiti bilo stipulirano na drukčiji način ništetni[13]. Prema Čolakoviću, osnovna menadžerska plaća trebala bi u malim trgovačkim društvima iznositi 6, srednjim 8 i velikim 10 prosječnih plaća u tim trgovačkim društvima isplaćenima u određenom promatranom obračunskom razdoblju, ali u praksi su menadžerske plaće u Republici Hrvatskoj, u pravilu, ipak niže[14]. Prirodni su, pak, sastojci menadžerskog ugovora, po našem pravnom shvaćanju, ugovorni uglavci o vremenu na koje je isti sklopljen, uz opasku da je Zakonom propisano da predsjednik i članovi uprave trgovačkog društva mogu biti imenovani na mandat ne dulji od 5 godina s time da mogu biti reimenovani[15], o ugovornoj zabrani konkurencije odnosno natjecanja s poslodavcem, tzv. (anti)konkurentska klauzula, engleski covenant not to compete, o čuvanju poslovnih tajni društva, naknadi štete, pravu na otpremninu i visini iste, načinima raskida odnosno otkaza ugovora i slično.
4. PRESTANAK MENADŽERSKOG UGOVORA
S obzirom da je menadžerski ugovor obveznopravni posao obveze iz njega primarno prestaju na način stipuliran u ugovornim odredbama odnosećima na materiju prestanka ugovora, dakle primjenjuje se ono što su ugovorne stranke sporazumno dogovorile u tom kontekstu, u skladu s načelima slobode uređivanja obveznih odnosa i dispozitivnosti[16], a podredno se primjenjuju odredbe ZOO-a koje reguliraju načine prestanka obveza. Kod menadžerskih ugovora sklopljenih na određeno vrijeme ugovor odnosno obveze prestaju protekom vremena na koje su sklopljeni, kako rekosmo kod predsjednika i članova uprava trgovačkih društava to je određeno vrijeme od maksimalno pet godina. Primjer iz judikature u kojem je Vrhovni sud zauzeo pravno shvaćanje da se menadžerski ugovor, zbog pravne prirode istog, sklapa na određeno vrijeme: …Prema prosudbi ovog revizijskog suda pravilnim se pokazuje ocjena prvostupanjskog suda da ugovor kojeg su stranke sklopile 23. svibnja 1997. godine ima (i) značaj menadžerskog ugovora. Tako se u tom Ugovoru, među inim navodi, da je tužitelj „imenovan za pomoćnika direktora za tehničko-investicijske poslove“, da će „pomoćnik direktora za tehničko-investicijske poslove svoju funkciju obnašati za vrijeme od četiri godine“, s tim da može biti ponovo imenovan na istu funkciju (čl. 1. Ugovora), da pomoćnik direktora za tehničko-investicijske poslove ima „potpunu samostalnost u donošenju odluka radi provođenja utvrđenih ciljeva poslovne politike društva“ (čl. 3. Ugovora), te da pomoćnik direktora za tehničko-investicijske poslove, osim osnovne plaće „ima pravo na naknadu za postignute rezultate rada kroz sudjelovanje u dobiti društva nakon analize godišnjeg izvještaja o poslovanju“ (čl. 6. Ugovora). Iz sadržaja odredbi navedenog ugovora proizlazi da je riječ o ugovoru koji ima značaj i menadžerskog ugovora (čl. 247. Zakona o trgovačkim društvima - "Narodne novine", broj 111/93), a menadžerski ugovor se ne temelji na odredbama Zakona o radu, već na odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 –dalje: ZOO). Menadžerski ugovor se, zbog svoje pravne prirode, zaključuje samo na određeno vrijeme i ne može se prešutno, nakon isteka vremena na koji je ugovor zaključen, temeljem same činjenice obavljanja određenih poslova, produžiti na neodređeno vrijeme[17]… Od ostalih načina prestanka u praksi su najčešći sporazum ugovornih stranaka i jednostrani otkaz ili raskid kod kojeg menadžerski ugovor prestaje nakon proteka otkaznog roka reguliranog ugovorom ili, ako isti nije reguliran ugovorom, zakonom ili običajem, protekom primjerenog roka[18]. Primjer iz predmeta u kojem je Vrhovni sud zauzeo pravno shvaćanje o prestanku menadžerskog ugovora raskidom: …U ovom sporu radi utvrđenja da nije dopušten prestanak Ugovora o radu tužitelja temeljem raskida broj … od 31. ožujka 2004., da tužitelju nije prestao radni odnos kod tuženika i za vraćanje na rad, te sklapanja novog ugovora o radu, u reviziji je sporno pravno pitanje je li tužitelju, koji je obavljao funkciju direktora tuženika i koji je opozvan s te funkcije, raskidom Ugovora od strane Nadzornog odbora tuženika od 31. ožujka 2004., prestao Ugovor o radu broj … od 26. srpnja 2004. Odlučujući o sporu, sudovi su utvrdili: da je tužitelj odlukom Skupštine tuženika od 13. rujna 2001. imenovan direktorom tuženika na mandat od četiri godine, da su tužitelj i Nadzorni odbor tuženika, povodom odluke o imenovanju tužitelja za direktora tuženika, sklopili Ugovor o radu broj … od 26. travnja 2004. (dalje: Ugovor), kojim je određeno da će tužitelj funkciju direktora obavljati četiri godine, s tim što mandat počinje teći 14. rujna 2001., da je čl. 5. Ugovora određeno da direktor ima prava i obveze utvrđene društvenim ugovorom, Zakonom o trgovačkim društvima, Zakonom o radu i pravilnicima društva (tuženika), da svaka od stranaka ima pravo na raskid Ugovora i da se raskid podnosi pismenim putem (čl. 9.), da su istim uređena prava tužitelja (direktora) za slučaj raskida Ugovora i razrješenja direktora, te da Ugovorom nije predviđeno da će, za slučaj opoziva s funkcije direktora ili raskida Ugovora, tuženik tužitelju ponuditi sklapanje novog ugovora o radu za poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, da je odlukom Skupštine tuženika broj … od 12. ožujka 2004. tužitelj opozvan s funkcije direktora, te da je Nadzorni odbor tuženika pismenom broj … od 31. ožujka 2004. raskinuo Ugovor i odredio da, u skladu s odredbom čl. 9. tog Ugovora, tužitelju radni odnos prestaje 12. rujna 2004., te da tužitelj odluku o opozivu nije pobijao tužbom. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je u osporenoj presudi primijenjeno materijalno pravo kada je zauzeto pravno stajalište da je Ugovor po svom sadržaju tzv. "menadžerski ugovor", da je isti prestao na Ugovorom određeni način, tj. raskidom u smislu čl. 9., te da ne postoji obveza tuženika da tužitelju ponudi sklapanje novog ugovora o radu prema njegovoj stručnoj spremi, niti ga vratiti na rad. Naime, kraj činjenice da je Ugovor s tužiteljem sklopio Nadzorni odbor tuženika i da je sklopljen isključivo s obzirom na obavljanje funkcije direktora, taj Ugovor ima značaj menadžerskog ugovora. Na tzv. menadžerski ugovor primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 33/91, 73/91, 113/93, 3/94, 7/96, 91/96 i 112/99), pa je dopušteno ugovoriti i jednostrani raskid. Nakon što je tužitelj opozvan s funkcije direktora i nakon što je Nadzorni odbor tuženika Ugovor raskinuo na način određen čl. 9. istog, a kraj činjenice da Ugovor nije predviđao da će stranke, nakon raskida Ugovora, sklopiti novi ugovor o radu, tužitelju je radni odnos prestao 12. rujna 2004., kako je to određeno u "Raskidu Ugovora o radu broj … od 31. ožujka 2004.". Ugovor koji je prestao raskidom ne može se otkazivati po odredbama Zakona o radu, tako da se tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti prestanka Ugovora, kao i svi ostali zahtjevi koji se na taj nadovezuju, a koji su naprijed navedeni, ukazuju neosnovanim[19]… Predsjedniku i članu uprave trgovačkog društva, pak, menadžerski ugovor ne prestaje donošenjem odluke o opozivu što proizlazi iz kogentnopravne zakonske odredbe temeljem kojem se opozivom ne dira u ugovorne odredbe ugovora koje su isti sklopili s društvom[20]. Nastavno, u kontekstu prestanka menadžerskog ugovora, citiramo relevantan fragment odluke Vrhovnog suda u predmetu u kojem je isti zauzeo pravno shvaćanje po kojem je poslodavac ukidanjem radnog mjesta na kojem je menadžer radio istog faktički opozvao s funkcije, ali taj opoziv ne utječe na poslodavčeve obveze odnosno menadžerova prava pravno izviruća iz menadžerskog ugovora, in concreto prava na isplatu dogovorene otpremnine u slučaju opoziva: …Predmet spora je isplata ugovorene otpremnine u iznosu 506.338,08 kn. U postupku je utvrđeno: da su stranke sklopile ugovor o radu za pomoćnika direktora i menadžerski ugovor 28. lipnja 2006. (dalje: menadžerski ugovor ) na temelju odluke tuženika o imenovanju tužitelja pomoćnikom direktora za komercijalno-financijske poslove, da je tuženik 4. travnja 2008. donio novi Pravilnik o organizaciji rada i sistematizaciji radnih mjesta (dalje: Pravilnik) prema kojem više nije sistematizirano radno mjesto pomoćnika direktora za komercijalno-financijske poslove, da je tužitelj s tuženikom sklopio novi ugovor o radu 30. svibnja 2008. na temelju Pravilnika za poslove voditelja službe skladišta i manipulacije derivata. Polazeći od navedenih utvrđenja drugostupanjski sud je zaključio da tužitelju ne pripada pravo na isplatu otpremnine na temelju odredbe čl. 17. st. 1. menadžerskog ugovora jer nisu ispunjene pretpostavke propisane tom odredbom. Prema shvaćanju drugostupanjskog suda tužitelj nije opozvan (smijenjen) s radnog mjesta za kojega je sklopio ugovor, već je to radno mjesto ukinuto, pa stoga tužitelj nema pravo na isplatu ugovorene otpremnine. Prema odredbi čl. 17. st. 1. menadžerskog ugovora u slučaju raskida ovog ugovora od strane društva, kao posljedica opoziva imenovanja (smjene), pomoćniku direktora pripada otpremnina u visini od 24 mjesečne neto plaće iz čl. 5. istog ugovora (iznos plaće prije plaćanja poreza i doprinosa). U okolnostima konkretnog slučaja s obzirom da je tuženik donošenjem Pravilnika ukinuo radno mjesto tužitelja, prema shvaćanju ovog revizijskog suda ukidanje radnog mjesta ima značaj opoziva imenovanja. Bez obzira kako je tuženik nazvao svoju odluku, radi se o takvoj pravnoj radnji koja ima učinak opoziva. Naime, status menadžera tužitelju je prestao na temelju izražene volje druge ugovorne strane, preraspodjelom poslova i drugačijim nazivom i vrednovanjem radnih mjesta, čime je tužitelj faktično opozvan s menadžerske funkcije. Prema tome tuženik je dužan ispuniti ugovornu obvezu iz čl. 17. st. 1. menadžerskog ugovora na kojega se primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 112/99, 88/01 - dalje: ZOO) koje odredbe se u ovom postupku primjenjuju na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08) s obzirom da menadžerski ugovor ima određene značajke ugovora o djelu jer su prema odredbi čl. 17. st. 1. ZOO sudionici u obveznom odnosu dužni izvršiti svoju obvezu i odgovorni su za njezino ispunjenje[21]… Ergo, drugim riječima, opozivom menadžera s funkcije ne utrnjuju njegova prava proizlazeća iz sklopljenog menadžerskog ugovora.
5. MENADŽERSKI UGOVOR KAO MJEŠOVITI UGOVOR ODNOSNO CASUS MIXTUS
U praksi su veoma česti, možda čak i najčešći, primjeri sklapanja menadžerskog ugovora u formi mješovitog ugovora koji u svom sadržaju ima elemente menadžerskog ugovora, elemente ugovora o djelu[22], često i elemente ugovora o radu[23], a po našem ugovornopravnom shvaćanju i neke elemente ugovora o nalogu[24]. Primjeri iz judikature u kojima je Vrhovni sud zauzeo pravno shvaćanje da je menadžerski ugovor sklopljen kao casus mixtus: 1. …Ostvaren je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Stranke su sklopile ugovor o radu člana uprave – direktora na vrijeme od pet godina za razdoblje od 23. prosinca 1995. do 23. prosinca 2000. Ugovorom se utvrđuju obveze i ovlasti direktora, plaća, dnevnice i naknade putnih troškova koji mu pripadaju u ugovorenom razdoblju. Takav ugovor ima u najvećem dijelu bitne značajke menadžerskog ugovora, kako po nazivu “Ugovor o radu Uprave – direktora”, tako i po sadržaju jer u svim člancima utvrđuje prava, obveze i ovlasti predsjednika uprave – direktora društva, jedino u čl. 14. utvrđuje da “za sva druga primanja koja nisu utvrđena ovim ugovorom vrijede odredbe pozitivnih zakonskih propisa i kolektivnog ugovora koji vrijede za sve zaposlene”. Budući da su nižestupanjski sudovi zaključili da su stranke sklopile ugovor o radu, a ne menadžerski ugovor to su zbog pogrešne pravne ocjene ugovora odbili u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice. Iz raščlambe ugovornih odredbi nedvojbeno proizlazi da su stranke sklopile menadžerski ugovor. Tako se već u čl. 1. utvrđuje da je Nadzorni odbor tuženika imenovao tužiteljicu članom Uprave društva na vrijeme od pet godina, kako to propisuje čl. 244. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima (“Narodne novine” br. 111/93). Isto tako je Nadzorni odbor tužene opozvao svoju odluku u skladu s odredbom čl. 244. st. 2. navedenog Zakona. Člankom 13. Ugovora o radu Uprave – direktora utvrđena su prava direktora za slučaj razrješenja prije isteka ugovorenog trajanja ugovora. Ta prava nisu ograničena Zakonom o radu (“Narodne novine” br.38/95, 54/95 i 65/95), jer menadžerski ugovor nije ugovor o radu, već ugovor sui generis o obvezama, ovlastima i pravima uprave društva, koji se u pravnoj teoriji naziva “menadžerski ugovor” ili “ugovor o službi” sa značajkama ugovora o djelu (Zakon o obveznim odnosima - “Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99), a u nekim slučajevima takav ugovor ima značajke i ugovora o radu i menadžerskog ugovora (casus mixtus). Tako i sporni ugovor ima djelomice značajke ugovora o radu (čl. 14. Ugovora), ali pretežno značajke menadžerskog ugovora[25]… 2. …Između stranaka u ovoj pravnoj stvari sklopljen je ugovor o radu koji je pobijanom odlukom tuženika raskinut, te tužitelj opozvan dužnosti direktora sektora polufinalnih proizvoda E. D. d.d.. Menadžerski ugovor se ne temelji na odredbama Zakona o radu, već na odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96. - dalje ZOO), ima određene značajke ugovora o djelu (čl. 6. ZOO), no u slučaju kada se radi o mješovitom pravnom poslu tada može imati elemente ugovora o radu[26]… 3. …U konkretnoj situaciji stranke su sklopile Ugovor o radu (managerski ugovor) 16. listopada 2000. za radno mjesto direktora, pa pitanja prava i obveza ugovornih strana nisu ograničena odredbama Zakona o radu ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 114/03, 30/04, 137/04 – pročišćeni tekst - dalje: ZR), jer takav ugovor ima po svojem sadržaju djelomično značaj ugovora o djelu i djelomično značaj ugovora o radu[27]…
6. SADRŽAJ SE MENADŽERSKOG UGOVORA NE PROSUĐUJE PO ODREDBAMA ZAKONA O RADU NEGO PO ODREDBAMA ZAKONA O OBVEZNIM ODNOSIMA
U pravnoj se praksi često, posebice kad je menadžerski ugovor sklopljen u formi mješovitog ugovora, dakle kad uz obveznopravne elemente sadrži i radnopravne elemente odnosno radnopravne ugovorne uglavke i stipulacije, kao sporno materijalnopitanje javlja pitanje je li posrijedi menadžerski ugovor, na čiji se sadržaj onda primjenjuju pravila obveznog prava, ili ugovor o radu, na čiji se sadržaj primjenjuju radnopravna pravila i propisi, a o tom se pravnom pitanju odlučuje od slučaja do slučaja ovisno o okolnostima konkretnog slučaja i činjenici da li ugovor ima pretežito značajke ugovora o radu ili menadžerskog ugovora. Vrhovni je sud, u brojnim svojim judikatima, fragmente nekih od njih citiramo nastavno, zauzeo jedinstveno materijalnopravno shvaćanje da se sadržaj menadžerskog ugovora treba pravno (pro)ocjenjivati, prosuđivati i valorizirati prema odredbama ZOO-a, a ne prema odredbama ZOR: 1. ...Kraj prije navedenih utvrđenja, ovaj revizijski sud zaključuje da predmetni Ugovor o radu sadrži elemente i ugovora iz čl. 247. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj 111/93, 34/99 i 121/99 – dalje ZTD), tj. menadžerskog ugovora. Zato se Odlukom o otkazu Ugovora o radu ne mogu mijenjati utanačenja iz menadžerskog Ugovora zaključenog voljom obiju strana. Utoliko tuženik bez osnove upire i u reviziji na onaj dio sadržaja Odluke o otkazu u kojem stoji da se Ugovor o radu otkazuje "na štetu direktora", jer u dijelu utanačenja glede otpremnine, predmetni Ugovor o radu ima značaj menadžerskog ugovora, pa se u tom dijelu menadžerski ugovor ne promatra kroz odredbe Zakona o radu, već se on temelji na odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje ZOO)[28]… 2. …Ugovor o radu menadžera koji su stranke sklopile 21. srpnja 2000. u svojoj naravi je menadžerski ugovor kojim se uređuju odnosi člana uprave (predsjednice uprave) i tog društva na temelju pravila obveznog prava i prestaje na način i pod uvjetima predviđenim tim ugovorom. Međutim, tužiteljica, predsjednica Uprave, koja je sklopila menadžerski ugovor istovremeno je i u radnom odnosu na neodređeno vrijeme u banci od 1. travnja 1978. te taj odnos traje u trenutku sklapanja tog ugovora (čl. 1. menadžerskog ugovora). S obzirom na navedena utvrđenja, po ocjeni ovoga suda, u konkretnom slučaju menadžerski ugovor koji su stranke sklopile 21. srpnja 2000. ima značaj ugovora o radu kojeg imaju u vidu odredba čl. 9. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01 i 114/03 – dalje: ZR), a i ugovora kojeg ima u vidu odredba čl. 247. st. 2. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine", broj 111/93 i 34/99 – dalje: ZTD), u praksi nazvan menadžerski ugovor, na što upućuje kako sam naziv ugovora, tako i njegov sadržaj. Tako se u odredbi čl. 1. ugovora navodi da je tužiteljica imenovana odlukom Nadzornog odbora na funkciju predsjednice Uprave banke za drugi mandat od pet godina i da će poslove za koje je sklopljen ovaj ugovor obavljati u poslovnim prostorijama sjedišta banke u Sisku, a po potrebi i u drugim poslovnim prostorijama banke (čl. 2. ugovora). Ugovorom je određena i plaća menadžera u iznosu od 6.500,00 DEM netto (čl. 5. ugovora). Da se radi i o menadžerskom ugovoru upućuje i odredba čl. 12. tog Ugovora gdje je navedeno da ako predsjednica Uprave ne bude po isteku mandata za koji se sklapa ugovor ponovno imenovana na tu funkciju, banka će joj ponuditi sklapanje ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima u kojoj će joj ponuditi rad na poslovima koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi, te predsjednica uprave ima pravo izbora, ili prihvatiti ponuđeni ugovor pod izmijenjenim uvjetima ili odbiti sklapanje ugovora i zatražiti isplatu otpremnine, te da se ovaj ugovor primjenjuje na određeno vrijeme od pet godina, ali su ugovorne strane suglasne da se ugovor nastavi primjenjivati pod istim uvjetima i za razdoblje svakog novog mandata ako predsjednica uprave bude ponovno imenovana na tu funkciju. Također je ugovoreno da odredbe tog ugovora predstavljaju poslovnu tajnu (čl. 15. ugovora). Menadžerski ugovor se zbog svoje pravne prirode sklapa samo na određeno vrijeme i prestaje istekom vremena na koji je sklopljen. Taj ugovor se ne temelji na odredbama Zakona o radu, već na odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO) s određenim značajkama ugovora o djelu (čl. 600. ZOO). Kod sklapanja menadžerskog ugovora prava i obveze ugovornih stranaka nisu ograničena odredbama Zakona o radu, pa se takvim ugovorom i pitanje plaće može ugovoriti drugačije nego što je to propisano odredbama Zakona o radu. Stoga se ne može prihvatiti navod tužiteljice u reviziji da se na isplatu plaće tužiteljice primjenjuju odredbe ZR i da nadzorni odbor nije bio ovlašten donijeti odluku o smanjenju
plaće[29]… 3. …Ugovor o radu sklopljen između tužitelja i tuženika 03. travnja 1996. godine, a glede prava i obveza tužitelja kao nadređenog službenika, sadržajno je predstavljao menadžerski ugovor (takav ugovor se ne temelji na odredbama ZR-a), a koji je upravo toč. 10. i regulirao položaj tužitelja u slučaju njegovog razrješenja, te predvidio obvezu tuženika ponuditi tužitelju ugovor s ponudom drugog radnog mjesta, a što je tuženik i učinio[30]… 4. …Sporni ugovor po svojoj pravnoj prirodi je menadžerski ugovor, a koji se ne temelji na odredbama Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01 i 114/03 – ZR), već na odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO) s određenim elementima ugovora o djelu. Zbog toga kod sklapanja takvog ugovora ugovorne stranke nisu ograničene odredbama ZR-a, pa ni glede ugovaranja visine otpremnine. Ovo posebno što u vrijeme sklapanja spornog ugovora (03. siječnja 2000. godine) i nije bila na snazi odredba čl. 118. st. 3. ZR-a ("Narodne novine", broj: 17/01) koja je određivala da plaće koje se isplaćuju na osnovi menadžerskog ugovora ne mogu biti osnovica za određivanje otpremnine (ta odredba je dodana čl. 42. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu – "Narodne novine", broj: 17/01 i primjenjivala se od 10. ožujka 2001. godine, ali je odredbom čl. 28. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu – "Narodne novine", broj: 114/03 brisana u cijelosti), zbog čega se ta odredba u svakom slučaju ne može primijeniti na konkretnu pravnu situaciju[31]…
7. MENADŽERSKI UGOVOR U USTAVNOSUDSKOJ PRAKSI
U bazi smo judikature Ustavnog suda pronašli samo jedan predmet zanimljiv u kontekstu ovog članka u kojem je Ustavni sud zauzeo ustavnopravno shvaćanje da je Vrhovni sud, po podnijetoj Reviziji poslodavca preinačivši prvostupanjsku i drugostupanjsku Presudu čijim su dispozitivima prihvaćeni tužbeni zahtjevi menadžera pravno utemeljeni na njihovim pravima proizlazećima iz menadžerskih ugovora, istima arbitrarnom i proizvoljnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava povrijedio ustavno pravo na pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 29/1. Ustava Republike Hrvatske[32]: …U postupku koji je prethodio ustavnosudskom postupku predmet spora bili su tužbeni zahtjevi petero tužitelja, među kojima su i podnositelji, kojima su tužitelji A. J., M. B. i L. Š. tražili isplatu ukupne osigurane svote koju bi dobili istekom ugovorenog roka od deset godina ili u slučaju nastanka osiguranog slučaja dok su podnositelji tražili isplatu materijalne štete u visini iznosa koji je tužena pribavila s osnove otkupa ugovora o životnom osiguranju. U postupku pred redovnim sudovima utvrđeno je: tijekom 1995. i 1996. svi su tužitelji s tuženom sklopili Ugovore. Podnositelj M. D. navedeni Ugovor sklopio je 28. ožujka 1996., a podnositeljica M. M. 10. listopada 1995. Ugovori su prestali tijekom 2000. protekom roka na koji su sklopljeni. Nakon toga tužitelji su s tuženom 2000. sklopili nove Ugovore o pravima i obvezama menadžera koji su raskinuti 2001. kada su tužitelji i tužena sklopili i sporazume o prestanku ugovora o radu, člankom 9. Ugovora sklopljenih tijekom 1995. i 1996. propisano je da će banka o svom trošku, u korist menadžera sklopiti ugovore o osiguranju života i osiguranju od nezgode u vrijednosti koja odgovara iznosu od pet godišnjih osnovnih plaća menadžera, tužena je 1998. sklopila ugovore o osiguranju života tužitelja i osiguranju od nezgode te je sve premije za cijelo vrijeme osiguranja od deset godina platila odjednom, ugovorima o osiguranju su za slučaj smrti tužitelja kao korisnici navedeni njihovi srodnici, dok je za slučaj doživljenja kao korisnik navedena tužena, tuženici nisu tuženoj dali pismenu suglasnost za određivanje tužene kao korisnika za slučaj doživljenja, 2001. tužena je izvršila otkup osiguranja te joj je isplaćena otkupna cijena polica zbog čega su ugovori o osiguranju prestali. Prvostupanjski sud je usvojio tužbene zahtjeve utvrdivši da je tužena prekršila ugovornu obvezu iz članka 9. Ugovora kao i zakonsku obvezu iz članka 905. stavka 1. i članka 957. stavka 2. ZOO-a te time podnositeljima uzrokovala materijalnu štetu u vidu izmakle koristi odnosno dobiti koju bi tužitelji po redovnom tijeku stvari ostvarili. Drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu koji se odnosi na podnositelje ustavne tužbe dok je navedenu presudu djelomično preinačio u odnosu na tužiteljice A. J., M. B. i L. Š.. Taj sud je istaknuo da je temeljno pravno pitanje u konkretnoj pravnoj stvari kršenje odredbe članka 9. Ugovora zaključenih između stranaka, te da je tuženica stornirajući predmetne ugovore o osiguranju prekršila ugovornu obvezu iz Ugovora i onemogućila tužitelje (i podnositelje) u ostvarenju njihovih prava. Prema ocjeni drugostupanjskog suda upravo je smisao odredbe članka 9. Ugovora da tužitelji ostvare pravo na isplatu određenih novčanih iznosa. Svako ugovaranje učinjeno suprotno tome predstavlja kršenje navedene ugovorne odredbe. Stoga je prema ocjeni drugostupanjskog suda postupanjem tužene podnositeljima nastala materijalna šteta i to u visini novčanog iznosa koji je tužena zadržala za sebe. Vrhovni sud je prihvatio reviziju tužene i preinačio nižestupanjske presude na način da je u cijelosti odbio sve tužbene zahtjeve. Taj sud navodi da su Ugovori raskinuti te da su ugovori o osiguranju prestali prije nego što su se ostvarili osigurani slučajevi. Stoga, prema ocjeni Vrhovnog suda predmet raspravljanja u konkretnoj pravnoj stvari više ne može biti ocjena valjanosti pojedinih odredbi Ugovora te u tom kontekstu izražene volje stranaka iz tih Ugovora, pa niti u kontekstu oznake korisnika osiguranja iz ugovora o osiguranju. Slijedom navedenog, ne dolazi do primjene članaka 905. i 957. ZOO-a jer se u konkretnom slučaju ne može raditi o vršenju prava iz osiguranja niti o pripadanju prava iz sklopljenih ugovora o kojima govore navedene zakonske odredbe. Stoga se prema ocjeni Vrhovnog suda u konkretnom slučaju radi o pravima ugovaratelja osiguranja prije nastupanja osiguranog slučaja, odnosno o pravima u pogledu otkupa police osiguranja iz članka 954. ZOO-a, kojom odredbom se propisuju pretpostavke pod kojima je osiguravatelj dužan isplatiti ugovaratelju osiguranja otkupnu vrijednost polica. Taj sud također smatra da nije relevantna niti činjenica da je ugovaratelj osiguranja ujedno označen i kao korisnik jer pravo na otkup pripada prvenstveno ugovaratelju osiguranja, a upravo je s te osnove tuženica ostvarila isplatu otkupne vrijednosti police. Stoga tužena nije protupravno postupila kad je zatražila otkup police osiguranja prije nastupa osiguranih slučajeva, a nakon raskida Ugovora. Vrhovni sud, nadalje, kao "odlučnu činjenicu" ističe da su sporni menedžerski ugovori sklopljeni tijekom 1995. i 1996., temeljem kojih je tužena sklopila ugovore o osiguranju, raskinuti. Navedeni menadžerski ugovori, međutim, nisu raskinuti već su prestali protekom roka na koji su sklopljeni. Ocjenjujući razloge ustavne tužbe sa stajališta ustavnog prava na pravično suđenje, zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava, kao mjerodavnog prava u konkretnom slučaju, Ustavni sud utvrdio je da je osporenom presudom Vrhovnog suda podnositeljima povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje. U konkretnoj pravnoj stvari nije sporno da je tužena otkupila police osiguranja prije nastupa osiguranih slučajeva te da takvo postupanje tužene nema obilježja protupravnosti s obzirom na sklopljene ugovore o osiguranju. Međutim, opravdanost tužbenih zahtjeva u konkretnom slučaju, po ocjeni Ustavnog suda, ne ovisi o tome je li tužena postupala u skladu sa svojim ovlaštenjima iz ugovora o osiguranju, budući da su tužbeni zahtjevi usmjereni na naknadu štete zbog kršenja odredbi menadžerskih ugovora, a ne zbog kršenja odredbi ugovora o osiguranju. Naime, posljedica raskida ugovora, sukladno članku 132. stavku 1. ZOO-a, je da se obje strane oslobađaju svojih obveza, osim obveze na naknadu eventualne štete u slučaju da jedna od ugovornih strana nije ispunila svoje obveze preuzete ugovorom. Pri tome je utvrđenje ugovornih obveza pretpostavka utvrđenja eventualne povrede tih obveza. Iznimno, ako se ugovor raskida sporazumom ugovornih strana, takav sporazum može isključiti pravo da se nakon takvog sporazuma ustane sa zahtjevom za naknadu štete. Izostane li izričit sporazum o posljedicama raskida, valja utvrditi pravu volju ugovornih stranaka. Stoga je u ovom ustavnosudskom postupku trebalo utvrditi je li postupanjem Vrhovnog suda došlo do povrede ustavnih prava podnositelja. Ustavni sud utvrđuje da je, uzimajući u obzir okolnosti konkretnog slučaja, propust Vrhovnog suda da ocijeni što je bit spora u konkretnom slučaju, doveo do povrede prava podnositelja na pravično suđenje iz članka 29. stavka 1. Ustava. Ustavni sud podsjeća da se sudski postupci moraju provesti sukladno ustavnom načelu vladavine prava kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske pa tumačenje mjerodavnog prava u svakom konkretnom slučaju ne smije proizlaziti iz njegove arbitrarne i proizvoljne primjene već mora uvažavati zahtjeve prava na pravično suđenje sadržane u članku 29. stavku 1. Ustava[33]...
8. ZAKLJUČAK
Menažerski ugovor je sui generis inominantni ugovor hrvatskog obveznog prava kojeg sklapaju poslodavac i menadžer sa svrhom i ciljem da potonji svojim menadžerskim know howom, znanjem i iskustvom, ostvari poslovnu viziju i strategiju poslodavca i na taj mu način pomogne u ostvarivanju što je moguće većeg profita i dobiti. Bitni su sastojci menadžerskog ugovora, s jedne strane, ugovorni uglavci o obcezama i ovlastima menadžera, a s druge strane ugovorne stipulacije o menadžerskoj plaći i eventualnim inim dogovorenim primanjima, primjerice pravu na sudjelovanju u dobiti društva ukoliko isto posluje uspješno i profitabilno. U slučajevima u kojima menadžerski ugovor ima i elemente ugovora o radu posrijedi je mješoviti ugovor, a od slučaja do slučaja se pravno procjenjuje i prosuđuje radi li se o ugovoru o radu ili menadžerskom ugovoru. Ukoliko je posrijedi potonji na istog se, dakako uz same ugovorne odredbe, primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima, a ne odredbe Zakona o radu. Zaključno, po kriteriju vrste pravnog posla, radi se o dvostranoobveznom, oneroznom, komutativnom, neformalnom, kauzalnom i inter vivos ugovoru.
[1] Anić, Goldstein, Rječnik stranih riječi, str. 833.
[2] Izrazi u ovom radu korišteni u muškom rodu, primjerice menadžer, rodno su neutralni odnosno na jednak način obuhvaćaju muški i ženski rod.
[3] Zakon o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dalje ZOO
[4] Čolaković, Esad, Menadžerski ugovori, nakladnik HUM-CROMA, II. izdanje, Zagreb, 2006., str. 33.
[5] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 1222/01-2
[6] Odredbama čl. 433. – 437.a Zakona o parničnom postupku (NN 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11, 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – Odluka Ustavnog suda), dalje ZPP, regulirana je procesna materija radnih sporova.
[7] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 148/07-2
[8] Vedriš, Martin, Klarić, Petar, Građansko pravo, Narodne novine, 1998., str. 104. – 107.
[9] www.croma.hr
[10] www.orkis.hr
[11] Zakon o trgovačkim društvima (NN 125/11 - pročišćeni tekst , 111/12 i 68/13), dalje ZTD
[12] ZTD, čl. 247. u vezi s čl. 432.
[13] ibid., čl. 246.
[14] Čolaković, op. cit., str. 76.
[15] ZTD, čl. 244/1.
[16] ZOO, čl. 2. i 11.
[17] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revr 666/04-2
[18] ZOO, čl. 212/4.
[19] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revr 684/07-2
[20] ZTD, čl. 244/2.
[21] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revr 67/12-2, tako i Revr 1635/11-2
[22] ZOO, čl. 590. – 619.
[23] Zakon o radu (NN 93/14), dalje ZOR, čl. 10.
[24] ZOO, čl. 763. – 784.
[25] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 947/01-2
[26] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Gr 67/00-2
[27] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revr 59/12-2
[28] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revr 550/06-2
[29] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revr 453/09-2
[30] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revr 554/02-2
[31] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revr 283/03-2
[32] Ustav Republike Hrvatske ( NN 85/10 – pročišćeni tekst i 05/14)
[33] Ustavni sud Republike Hrvatske, broj: U-III-3437/2009