odvjetnik DAMIR JELUŠIĆ, dipl.iur.
Odvjetničko društvo Vukić, Jelušić,
Šulina, Stanković,Jurcan & Jabuka d.o.o.
Rijeka, Nikole Tesle 9/V-VI.
Članak 1.
Dodati formulaciju - reguliraju odnosi između pružatelja usluga osobne asistencije i osobnog asistenta, komunikacijskog posrednika i videćeg pratitelja.
Članak 2.
Nema primjedbi.
Članak 3.
Nema primjedbi.
Članak 4.
U definiciji pod točkom 10., iza sintagme osoba s invaliditetom, dodati sintagmu i dijete s teškoćama u razvoju..
Potpuno brisati točku 13. zbog neprihvatljivosti dohodovnog cenzusa odnosno obveze participacije osoba s invaliditetom u plaćanju cijene sata osobne asistencije.
Članak 5.
Nema primjedbi.
Članak 6.
Nema primjedbi.
Članak 7.
Na kraju dodati alineju koja bi glasila - obavljanje svih ostalih poslova potrebnih u svakodnevnom životu osobe s invaliditetom i djeteta sa teškoćama u razvoju.
Članak 8.
Brisati iz nacrta prijedloga zakona jer je posrijedi specifična materija koju treba regulirati specijalnim zakonom, između ostalog i zbog toga što bi ona, zbog svoje kompleksnosti, normiranjem putem jednog zakonskog članka, ili tek njih nekoliko, bila podnormirana
Članak 9.
Nema primjedbi.
Članak 10.
Nema primjedbi.
Članak 11.
Brisati dio stilizacije koji glasi - navršila 18 godina života.
Članak 12.
Brisati dio odredbe koja zabranjuje odnosno onemogućuje stjecanje prava na osobnog asistenta osobi s invaliditetom odnosno djetetu s teškoćama u razvoju koje ima roditelja njegovatelja odnosno njegovatelja.
Odnosno, drugim riječima kazano, dopustiti mogućnost kumulacije prava na osobnu asistenciju i prava na status roditelja njegovatelja odnosno njegovatelja koje se ostvaruje temeljem mjerodavnih odredaba Zakona o socijalnoj skrbi.
Članak 13.
Brisati dio stilizacije koji glasi - navršila 18 godina.
Članak 14.
Brisati dio stilizacije koji glasi - navršila 18 godina.
Članak 15.
Brisati isti dio koji se predlaže brisati u odredbi članka 12.
Članak 16.
Brisati iz istog razloga zbog kojeg treba brisati odredbu članka 8.
Članak 17.
Stavak prvi je nejasan, nerazumljiv i prekompliciran.
Primjerice, tko će biti ovlašten, te od koga, provoditi program osposobljavanja osobnih asistenata? Koji će biti sadržaj tog programa? Koliko će taj program trajati? Tko će plaćati troškove pohađanja tog programa?
Prijedlog: osobni asistent može biti svaka punoljetna i potpuno poslovno i zdravstveno sposobna osoba.
Obrazloženje prijedloga: Osobni asistenti za korisnike usluge odnosno njegovane osobe obavljaju poslove za čije obavljanje nije potrebna nikakva formalna edukacija odnosno obrazovanje.
Nadalje, drugo, propisivanje bilo kakvih uvjeta vezanih za formalno obrazovanje značajno reducira odnosno umanjuje krug potencijalnih osobnih asistenata za što ne postoji, zbog gorenavedenog, niti jedan opravdani razlog.
Treće, svaka osoba s invaliditetom odnosno dijete s teškoćama u razvoju ima svoje specifične osobne navike i potrebe pa iz iskustva znamo da osobni asistenti svoj posao uče u komunikaciji s korisnikom usluge odnosno putem primanja njegovih savjeta, naloga, uputa i sugestija kako trebaju za svakog pojedinog korisnika ponaosob obavljati poslove odnosno usluge koje spadaju u osobnu asistenciju.
Stavak 3. brisati u potpunosti.
Naime, ne postoji niti jedan razuman, opravdan i suvisao razlog zbog kojeg član obitelji korisnika usluge ne bi mogao ili trebao biti osobni asistent ukoliko to želi, te ukoliko to želi i korisnik usluge.
Osim toga, drugo, čak i ovaj stavak predviđa dvije iznimke od temeljnog pravila što je, prvo, dokaz da član obitelji može biti osobni asistent, i drugo, dovesti će do mogućnosti diskrecijskog i arbitarnog nejednakog odlučivanja o tim iznimkama u upravnoj praksi područnih centara Hrvatskog zavoda za socijalni rad u svojstvima prvostupanjskih stvarno nadležnih javnopravnih tijela što će u konačnici godinama, dok nadležni upravni sudovi ne ujednače upravnu praksu, u mnogim slučajevima rezultirati pozicioniranjem osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju u nejednak položaj pred zakonom jer će nekima pravo biti priznato, a drugima neće.
Odnosno, drugim riječima kazano, u takvim će slučajevima doći do diskriminacije unutar iste skupine osoba s invaliditetom u sredinama u kojima će biti teško, kao uostalom i do sada, pronaći osobne asistente.
Članak 18.
Identične primjedbe kao i kod članka 17. uz moju opasku da osvrt na navedene članke koji se odnose na komunikacijske posrednike i videće pratitelje treba dati neko stručniji od mene u toj materiji.
Članak 19.
Identično kao pod člankom 18.
Članak 20.
Stavak 1. više potpada pod odredbu članka 12. zakona pa bi ga tamo trebalo i premjestiti, a na ostali dio odredbe nema primjedbi.
Članak 21.
Nejasno. Nerazumljivo. Neobrazloženo. Podnormirano.
Primjerice, na koji će način i s kojim ljudskim resursima ustanove socijalne skrbi pružati uslugu osobne asistencije?
Zbog čega pružatelj usluge osobne asistencije mora biti pravna osoba po obliku? Primjerice, zbog čega uslugu osobne asistencije ne bi mogli pružati osobni asistenti zaposleni u obrtu kao pravnom entitetu bez pravne osobnosti?
Članak 22.
Iz nacrta prijedloga u ovoj odredbi je potpuno nejasno, jer je potpuno neobrazloženo, koje će kriterije odnosno mjerila morati zadovoljavati pružatelj usluge osobne asistencije jer će se to normirati podzakonskim aktom.
Navedeno držimo potpuno neprihvatljivim normiranjem odnosno podnormiranjem jer na zakonskoj razini moraju biti normirani barem esencijalni odnosno bazični uvjeti i mjerila koji će onda biti detaljno razrađeni u normativnom smislu pravilnikom kao podzakonskim aktom koji tome i služi.
Odnosno, drugim riječima kazano, ovakvom vrstom normiranja odnosno nenormiranja podzakonski akt odnosno pravilnik faktički i pravno postaje zakon što je protivno načelu normativne hijerarhije u kojem je zakon propis koji je po pravnoj snazi iznad odnosno jači od pravilnika kao podzakonskog akta.
Članak 23.
Materiju koju regulira ovaj zakonske članak primjerenije je regulirati gorenavedenim pravilnikom. Dakle, brisati članak kao nepotreban odnosno suvišan, a njegov sadržaj inkorporirati u pravilnik. Lege brevem esse oportet.
Članak 24.
Nema primjedbi.
Članak 25.
Identično kao i kod članka 23.
Članak 26.
Identično kao i kod članka 23.
Članak 27.
Nema primjedbi.
Članak 28.
Identično kao i kod članka 23.
Članak 29.
Identično kao i kod članka 23.
Članak 30.
Identično kao i kod članka 23.
Članak 31.
Identično kao i kod članka 23.
Članak 32.
Stavak prvi je neprihvatljiv i podnormiran.
Prvo, neprihvatljivo je broj potrebnih mjesečnih sati osobne asistencije računati u tjednima. Prihvatljivo je jedino računanje u mjesecima.
Drugo, ako apstrahiramo mjesec veljaču, mjesec ima 744 ili 720 sati.
Maksimalni mjesečni fond sati po ovom nacrtu prijedloga zakona je 352.
Slijedom te činjenice, osoba s invaliditetom odnosno dijete s teškoćama u razvoju koje je 24 sata na dan ovisno o tuđoj pomoći i njezi temeljem ovog prijedloga moći će ostvariti maksimalno 47,21 posto sati osobne asistencije mjesečno koji su joj realno i stvarno potrebni.
Dakle, tko će navedenim osobama s najtežim invaliditetom osobno asistirati u preostalom pretežitom vremenu dana i noći? Smatra li država odnosno predlagatelj zakona da navedene kategorije osoba s invaliditetom pretežiti dio dana ne trebaju jesti? Piti? Ostvarivati osobnu higijenu? Transferirati se iz kreveta u invalidska kolica i obratno? Odijevati? Obuvati? Upaliti televizor? Upaliti kompjuter? Pokriti se dekom kada im je hladno? Otkriti se ili skinuti odjeću kada im je vruće? Posvrbiti se po leđima ili bilo gdje drugdje gdje ne mogu sami, a ne mogu gotovo nigdje, neki i nigdje?
Kako će članovi komisije za procjenu potreba usluge za osobnom asistencijom u obrazac upisati da je osobi s invaliditetom odnosno djetetu s teškoćama u razvoju koja je potpuno danonoćno ovisna o tuđoj pomoći i njezi odnosno asistenciji tjedno potrebno maksimalno 80 sati asistencije kada joj je realno i stvarno potrebno 148 sati?
Nadalje, Barthelov index, što je već više puta nadležnim državnim tijelima sugerirala i pravobraniteljica za osobe s invaliditetom odnosno ured na čijem se čelu nalazi, nije pouzdan ni prikladan indikator odnosno parametar koji bi se trebao uzimati u obzir prilikom procjene korisničke potrebe za fondom sati osobne asistencije.
Mjesečni fond potrebnih sati osobne asistencije, jednostavno, treba biti primjeren težini invaliditeta osobe s invaliditetom odnosno djeteta s teškoćama u razvoju na način da teži stupanj invaliditeta omogućava pravo na veći fond sati osobne asistencije mjesečno et vice versa uz maksimalno individualizirani multidisciplinarni pristup komisije svakom pojedinom potencijalnom korisniku usluge osobne asistencije ponaosob.
Stavak 2., alineja 1.
Potpuno je neprihvatljivo da će maksimalan mjesečni fond sati, nota bene fond sati koji pokriva tek 47,21% mjesečne potrebe najtežih osoba s invaliditetom odnosno djece s teškoćama u razvoju, moći ostvariti samo samac.
S obzirom na činjenicu da osobe sa najtežim stupnjem invaliditeta ne mogu živjeti same takve osobe vjerojatno i ne postoje pa neće moći ostvariti navedeni mjesečn fond sati, a ukoliko ih i ima njihov će broj biti dvoznamenkast odnosno minoran u cijeloj populaciji OSI i DTR.
Odnosno, drugim riječima kazano, maksimalan mjesečni fond sati osobne asistencije, a u mjesecu koji ima 31 dan radi se o 11,30 sati dnevno, realno i stvarno neće moći ostvariti nitko ili veoma malen broj korisnika prava.
Primjerice, maksimalni mjesečni fond sati neće moći ostvariti najteža osoba s invaliditetom koja živi u kućanstvu s starim i nemoćnim roditeljima koji više ne mogu brinuti niti sami o sebi, a kamoli on njoj.
Primjer drugi, maksimalni mjesečni fond sati neće moći ostvariti osoba sa najtežim stupnjem invaliditeta koja živi u kućanstvu s petogodišnjem ili dvanaestogodišnjim djetetom.
Prijedlog: obvezno i neizostavno brisati uvjet življenja kao samac u kontekstu stjecanja prava na maksimalni mjesečni fond sati osobne asistencije.
Normativni prijedlog: propisati da maksimalni mjesečni fond sati osobne asistencije može realizirati osoba sa najtežim IV. stupnjem invaliditeta kojoj je, temeljem multidisciplinarne individualizirane procjene komisije za procjenu potreba korisnika za uslugom osobne asistencije navedeni fond sati nužan i neophodan.
Konačno u kontekstu fonda sati, preostali dio odredbe treba harmonizirati u skladu s primjedbama iznijetima poviše.
Stavak 4. brisati zbog protivljenja zabrani kumulacije prava na status roditelja njegovatelja odnosno njegovatelja i prava na osobnu asistenciju.
Članak 33.
Nisam meritoran za davanje procjene, neka to učini netko tko razumije navedenu materiju odnosno potrebe navedene kategorije osoba s invaliditetom odnosno djece s teškoćama u razvoju.
Članak 34.
Identično kao kod odredbe članka 33.
Članak 35.
Nema primjedbi.
Članak 36.
Prvo, potpuno je neprihvatljivo normiranje cijena sata osobne asistencije podzakonskim aktom odnosno pravilnikom.
Drugo, posljedično prvom, cijena sata osobne asistencije mora biti propisana zakonom i vezana uz određeni parametar odnosno pokazatelj s kojim bi se periodično, najmanje dva puta godišnje, harmonizirala.
Primjerice, uz podatak o prosječnoj neto plaći isplaćenoj u pravnim osobama u Republici Hrvatskoj prema službenim podacima Državnog zavoda za statistiku. Jer, na navedeni je način to učinjeno odredbom članka 79. Zakona o sportu u kojem su iznosi trajnih novčanih naknada sportaša koji se isplaćuju mjesečno vezani upravo uz postotke prosječne neto plaće.
Primjerice, prema službenom podatku potonjeg prosječna neto plaća u pravnim osobama u Republici Hrvatskoj je u prosincu 2022. iznosila 7.878,00 HRK.
Stoga, zakonom treba propisati da cijena sata osobne asistencije iznosi, primjerice, u bruto iznosu, 1% navedene prosječne plaće, te da se navedena cijena sata 2 ili 4 puta godišnje usklađuje odnosno harmonizira s navedenim podatkom.
Na taj će se način normiranjem postići dva temeljna cilja.
Prvi, poglavito u današnjim vremenima pojačanih inflatornih kretanja, da zbog utjecaja inflacije odnosno obezvrjeđivanja vrijednosti novca navedena cijena sata osobne asistencije uvijek bude konkurentna cijeni sata koja se za takvu uslugu plaća na tržištu.
U suprotnom, ionako deficitaran broj osoba koje se žele baviti ovim zanimanjem ubuduće će biti još mnogostruko manji.
Drugi je cilj koji će se postići ovakvim normiranjem izbjegavanje mogućnosti da povećanje cijene sata osobne asistencije ovisi o dobroj volje ili političkim interesima vladajućih političkih elita.
Članak 37.
Potpuno neprihvatljivo, bespotrebno, suvišno, suludo, neobrazloženo, neopravdano, nerazumno i neopstojno normiranje dohodovnog cenzusa temeljem kojeg će korisnici prava koji, primjerice, imaju 1.100,00 EUR plaće morati participirati u cijeni sata osobne asistencije.
Drugo, navedeni je dohodovni cenzus sulud imajući u vidu činjenicu da država potiče zapošljavanje osoba s invaliditetom, putem plaćanja poticaja, financiranja programa zapošljavanja i na druge zakonom i podzakonskim aktima regulirane načine, s jedne strane, a onda, s druge strane onaj mali broj osoba s invaliditetom koje se uspio zaposliti, a takvih je, nota bene, samo 2% od 624 000 osoba s invaliditetom, ta ista država ovim zakonom odnosno uvođenjem dohodovnog cenzusa penalizira putem participiranja u plaćanju cijene usluge odnosno cijene sata osobne asistencije.
Nadalje, treće, opisano je normiranje još neshvatljivije, nerazumljivije i neopravdanije kada se u obzir uzme činjenica da je za provedbu ovog zakona na godišnjoj razini potrebno 155.000.000,00 EUR, a putem navedene participacije će se, zbog malog broja zaposlenih osoba s invaliditetom i još manjeg broja onih koje će nadmašiti dohodovni cenzus, uprihoditi maksimalno nekoliko tsuća ili nekoliko desetaka tisuća EUR.
Prema tome, postavlja se legitimno pitanje, jer obrazloženje zakona na njega ne pruža nikakav, a kamoli opravdan, razuman, suvisao i činjenično argumentiran odgovor, koja je prava odnosno stvarna svrha ove zakonske odredbe?
Normativni prijedlog: u cijelosti brisati.
Članak 38.
Brisati zbog gorenavedenih razloga.
Članak 39.
Brisati zbog brisanja odredbe članka 37.
Članak 40.
Brisati stavak 3. iz istih razloga zbog kojeg je predloženo brisanje odredbe članka 7. i ostalih odredaba vezanih uz pomoćnike u nastavi.
Članak 41.
Nema primjedbi.
Članak 42.
Nema primjedbi.
Članak 43.
Nema primjedbi.
Članak 44.
Nema primjedbi.
Članak 45.
Nema primjedbi.
Članak 46.
Stavak 3. je krajnje problematičan i dubiozan.
Naime, tročlanu komisiju će sačinjavati socijalni radnik, psiholog i predstavnik osoba s invaliditetom. A gdje su liječnici? Valjda su liječnici različitih specijalnosti, ovisno o dijagnozama odnosno bolestima osoba s invaliditetom i djece sa teškoćama u razvoju, najmeritorniji procijeniti potreban mjesečni fond sati osobne asistencije za pojedinog korisnika usluge?
Članak 47.
Nema primjedbi.
Članak 48.
Pravo na osobnu asistenciju mora biti priznato od dana podnošenja zahtjeva za priznavanje prava ili dana pokretanja postupka za priznanje prava po službenoj dužnosti.
Obrazloženje: budući korisnici prava kojim iniciraju postupak za priznanje prava ili taj postupak bude pokrenut po službenoj dužnosti ne mogu biti materijalno odnosno novčano oštećeni zbog neažurnog odnosno nezakonitog nepostupanja tijela nadležnih u postupku priznanja prava.
Naime, iz iskustva se zna da nadležna tijela u pretežitom broju slučajeva, primjerice kod prava iz sustava socijalne skrbi u postupku priznavanja kojih se rješenje u žurnom postupku, također, mora donijeti u zakonskom roku od 15 do 30 dana, ne poštuju navedene zakonske rokove što će u slučaju priznanja predmetnog prava značiti da će osobe s invaliditetom i djeca s teškoćama u razvoju određeni vremenski period tijekom koje će trajati to kašnjenje u postupanju odnosno odlučivanju o priznanju prava uslugu asistencije morati potražiti na otvorenom tržištu i platiti je po tržišnim cijenama, a za to će biti odgovorna država koja onda, posljedično, korisnicima prava mora financirati navedene troškove što će se postići priznavanjem prava na gorenavedeni odnosno opisani način.
Članak 49.
Nema primjedbi.
Članak 50.
Nema primjedbi.
Članak 51.
Nema primjedbi.
Članak 52.
Nema primjedbi.
Članak 53.
Nema primjedbi.
Čanak 54.
Nema primjedbi.
Članak 55.
Nema primjedbi.
Članak 56.
Nejasno. Nerazumljivo. Neobrazloženo. Konfuzno. Podnormirano.
Članak 57.
Vidjeti pod odredbu članka 56. Normiranje je potpuno prepušteno pravilniku kao podzakonskom provedenom aktu pa, s obzirom da on zakonskom članku gotovo ništa i ne piše, nije jasno što će točno normativno razrađivati navedeni pravilnik.
Članak 58.
Kao i kod prethodnog članka, normiranja je gotovo u cijelosti prepušteno pravilniku što je, opetuje se, potpuno neprihvatljivo.
Članak 59.
Identično kao i kod odredbe članka 58.
Članak 60.
Nema primjedbi.
Članak 61.
Nema primjedbi.
Članak 62.
Nema primjedbi.
Članak 63.
Nema primjedbi.
Članak 64. -79.
Nema primjedbi.
Neke značajne opaske i primjedbe vezane uz nacrt prijedloga zakona o osobnoj asistenciji:
1. Zakon je u brojnim odredbama normativno insuficijentan odnosno podnormiran što će u njegovoj provedbi odnosno upravnoj praksi stvoriti mnoštvo već sada lako predvidivih pravnih problema i pravnu nesigurnost za osobe s invaliditetom i djecu s teškoćama u razvoju koje ispunjavaju zakonske uvjete odnosno pretpostavke za priznanje prava na osobnu asistenciju.
2. Posljedično prvom, previše je materije koja treba i mora biti regulirana zakonom prepušteno reguliranju brojnim pravilnicima i odlukama koje nadležne institucije moraju donijeti u roku od 6 mjeseci računajući od 1. srpnja 2023. kao anticipiranog dana stupanja zakona na snagu.
3. Zakon obiluje nomotehničkim pogreškama koje treba korigirati tijekom trajanja saborske procedure.
4. S obzirom na činjenicu da sam predlagatelj zakona navodi da predmetnu uslugu trenutno pruža oko 2500 asistenata, a potom navodi da će po predloženom nacrtu prijedloga zakona predmetno pravo ostvariti preko 14 000 osoba odnosno korisnika prava, krajnje je nejasno i enigmatično, a faktično i realno objektivno nemoguće, da se u sljedećih nekoliko godina, a o datumu stupanja na snagu zakona da se i ne govori, imajući u vidu činjenicu da na tržištu rada postoji deficit radne snage i kod mnogo lakših i bolje plaćenih zanimanja odnosno poslova, primjerice u ugostiteljstvu, od kuda će se pojaviti navedena razlika od 11 500 osobnih asistenata?
5. Predmetni je zakon potpuno odnosno posvema neprovediv i, ukoliko bude izglasan u predloženoj formi odnosno s predloženim normativnim sadržajem, proteći će nekoliko godina tijekom kojih će isti biti, kolokvijalno kazano, normativni mrtvac odnosno potencijalni korisnici prava će navedena prava imati samo na papiru, a u stvarnosti će još godinama osobna asistencija biti provođena putem pilot projekta kao u posljednjih 17 godina.
6. Ponajbolji je primjer neprovedivosti predmetnog nacrta prijedloga zakona normativno zamišljeni postupak za priznanje prava na osobnu asistenciju u kojem će participirati minimalno dva, a u pretežitom broju slučajeva odnosno upravnih postupaka koji će se pred područnim uredima Hrvatskog zavoda za socijalni rad i nadležnim ministarstvom u svojstvu drugostupanjskog žalbenog tijela, i 3 različita tijela.
Naime, postupak za priznavanje prava pokreće se pred područnim uredom Hrvatskog centra za socijalni rad mjesno nadležnim po prebivalištu zahtjevatelja, ali nakon što zaprimi zahtjev, pri čemu zakonom uopće nisu propisani dokumenti odnosno isprave koje zahtjevatelj treba priklopiti uz zahtjev na okolnost dokazivanja egzistencije zakonskog prava, zavod mora zatražiti procjenu komisije za procjenu potreba korisnika za osobnom asistencijom.
Međutim, u mnogim slučajevima odnosno mnogim upravnim postupcima koji će se voditi radi priznanja predmetnog prava, poglavito imajući u vidu činjenicu da se pravo odnosno fond potrebnih sati priznaje temeljem težine invaliditeta, zavod će za donošenje zakonite i pravilne prvostupanjske meritorne odluke, a takva može biti samo ona koja je donijeta temeljem potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja odnosno supstrata, morati zatražiti i sačinjavanje nalaza i mišljenja vijeća vještaka Zavoda za profesionalnu rehabilitaciju, vještačenje i zapošljavanje osoba s invaliditetom sukladno mjerodavnom Zakonu i Uredbi o metodologijama vještačenja.
Imajući u vidu činjenicu da je gotovo notorno da postupci pred svakim od navedenih tijela traju mjesecima, a često i godinama, pri čemu navedena tijela u pretežitom broju slučajeva ne donose odluke odnosno ne odlučuju u zakonom propisanim rokovima, te činjenicu da će se nakon stupanja na snagu desiti situacija da će sva navedena tijela koja participiraju u predmetnom postupku za priznavanje prava biti suočena s primitkom tisuća i tisuća zahtjeva za priznavanje prava, nota bene po priznanju samog predlagatelja zakona posrijedi bi bilo 14 000 zahtjeva odnosno postupaka koje treba provesti opisanom procedurom, nije teško predvidjeti da bi zakon i zbog navedene komplicirane procedure bio neprovediv na dugi vremenski rok koji će se u slučajevima brojnih ovlaštenika predmetnog zakonskog prava, nažalost, mjeriti u godinama.
7. U zakonu nedostaje čitavo jedno zakonsko poglavlje kojim se mora regulirati odnose pružatelja usluge osobne asistencije, osobnog asistenta i korisnika prava.
Primjerice, koja zakonska prava, uz pravo na plaću, imaju osobni asistent, videći pratitelj i komunikacijski posrednik? Kojom vrstom ugovora i s kojim sadržajem će biti reguliran ugovorni odnos između pružatelja usluge osobne asistencije i osobnog asistenta? Kojom vrstom ugovora će, i da li će uopće, biti reguliran odnos između osobnog asistenta i korisnika prava? Ukoliko taj odnos neće biti ugovorno reguliran, koja će biti pravna osnova temeljem kojeg će korisnik prava osobnom asistentu nalagati koje poslove treba obavljati, kada i na koji način? Kome će se obratiti korisnik prava ukoliko osobni asistent ne ispunjava svoje obveze ili ih ne ispunjava na adekvatan način? Ovakva i slična pitanja se mogu, zbog nenormiranosti navedene materije u nacrtu prijedloga zakona, nizati in aeternum.
Normativni prijedlozi koja je potrebno usvojiti da bi zakon nakon stupanja na snagu bio barem donekle provediv i, nipošto manje važno, da bi ispunio smisao i svrhu svog donošenja, a potonja bi se trebala manifestirati putem usluge osobne asistencije koja će zadovoljavati realne i stvarne potrebe svakog korisnika prava ponaosob sukladno težini njegovog invaliditeta i posljedičnom opsegu potrebe prava za osobnom asistencijom:
1. Temeljem zakona pravo na osobnu asistenciju trebaju i moraju imati i djeca s teškoćama u razvoju.
2. Mora postojati mogućnost odnosno pravo kumulacije prava na status roditelja njegovatelja odnosno njegovatelja i prava na osobnu asistenciju.
3. Osobni asistent može biti svaka punoljetna potpuno poslovno i zdravstveno sposobna osoba uključujući i članove obitelji odnosno kućanstva osobe s invaliditetom i djeteta s teškoćama u razvoju.
4. Procjena potrebe za mjesečnim fondom sati osobne asistencije se ne smije temeljiti odnosno bazirati na Barthelovom indeksu kao parametru za priznanje prava nego isključivo, samo i jedino na težini invaliditeta i sukladno potonjoj realnim individualnim i stvarnim potrebama korisnika prava.
5. Osobe s najtežim stupnjem i oblicima invaliditeta koje su potpuno danonoćno ovisne o tuđoj pomoći i njezi odnosno asistenciji prilikom izvršavanja svih bazičnih životnih potreba, moraju imati pravo na cjelodnevnu asistenciju odnosno na uslugu asistencije 24 sata dnevno.
6. Cijena sata osobne asistencije se u trenutku donošenja zakona, u bruto iznosu, treba odrediti u zakonu u skladu s tada važećom tržišnom cijenom sata predmetne usluge, i to u postotku od prosječne neto plaće isplaćene u pravnim osobama u Republici Hrvatskoj po službenim podacima Državnog zavoda za statistiku, te se pro futuro 2 ili 4 puta godišnje mora nominalno harmonizirati u skladu s promjenama navedenog parametra kako bi se na taj način korisnicima prava i njihovim asistentima osigurala konkurentna cijena sata, s jedne strane, a s druge strane onemogućilo da navedena cijena ovisi o političkim odlukama vladajućih elita u tom kontekstu
7. Maksimalan fond sati, kojeg treba normirati na mjesečnom, a ne tjednom nivou, odnosno stjecanje prava na uslugu s maksimalnim zakonskim fondom sati nipošto ne smije biti limitirano činjenicom da osoba s invaliditetom ili dijete s teškoćama u razvoju ne živi kao samac jer, uostalom, osobe s najtežim stupnjem invaliditeta objektivno niti ne mogu živjeti same ni nekoliko sati, a kamoli kontinuirano.
8. Pravo na osobnu asistenciju mora biti priznato od dana podnošenja zahtjeva za priznanje prava ili dana pokretanja postupka za priznavanje prava po službenoj dužnosti.
9. Postupak za priznavanje prava treba značajno pojednostaviti jer će uz predviđeno normiranje potonjeg postupci za priznanje prava, u najboljim slučajevima, potrajati više mjeseci, a u nekima zasigurno i nekoliko godina.
10. Veliki dio materije čije je reguliranje anticipirano donošenjem podzakonskih akata odnosno pravilnika treba regulirati zakonom jer je posrijedi materija koja se mora regulirati zakonom, a podzakonskim aktom se navedena materija potom samo detaljno provedbeno normativno razrađuje.
11. Participacija korisnika usluge u financiranju cijene sata osobne asistencije je protuustavna, primjerice protivna ustavnoj vrednoti socijalne pravde, protivna odredbi članka 14. Ustava koja regulira da su svi pred zakonom jednaki i zabranjuje diskriminaciju, te odredbi članka 57. Ustava koja osobama s invaliditetom jamči posebnu državnu skrb i pomoć pri socijalnoj integraciji i inkluziji, te brojnim odredbama Konvencije o pravima osoba s invaliditetom.
Osim toga ona je neshvatljiva, nevjerojatna, neprihvatljiva, nerazumna, suluda i nepravedna jer temeljem činjenice zaposlenosti penalizira zaposlene osobe s invaliditetom koje primanjima nadmašuju dohodovni cenzus.
Konačno, potpuno su nejasni i neshvatljivi smisao i svrha navedene zakonske odredbe iz mnogobrojnih razloga, primjerice zbog toga jer predlagatelj zakona ne prruža nikakav odgovor na pitanje, imajući u vidu lako predvidiivu činjenicu da će se na taj način prikupiti doista bagatelan iznos sredstava u odnosu na procijenjeni iznos sredstava koje će na godišnjoj razini biti potrebno utrošiti za provedbu ovog zakona.