NAKNADA ŠTETE PRIČINJENE OD TIJELA DRŽAVNE UPRAVE, TIJELA JEDINICA LOKALNE I PODRUČNE (REGIONALNE) SAMOUPRAVE I PRAVNIH OSOBA S JAVNIM OVLASTIMA U POVJERENIM IM POSLOVIMA DRŽAVNE UPRAVE
- UVOD
U pravnoj su praksi nerijetki slučajevi u kojima se nameće pitanje (ne)odgovornosti države, Republike Hrvatske, za nastalu odnosno pričinjenu štetu. Odštetnopravna materija odgovornosti države za štetu nije regulirana na jedinstven način nego fragmentarno kroz čitav niz lex specialisa koji normiraju deliktnu odgovornost države zbog nezakonitog rada, primjerice, sudaca, državnih odvjetnika, pripadnika oružanih snaga, policajaca i slično. U predmetnom se radu nećemo baviti odgovornošću države temeljem tih specijalnih propisa već, citirajući brojne primjere iz relevatne judikature, njenom odgovornošću za naknadu štete koju pričine tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i pravne osobe s javnim ovlastima u povjerenim im poslovima državne uprave.
- PRAVNA OSNOVA ODGOVORNOSTI REPUBLIKE HRVATSKE
Pravni je temelj odnosno osnova odgovornosti Republike Hrvatske za naknadu štete koju pričine tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i pravne osobe s javnim ovlastima u povjerenim im poslovima državne uprave zakonska odredba kojom je normirano da štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave naknađuje Republika Hrvatska[1]. Sukladno citiranoj zakonskoj odredbi prvotno moramo pružiti odgovor na pitanje tko sve potpada u tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i pravne osobe s javnim ovlastima.
2.1. Tijela državne uprave
Tijela državne uprave su ministarstva, državni uredi Vlade Republike Hrvatske, državne upravne organizacije i uredi državne uprave u županijama, s tim da su ministarstva, državni uredi i državne upravne organizacije središnja tijela državne uprave, a uredi državne uprave u županijama prvostupanjska tijela državne uprave[2].
2.2. Tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave
Tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave su predstavnička tijela, izvršna tijela, te upravni odjeli i službe jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave. Predstavnička tijela su općinska i gradska vijeća, te županijske skupštine[3], a izvršna općinski načelnik, gradonačelnik i župan[4]. Za obavljanje poslova iz samoupravnog djelokruga jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave kao i poslova državne uprave prenijetih na te jedinice u istima se ustrojavaju upravni odjeli i službe (upravna tijela)[5] kojima upravljaju pročelnici[6] koje na temelju javnog natječaja imenuje poglavarstvo[7].
2.3. Pravne osobe s javnim ovlastima u povjerenim im poslovima državne uprave
Pravne osobe s javnim ovlastima u povjerenim im poslovima državne uprave su, nomen est omen, sve one pravne osobe s javnim ovlastima kojima je država povjerila obavljanje nekog od tih poslova, a ti su poslovi neposredna provedba zakona, donošenje propisa za njihovu provedbu, obavljanje upravnog nadzora, te drugi upravni i stručni poslovi[8].
2.4. Nezakonit ili nepravilan rad tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave
ZSDU-om nije normiran sadržaj sintagmi nezakonit rad ili nepravilan rad pa je odgovor na to pitanje, dakako, tijekom provedbe Zakona iznjedren u relevantnoj judikaturi. Primjerice: …Sukladno odredbi čl. 13. ZSDU štetu koji građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci koja nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinice lokalne samouprave i uprave odnosno pravnih osoba koji imaju javne ovlasti i na njih prenesene poslovima državne usprave, naknađuje Republika Hrvatska. Dakle, prema citiranoj odredbi čl. 13. ZSDU pretpostavka za odgovornost prema tom propisu je između ostalog nezakonit ili nepravilni rad tijela državne uprave. Nepravilan rad se općenito definira kao činjenje ili nečinjenje suprotno uobičajenom ili propisanom načinu obavljanja djelatnosti, dok se nezakoniti rad definira kao postupanje suprotno zakonu, drugom propisu ili općem aktu ili propuštanje postupanja u skladu sa zakonom i drugim propisom ili općim aktom[9]… Nadalje, u judikaturi je zauzeto pravno shvaćanje da do deliktne odgovornosti za nezakonit i nepravilan rad tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i pravnih osoba s javnim s javnim ovlastima u povjerenim im poslovima državne uprave dolazi samo u slučajevima ako je šteta od strane tih tijela pričinjena za vrijeme radnog vremena i u prostorima navedenih tijela, te od strane državnih službenika i namještenika[10], službenika i namještenika u upravnim odjelima i službama jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave[11] i radnika u pravnim osobama s javnim ovlastima u povjerenim im poslovima državne uprave koji su, u pravilu, neposredni štetnici. Argumentum a contrario, država ne odgovara za štetu koju državni službenici i namještenici, službenici i namještenici u upravnim odjelima i službama jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i radnici u pravnim osobama s javnim ovlastima u povjerenim im poslovima državne uprave pričine izvan radnog vremena i prostora u kojima obavljaju povjerene im poslove. Primjerice: …Revizija tužitelja nije osnovana. Neosnovano se revizijom nastoji prikazati odgovornost tužene za protupravne postupke polaznika tečaja policijskih vježbenika u njihovo slobodno vrijeme. Kad je u postupku utvrđeno da se štetni događaj zbio u noćnim satima, dakle izvan vremena nastave, na javnom mjestu, dakle izvan prostora Policijske škole u V. i u slobodno vrijeme polaznika tečaja, onda se protupravno djelovanje polaznika tečaja, u iznijetim okolnostima, ne može smatrati nezakonitim i nepravilnim radom državnih tijela (čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave – "Narodne novine", broj: 75/93), niti nezakonitim ili nepravilnim radom u vršenju službe zaposlenika u tijelima državne uprave, kako to propisuje odredba čl. 373. st. 2. Zakona o upravnom postupku ("Narodne novine", broj: 16/78, 50/78, 29/85, 48/85, 41/90 i 47/90). Neprijeporna činjenica da su polaznici policijskog tečaja fizički napali i ozlijedili tužitelja u svoje slobodno vrijeme, nakon nastave i izvan prostora škole, ne može se tumačiti protupravnim ili nezakonitim obavljanjem službe u tijelima državne uprave, niti kao nezakonit ili nepravilan rad državnog tijela (Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske). Stoga odbijanjem tužbenog zahtjeva usmjerenog na odštetnu odgovornost tužene Republike Hrvatske, kod koje su počinitelji štete bili zaposleni, nižestupanjski sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo[12]…
2.5. Aktivna procesna legitimacija
Normativnom stilizacijom po kojoj štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave naknađuje Republika Hrvatska aktivna je legitimacija impostirana široko pa je aktivno legitimiran svaki pravni subjekt kojem štetu pričine gorenavedena tijela i pravne osobe s javnim ovlastima, ali, po našem pravnom shvaćanju, jus standi in judicio[13] imaju i oblici udruživanja bez pravne osobnosti ako su imali svojstvo stranke kojoj je nezakonitim ili nepravilnim radom pričinjena šteta. No, esencijalno je pravno apostrofirati da su aktivno legitimirane samo treće osobe, ne i državni službenici i namještenici, službenici i namještenici u upravnim odjelima i službama jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i radnici u pravnim osobama s javnim ovlastima u povjerenim im poslovima državne uprave. Primjerice: …Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete u vidu duševnih boli zbog smanjenih životnih aktivnosti, te zbog povrede časti i ugleda, sve vezano za vođen disciplinski postupak protiv tužitelja kao radnika tužene, a koji postupak je završio obustavom zbog nastupa apsolutne zastare vođenja tog postupka. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je da je protiv tužitelja kao pripadnika policije vođena kriminalistička obrada što je rezultiralo podnošenjem kaznene prijave, te potom optužnice protiv tužitelja (i nekih drugih osoba) 21. veljače 1994. godine zbog kaznenog djela poticanja i iznude, a zbog čega da je protiv tužitelja i pokrenut disciplinski postupak, te ujedno da je tužena donijela odluku o stavljanju tužitelja na raspolaganje, te protekom vremena da mu je prestao radni odnos kod tužene, da je zbog propusta u radu tijela tužene nastupila apsolutna zastara vođenja disciplinskog postupka, te isti obustavljen, da je u sudskom postupku tužitelj vraćen na rad kod tužene time da vođenje disciplinskog postupka protiv tužitelja nije imalo obilježje šikanoznog postupanja s namjerom da se tužitelju napakosti, te da se kod tužitelja vezano za vođenje disciplinskog postupka razvio poremećaj depresivnog tipa što se manifestiralo u blažem poremećenom stanju što je zahtijevalo ulaganje pojačanih napora u razdoblju vođenja disciplinskog postupka pa do vraćanja tužitelja na rad, da je u razdoblju vođenja disciplinskog postupka i nezaposlenosti tužitelj trpio duševne boli zbog povrede časti jakog oblika dok je bio nezaposlen, a blažeg oblika kada se zaposlio u tvrtki G. te ponovno za trajanja radnog spora vraćanja na rad do povratka tužitelja na rad. Temeljem prednjih utvrđenja pravilno su nižestupanjski sudovi odbili tužbeni zahtjev tužitelja pravilno ocijenivši da u konkretnom slučaju nisu ostvarene pretpostavke iz odredbe čl. 200. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO) za naknadu štete kako s osnova duševnih boli zbog smanjenih životnih aktivnosti tako i zbog povrede časti i ugleda…Postupanje tužene prema tužitelju vezano za vođenje disciplinskog postupka, a time i procjenu eventualne odgovornosti tužene prema tužitelju, ne može se ocjenjivati u smislu odredbe čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine", broj: 75/93, 48/99, 15/00, 59/01 – dalje: ZSDU), a na čemu tužitelj ustraje i u reviziji, pošto je tom zakonskom odredbom uređena odgovornost Republike Hrvatske za štetu počinjenu građanima, pravnim osobama itd. vezano za postupanje tijela državne uprave u njihovom djelokrugu rada, a ne i u odnosu na unutarnji rad tijela državne uprave i reguliranje prava i obveza njihovih radnika. Naime, time što tužitelj potražuje naknadu štete vezano za postupanje službenih osoba tijela tužene prema njemu, kao radniku tužene, držeći ga nezakonitim ili nepravilnim radom, tužitelj ne stječe svojstvo građanina u smislu odredbe čl. 13. ZSDU. Naprotiv i u takvoj pravnoj situaciji tužitelj je imao svojstvo službenika čija prava i obveze su bili regulirani Zakonom o unutarnjim poslovima i Zakonom o državnim službenicima i namještenicima, a nikako svojstvo treće osobe u odnosu na tuženu, a kako to revident sugerira[14]…
2.6. Pasivna procesna legitimacija
Pasivno legitimirana je samo, isključivo i jedino Republika Hrvatska jer to neupitno i neprijeporno proizlazi iz odredbe čl. 14. ZSDU-a. Dakle, primjerice, za štetu koju gorenavedenim aktivno legitimiranim osobama pričini Ministarstvo socijalne politike i mladih, Državni ured uprave u Bjelogorsko – bilogorskoj županiji, Državni zavod za zaštitu prirode, Gradsko vijeće Grada Kraljevice ili općinski načelnik Općine Marčana odštetnopravno odgovara Republika Hrvatska i ista je zato pasivno legitimirana u parnici radi naknade štete. Navedeno je materijalnopravno shvaćanje prihvaćeno i u relevantnoj judikaturi. Primjer u judikaturi iz parnice u kojoj je utužena jedna općina: …Međutim, i kada bi se radilo o nezakonitom postupanju Komisije za privremeno preuzimanje i korištenje imovine, tuženik ne bi bio odgovoran za naknadu štete iz predmetnog slučaja. Naime, prema odredbi čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave (“Narodne novine”, broj 75/93, 92/96, 48/99, 15/00, 127/00) štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne samouprave i uprave odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u prenijetim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska. Iz navedene izričite zakonske odredbe proizlazilo bi da Republika Hrvatska odgovara za štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nanese nezakonitim ili nepravilnim radom tijelo državne uprave, ali i za štetu koju takvim radom počine tijela jedinica lokalne samouprave i uprave, pa čak i tijela pravnih osoba koje imaju i razne ovlasti u prenijetim im poslovima državne uprave. Na taj se način primarna odgovornost Republike Hrvatske utvrđuje neovisno o tome na kojoj je razini djelovanja (Republike, županije, općine, odnosno grada ili pravne osobe s javnim ovlastima) došlo do štete kao posljedice nezakonitog ili nepravilnog rada. Stoga što je tužitelju u konkretnom slučaju pretrpio štetu nezakonitim radom tijela tuženika, Komisije za privremeno preuzimanje i korištenje imovine, za nju ne odgovara tuženik, već Republika Hrvatska[15]… Primjer u judikaturi iz parnice u kojoj je tužena županija: …Sporno je je li tuženica Županija požeško-slavonska odgovorna za štetu koju tužitelj potražuje zbog nezakonitog rada veterinarskog inspektora tužene. Tužitelj štetu potražuje od tužene jer smatra da je nezakonito rješenje veterinarskog inspektora tužene od 26. svibnja 1994. godine, kojim je tužitelju zabranjeno klanje životinja, obrada mesa i izrada mesnih proizvoda. Odredbom čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave (“Narodne novine”, broj 75/93 – dalje ZSDU) propisano je da za štetu koja nastane građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranici nezakonitim ili nepravilnim radom državne uprave tijela jedinica lokalne uprave i uprave odnosno pravnih osoba koje obavljaju javne ovlasti u prenijetim im poslovima državne uprave naknađuje Republika Hrvatska. Dakle, ukoliko je šteta nastala nezakonitim ili nepravilnim radom u svezi s poslovima državne uprave za štetu odgovara Republika Hrvatska. Inspekcijske poslove u prvom stupnju obavljaju županijski odnosno gradski uredi, a u drugom stupnju ministarstva (čl. 24. ZSDU). Odredbom pak čl. 3. ZSDU-a propisano je da su županijski uredi tijela državne uprave, te da u prvom stupnju obavljaju poslove državne uprave. Prema tome, radilo bi se o naknadi štete koju tužitelj traži zbog nezakonitog rada tijela državne uprave i baš nezakonitog rada Ureda za gospodarstvo Županije požeško-slavonske, a koji u prvom stupnju obavlja poslove državne uprave, te bi za štetu koja je nastala od takvog nezakonitog rada odgovarala Republika Hrvatska. Prema tome, pasivno legitimirana i odgovorna za štetu bi bila Republika Hrvatska, a ne tužena Županija požeško-slavonska. Stoga je pravilno tužbeni zahtjev protiv tužene Županije požeško-slavonske odbijen[16]… Konačno, primjer u judikaturi iz parnice u kojoj je tužen jedan grad: …U ovoj fazi revizijskog postupka predmet odlučivanja je tužbeni zahtjev prvotužitelja za naknadu štete za koju tvrdi da ju je pretrpio nezakonitim i nepravilnim radom tijela tuženika, prilikom uklanjanja montažnog objekta koji je izgradio na terasi stana u Zagrebu, Martićeva broj 71/II. Prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev pozivom na odredbe čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave, obrazlažući to time da tuženi nije pasivno legitimiran u ovom predmetu već da bi to bila Republika Hrvatska, pa iz tih razloga tj. zbog promašene pasivne legitimacije odbija tužbeni zahtjev. U razlozima prvostupanjske presude izričito je navedeno da zbog promašene pasivne legitimacije "sud nije cijenio ostale izvedene dokaze u postupku". Drugostupanjska presuda, kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev u odnosu na prvotužitelja, ne sadrži nikakove razloge o bitnom pitanju za odluku u ovom predmetu, tj. o pitanju pasivne legitimacije, a ovisno o tome da li se radi o tijelu uprave za koje, u smislu čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine" br. 75/93, 92/96), odgovara Republika Hrvatska, odnosno štetu naknađuje Republika Hrvatska. Prema odredbama čl. 13. navedenog Zakona štetu koju građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne samouprave i uprave odnosno pravnih osoba koje imaju ovlasti u prenijetim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska. Iz navedene izričite zakonske odredbe proizlazilo bi da Republika Hrvatska odgovara za štetu koju građaninu, pravnoj osobi ili drugoj strani nanese nezakonitim ili nepravilnim radom tijelo državne uprave, ali i za štetu koju takvim radom počine tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, pa čak i pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u prenijetim im poslovima državne uprave. Na taj se način primarna odgovornost Republike Hrvatske utvrđuje neovisno o tome na kojoj je razini djelovanja (Republike, županije, općine, odnosno grada ili pravne osobe s javnim ovlastima) došlo do štete kao posljedice nezakonitog ili nepravilnog rada[17]… Prema našem mišljenju i pravnom shvaćanju, odgovornost Republike Hrvatske odnosno njena pasivna legitimiranost u parnicama radi naknade štete u predmetnim je slučajevima bezrazložno preširoko postavljena. Naime, ne vidimo nijedan opravdan, razuman i objektivan razlog zbog kojeg bi država odgovarala za štetu koju poćine tijela općina, gradova i županija odnosno jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave čelnici kojih, nota bene, permanentno deklarativno zagovaraju decentralizaciju pa mi zbog toga u predmetnom radu zagovaramo normativnu decentralizaciju odgovornosti za štetu koju počine tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave jer iste ex lege imaju pravnu osobnost[18] i svoje proračune pa doista ne vidimo niti jedan razlog zbog kojih bi za štetu koju pričine njihova tijela deliktno odgovarala Republika Hrvatska, a ne one. Financijska (pod)kapacitiranost svakako ne može biti razlogom njihove deliktne neodgovornosti jer, u pravilu, u predmetnim slučajevima nisu posrijedi visoke novčane naknade odnosno odštete, a posebice ne neke astronomske sume isplata kojih bi dovela u pitanje njihovu likvidnost i normalno funkcioniranje.
2.7. Vrste štete
Šteta koju oštećeniku pričine tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) i pravne osobe s javnim ovlastima u povjerenim im poslovima državne uprave može biti imovinska, neimovinska ili, dakako, kumulativno imovinska i neimovinska. Imovinska šteta se može manifestirati u dva oblika, kroz umanjenje nečije imovine, tada je posrijedi obična šteta ili damnum emergens, i sprječavanje njezina povećanja, u kojim slučajevima se radi o izmakloj koristi odnosno dobiti, lucrum cessans, dok se neimovinska šteta manifestira kroz povredu prava osobnosti[19]. Ukoliko se radi o pričinjenoj imovinskoj šteti ista se naknađuje uspostavom prijašnjeg stanja ili, u pravilu, isplatom novčane naknade, obveza naknade dospijeva s trenutkom nastanka štete, a naknađuje se kako obična šteta tako i izmakla korist jer oštećenik ima pravo na potpunu naknadu odnosno uspostavu stanja kakvo je bilo prije nastanka štetnog događaja[20]. U slučajevima pričinjavanja neimovinske štete primarni oblik naknađivanja u praksi je isplata pravične novčane naknade[21] u skladu s okolnostima pojedinog slučaja, posebice kvalifikatornim[22], ali se neimovinska šteta, opet ovisno o okolnostima konkretnog slučaja, može naknaditi odnosno sanirati i pružanjem nenovčane satisfakcije oštećeniku što će, međutim, u predmetnim slučajevima biti iznimke koje potvrđuju pravilo o isplati novčane naknade osnovom pričinjene štete.
2.8. Regresna odgovornost službenika i namještenika
Zakonom je propisano da je državni službenik dužan naknaditi štetu koju u službi ili u svezi sa službom namjerno ili iz krajnje nepažnje nanese državnom tijelu, s tim da se tom štetom smatra i šteta koju je državno tijelo imalo naknađujući fizičkim i pravnim osobama štetu koju su pretrpjeli namjerom ili krajnjom nepažnjom službenika[23]. Dakle, prvo u kontekstu navedenog, državni službenik odgovara samo za štetu koju je trećoj osobi počinio dolusno ili iz krajnje nepažnje, sukladno onoj culpa lata dolo proxima, ali ne i ako je štetu pričinio iz obične nepažnje. Drugo, ukazujemo na bjelodanu pravnu antinomiju između navedene odredbe i odredbe čl. 14. ZSDU-a jer štetu trećim osobama ne naknađuje državno tijelo nego Republika Hrvatska, pa bi onda ona, a ne državno tijelo, trebala imati pravo regresiranja od državnog službenika. Zbog toga bi, smatramo, de lege ferenda navedenu antinomiju svakako trebalo normativno korigirati. Treće, skrećemo pažnju na činjenicu da je sintagma državna tijela sadržajno značajno šira od sintagme tijela državne uprave. Nadalje, identičnu odredbu sadrži ZSNLPRS u pogledu odgovornosti službenika zaposlenih u jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave[24]. Na prava, obveze i odgovornosti namještenika u tijelima državne uprave se, pak, primjenjuju opći propisi o radu[25], dakle i odredba kojom je normirano da je radnik koji na radu ili u svezi s radom namjerno ili zbog krajnje nepažnje pričinio štetu trećoj osobi, a štetu je naknadio poslodavac, potonjem obvezan naknaditi iznos naknade isplaćene trećoj osobi[26], a navedena odredba se, po našem pravnom shvaćanju, primjenjuje i u slučajevima kad štetu trećim osobama pričini radnik zaposlen u pravnoj osobi s javnim ovlastima u povjerenim joj poslovima državne uprave.
2.9. Podnošenje zahtjeva za mirno rješenje spora nadležnom državnom odvjetništvu kao pozitivna procesna pretpostavka
Zakonom je propisana obveza osobe koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske da se prije podnošenja tužbe obrati sa zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu koje je stvarno i mjesno nadležno za zastupanje na sudu pred kojim namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske, osim u slučajevima u kojima je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe, s tim da zahtjev za mirno rješenje spora u formalnopravnom smislu mora sadržavati sve ono što mora sadržavati tužba[27]. Podnošenjem zahtjeva zastarijevanje zastaje, a nagodba postignuta između oštećenika i državnog odvjetništva ima svojstvo ovršnosti. Ukoliko zahtjev ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca računajući od dana njegova podnošenja oštećenik može podnijeti tužbu nadležnom sudu, a ako istu podnese prije proteka gorenavedenog roka ili prije odbijanja zahtjeva parnični sud tužbu mora odbaciti rješenjem[28]. Primjer iz judikature: …U odnosu na trećetuženika Republiku Hrvatsku odbačena je tužba uz obrazloženje da se tužitelj prije podnošenja tužbe doduše obratio nadležnom Državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješenje spora, ali da zahtjev nije odbijen, a u trenutku podnošenja tužbe istekao rok od tri mjeseca iz čl. 186. a. ZPP nakon čijeg isteka tužitelj može tužbom pred sudom ostvarivati pravnu zaštitu. Po ocjeni ovoga suda nižestupanjski sudovi su odbacili tužbu pravilnom primjenom odredbe čl. 186. a st. 1. i 2. ZPP u postupku u kojemu nisu počinili apsolutno bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. točka 6. ZPP. Prema odredbi čl. 186. a. st. 1. ZPP osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna se prije podnošenja tužbe obratiti nadležnom državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješenje spora. Tek ako zahtjev za mirno rješenje spora ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od njegova podnošenja, podnositelj zahtjeva može podnijeti tužbu nadležnom sudu. Sud će odbaciti tužbu protiv Republike Hrvatske podnesenu prije donošenja odluke o zahtjevu za mirno rješenje spora, odnosno prije isteka navedenog roka od tri mjeseca (čl. 186. a. st. 6. ZPP). Iz citiranih zakonskih odredaba proizlazi da obraćanje državnom odvjetništvu ima značenje procesne pretpostavke u sporovima protiv Republike Hrvatske, zbog čega ako navedena pretpostavka nije ispunjena u trenutku podnošenja tužbe, nije dopušteno raspravljanje u parnici i donošenje meritorne odluke o tužbenom zahtjevu. Stoga se o dopustivosti tužbe u ovom slučaju ne odlučuje prema vremenu dostave tužbe tuženiku niti prema vremenu donošenja odluke o njezinom odbacivanju, kako to pogrešno smatra revident, nego s obzirom na vrijeme kad je tužba bila podnesena. U konkretnom sporu sud je utvrdio slijedeće: tužitelj je podnio zahtjev za mirno rješenje spora nadležnom državnom odvjetništvu 1. prosinca 2005., tužba je podnesena sudu 30. prosinca 2005., u trenutku podnošenja tužbe državno odvjetništvo nije se očitovalo o zahtjevu za mirno rješenje spora, od podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora do podnošenja tužbe sudu nisu protekla tri mjeseca. Iz navedenog slijedi da u trenutku podnošenja tužbe nisu postojale zakonske pretpostavke za podnošenje tužbe protiv Republike Hrvatske, pa je tužba pravilno odbačena, pri čemu, suprotno stajalištu revidenta, nije odlučno kada je tužba dostavljena tuženiku na odgovor. Dopustivost podnošenja tužbe, odnosno aktivna procesna legitimacija, u ovom slučaju se u smislu čl. 186.a ZPP procjenjuje prema stanju u trenutku podnošenja tužbe sudu[29]…
3. REPUBLIKA HRVATSKA ODGOVARA PO NAČELU KAUZALITETA, UZROČNOSTI ODNOSNO OBJEKTIVNE ODGOVORNOSTI, BEZ OBZIRA NA KRIVNJU
Sve do 2007. u relevantnoj je judikaturi, uključivo i onoj Vrhovnog suda, prevladavalo pravno shvaćanje da je, uz ine pretpostavke njene odgovornosti za štetu, za odgovornost Republike Hrvatske u predmetnim slučajevima potrebna i egzistencija volje i pristanka da se nezakonitim i nepravilnim radom trećoj osobi pričini šteta. Primjerice: …U ovom predmetu tužitelji temelje svoj zahtjev na tvrdnji da je vrijednost njihova zemljišta bila umanjena radnjom treće osobe, a da ta treća osoba nije bila spriječena u svojim bespravnim radnjama od strane službenika uprave i državne uprave. Zbog toga tužitelji smatraju da postoji propust tijela uprave i državne uprave za koji odgovaraju tuženici. Prema odredbi čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine", broj 75/93 – dalje: ZSDU), koji se primjenjuje u ovom slučaju, štetu koja građaninu nastane nezakonitim i nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne samouprave i uprave odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u prenijetim im poslovima državne uprave naknađuje Republika Hrvatska. Dakle, da bi oštećenik mogao osnovano zahtijevati naknadu štete pretpostavke su da je riječ o obavljanju službe ili druge djelatnosti državnog tijela i da je šteta posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada osobe ili tijela koje obavlja tu službu ili djelatnost. Pri tome valja istaknuti da se nezakonit rad očituje kao postupanje suprotno zakonu, drugom propisu ili općem aktu ili propuštanje da se zakon, drugi propis ili opći akt primijeni s voljom ili pristankom da se trećem nanese šteta. Nepravilan rad očituje se kao činjenje ili nečinjenje suprotno uobičajenom ili propisanom načinu obavljanja djelatnosti, a može se zaključiti o postojanju volje ili pristanka da se time oštete prava i interesi trećega[30]… Ili: …U odnosu na djelatnike policije tužitelj i ne tvrdi da bi mu šteta nastupila kao posljedica njihova nezakonitog ili nepravilnog rada, dok sve ukoliko je i točna tvrdnja tužitelja da je istražni postupak trajao duže vremena od zakonom propisanog, a nakon čega da je istražni sudac, sukladno odredbama Zakona o kaznenom postupku, propustio o razlozima zbog kojih istraga nije završena obavijestiti predsjednika suda, istom tužitelj ne dokazuje postojanje odštetne odgovornosti tuženice, jer uz opće pretpostavke za postojanje odštetne odgovornosti, sve kada bi i bio u pitanju nezakonit rad suca, potreban je i pristanak da se trećem nanese šteta, a takvo što ne proizlazi iz utvrđenja koja su prethodila reviziji[31]… Međutim, navedeno je pravno shvaćanje promijenjeno nakon što je Ustavni sud u jednoj svojoj odluci deklarirao pravno shvaćanje da u predmetnim slučajevima odštetnopravnu odgovornost Republike Hrvatske treba prosuđivati po načelu kauzaliteta: …Ustavni sud utvrđuje da su navedena pravna stajališta redovnih sudova u cijelosti neprihvatljiva u dijelu u kojem se tumači da nema nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave u smislu članka 13. Zakona o sustavu državne uprave ako nema "volje i pristanka državnih tijela da se time oštete prava i interesi trećega", odnosno "svjesnog postupanja suprotno zakonu s voljom da se nekome nanese šteta". Nadležni sudovi pogrešno smatraju, naime, da je za javnopravnu odgovornost Republike Hrvatske za štetu bitno postojanje volje ili pristanka da se nezakonitim ili nepravilnim radom oštete prava i interesi trećeg, odnosno da bez ispunjenja voljnog elementa nema ni nezakonitog, odnosno nepravilnog rada tijela državne uprave, kao prve pretpostavke odgovornosti države za štetu u smislu članka 13. Zakona o sustavu državne uprave. Ustavni sud u tom smislu ističe da je Zakonom o sustavu državne uprave ustanovljen sustav objektivne odgovornosti Republike Hrvatske za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne i javne uprave, koji se temelji na načelu uzročnosti (causa), a ne na načelu krivnje (culpe). Primarna i neposredna odgovornost države za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne i javne uprave poseban je izraz načela vladavine prava, jedne od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske utvrđene u članku 3. Ustava[32]… Kod odgovornosti po načelu kauzaiteta odnosno uzročnosti odgovorna osoba, in concreto Republika Hrvatska, odgovara bez obzira na krivnju, primjerice kao u slučajevima kad je šteta nastala uporabom opasne stvari ili obavljanjem opasne djelatnosti[33], pa na istoj u parnici leži teret dokazivanja eventualne egzistencije nekog od ekskulpacijskih razloga na njenoj strani, dakle dokazivanja činjenice da šteta potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti, dakle više sile, ili da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe koju ona nije mogla predvidjeti i čije posljedice nije mogla ni izbjeći ni otkloniti, a djelomično se može ekskulpirati ukoliko dokaže da je oštećenik djelomično doprinio nastanku štete[34]. Primjerice: …Prema općim propisima obveznog prava o odgovornosti po načelu uzročnosti (čl. 173. i čl. 177. st. 1. i 2. ZOO) odgovornost za štetu postoji ako postoji uzročna veza između štetne radnje i štete, a štetnik, odnosno odgovorna osoba može se osloboditi od odgovornosti ako dokaže da šteta potječe od nekog uzroka koji se nalazi izvan stvari, a čije se djelovanje nije moglo predvidjeti ni izbjeći ili otkloniti, odnosno ako je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti. U konkretnom slučaju je utvrđeno da je ozljeda tužitelja i nastala mu šteta uzrokovana povredom na radu, a tuženik nije dokazao da se ista dogodila iz razloga koji bi ga oslobađali odgovornosti što znači da je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da je tuženik u obvezi tužitelju naknaditi nastalu štetu proizišlu iz navedene povrede na radu[35]… Ili: …Opći propisi obveznog prava su sadržani u odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 – dalje: ZOO). Odredbama čl. 177. ZOO predviđena je mogućnost oslobođenja od odgovornosti za štetu kod odgovornosti po načelu objektivne odgovornosti kakav je u ovom predmetu slučaj. Prema odredbi čl. 177. st. 2. ZOO osoba koja odgovara po tom načelu oslobađa se od odgovornosti ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti… Revident u reviziji prigovara da se u konkretnom slučaju radi o odgovornosti po načelu objektivne (kauzalne) odgovornosti što znači da se ove odgovornosti ne može osloboditi. Takvo stajalište revidenta je pogrešno. Naime, imajući u vidu sadržaj naprijed navedenih propisa ZZR i ZOO i u slučaju objektivne odgovornosti postoji mogućnost oslobođenja od te odgovornosti (čl. 177. ZOO). U konkretnom slučaju je do nastanka štetnog događaja došlo isključivo zbog ponašanja samog tužitelja prilikom predmetnog događaja, jer se samovoljno i nepotrebno našao na mjestu u dometu rada bagera, pa se tuženi oslobađa odgovornosti u smislu odredbe čl. 177. st. 2. ZOO. Zbog toga su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su odbili predmetni tužbeni zahtjev, pa nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava[36]… Ne bismo se složili s onim autorima[37] koji smatraju da odgovornost države po načelu kauzaliteta nužno ne povećava vjerojatnost da će oštećeniku šteta biti i naknađena, naprosto zato jer odgovornost države po objektivnom kriteriju oštećenika stavlja u kudikamo povoljniju i snažniju procesnopravnu, a posljedično i materijalnopravnu, poziciju nego što bi to bio slučaj kod odgovornost po načelu pretpostavljene, predmnijevane odnosno presumirane krivnje[38]. Složili bi se, međutim, s onim autorima, poput Radolovića[39], koji su zauzeli pravno shvaćanje da je odgovornost Republike Hrvatske po načelu kauzaliteta u predmetnim slučajevima postavljena prestrogo, te smatramo da bi dostatna bila i propisana odgovornost po načelu predmnijevane krivnje. Pro futuro će biti interesantno popratiti da li će Radolović, s obzirom da je sada sudac Ustavnog suda, ustrajati na svom pravnom shvaćanju o ovom materijalnopravnom pitanju ili će ga pravno harmonizirati s judikaturom Ustavnog suda o istom. Zaključno u kontekstu državne odgovornosti po načelu kauzaliteta apostrofiramo da je u relevantnoj judikaturi pravno akceptirana teorija adekvatnog kauzaliteta po kojoj od mnoštva uzroka koji su mogli biti pravno odlučujući odlučujućim treba okarakterizirati samo onaj koji je neposrednim i direktnim uzrokom nekom štetnog događaja i bez kojeg se isti ne bi ni zbio. Primjerice: ...Jedna od osnovnih pretpostavki odgovornosti za štetu je uzročna veza između štetne radnje i štete. Po prirodi stvari šteta je posljedica više uzroka, ali od više uzroka treba odabrati onaj koji je pravno odlučujući. S obzirom da propisi ne daju neposredan odgovor na pitanje pravno relevantne uzročne veze, u praksi je prevladala teorija adekvatneuzročnosti prema kojoj se od mnogih okolnosti koje su u vezi s nastankom štete uzrokom smatra samo ona koja po redovnom tijeku stvari dovodi do takve posljedice[40]... Ili: …Uzročnost kao pretpostavka odgovornosti za štetu jeste veza između štetne radnje kao uzroka i nastale štete kao posljedice. Od više mogućih uzroka koji mogu biti u bližoj ili daljnjoj vezi s nastalom štetom uzima se u obzir onaj koji je pravno relevantan jer je adekvatan i tipičan. Tipičan je onaj uzrok koji redovno dovodi do određene štete, za koji životno iskustvo pokazuje da uzrokuje određene štetne posljedice Isključuju se svi događaji koji su na određeni način ušli u kompleks uzroka koji su prethodili šteti, ali nisu tipični za nastanak takve štete[41]…
4. MATERIJALNOPRAVNE PRETPOSTAVKE KUMULATIVNO POTREBNE ZA ODŠTETNOPRAVNU ODGOVORNOST REPUBLIKE HRVATSKE
Za postanak odnosno nastanak obveznopravnog izvanugovornog odnosa odgovornosti za štetu potrebna je u svakom konkretnom slučaju, nota bene kumulativno, in cumulo, egzistencija pretpostavaka za tu odgovornost. Prvo, to su subjekti tog izvanugovornog odnosa, s jedne strane oštećenik, a s druge štetnik koji ujedno može imati obveznopravni status odgovorne osobe, ali i ne mora, primjerice nema ga u predmetnim slučajevima jer je odgovorna osoba Republika Hrvatska. Druga pretpostavka je štetna radnja manifestirana kroz nezakonit ili nepravilan rad tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave. Pričinjena odnosno pretrpljena imovinska ili/i neimovinska šteta je treća pretpostavka deliktne odgovornosti države, a četvrta kauzalni neksus odnosno uzročno posljedična veza između štetne radnje i nastale štete. Konačno, peta pretpostavka odštetnopravne odgovornosti je krivnja odnosno protupravnost. S obzirom da država odgovara po načelu kauzaliteta na oštećeniku u parnici leži teret dokazivanja štetne radnje, štete i kauzalnog neksusa između štetne radnje i štete, dok na Republici Hrvatskoj, s obzirom da odgovara bez obzira na krivnju, leži teret dokazivanja egzistencije nekog od ekskulpacijskih razloga u intenciji ekskulpiranja od deliktne odgovornosti u svakom pojedinom konkretnom slučaju. Navedeno je pravno shvaćanje akceptirano u relevantnoj judikaturi: …Stoga revizijski sud nalazi da su sudovi pravilno ocijenili da između štete i nepravilnog rada zemljišnoknjižnih službenika ne postoji uzročna veza, jer je za postanak obvezno pravnog odnosa odgovornosti za štetu potrebno da se kumulativno ispune određene pretpostavke: a) subjekti obveznog odnosa odgovornosti za štetu oštećeni i štetnik, b) štetna radnja štetnika, c) šteta, d) uzročna veza (kauzalni neksus), što znači da nužno mora postojati veza između štetne radnje kao uzroka i nastale štete kao posljedice i e) protupravnost[42]… Naposljetku, judikatura je iznjedrila i odgovor na pitanje kakav mora biti kauzalni neksus da bi se smatrao pravnorelevantnim: ……Pravno relevantna uzročna veza je ona koja po redovitom i naravnom tijeku stvari dovodi do takve posljedice, ali se o takvoj uzročnosti ne može govoriti kada je štetna radnja dovela do neke posljedice (štete) zahvaljujući nekim specifičnim i neredovitim okolnostima[43]... Ili: …Pitanje, koje u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. i čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 368. st. 1. ZPP postavlja revident je pitanje postojanja uzročne veze ili kauzalnog neksusa između štetne radnje i štete. Riječ je o materijalnopravnom pitanju iz čl. 154. i čl. 173. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO), a iz kojih slijedi da štetu treba naknaditi onaj tko ju je uzrokovao. Kako po prirodi stvari šteta najčešće nastaje zbog mnoštva uzroka, jedna od materijalnopravnih pretpostavki odgovornosti za štetu jest postojanje pravno relevantne uzročne veze između štetne radnje i štete u kom pravcu propisi o odgovornosti ne daju kriterije, već je to prepušteno sudskoj praksi i pravnoj znanosti. Polazeći nadalje od toga da su na osnovu iste procesne građe, odnosno ocjene dokaza i rezultata cijelog postupka oba suda u postupku koji je prethodio reviziji jednako zaključili da u konkretnom slučaju nema pravno relevantne uzročne veze između dvaju tužbom obuhvaćenih štetnih događaja kao ozljeda na radu (iz 1991. i 1992.) i nastale štete, u obrazloženju tih presuda u pogledu postojanja razloga o odlučnim činjenicama nema razlike koja bi dovela u sumnju pravilnost i zakonitost kako drugostupanjske, a tako i prvostupanjske presude[44]…
5. ZAKLJUČAK
Republika Hrvatska deliktno odgovara za štetu koju građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nezakonitim ili nepravilnim radom pričine tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i pravne osobe s javnim ovlastima u povjerenim im poslovima državne uprave. Pitanje se naknade štete, kad ista nastane, može riješiti sklapanjem nagodbe između države i oštećenika, vansudske[45] ili sudske[46], a ukoliko do nagodbe ne dođe oštećenik, koji prethodno treba ispuniti pozitivnu procesnu pretpostavku u formi obraćanja sa zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu koje je stvarno i mjesno nadležno za zastupanje na sudu pred kojim namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske, osim u slučajevima u kojima je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe, može podnijeti tužbu radi naknade pričinjene mu imovinske i/neimovinke štete protiv Republike Hrvatske koja je pasivno legitimirana u parnici radi naknade iste. U potonjoj Republika Hrvatska odgovara za štetu po načelu kauzaliteta, bez obzira na krivnju, pa u dokaznom postupku na istoj leži teret eventualnog dokazivanja egzistencije nekog od ekskulpacijskih razloga egzistencija kojeg/ih ju in concreto može ekskulpirati od odštetnopravne odgovornosti, dok na oštećeniku leži teret dokazivanja štetne radnje, štete i pravnorelevantnog kauzalnog neksusa između štetne radnje i štete kao pretpostavki za nastanak obveznopravnog izvanugovornog odnosa odgovornosti za štetu kao i, dakako, teret dokazivanja visine štete.
[1] Zakon o sustavu državne uprave (NN 150/11 i 12/13), dalje ZSDU, čl. 14.
[2] ZSDU, čl. 3.
[3] Zakon o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (NN 33/01, 60/01, 129/05, 109/07, 125/08, 36/09, 150/11, 144/12 i 19/13), dalje ZLPRS, čl. 27/1.
[4] ibid, čl. 39/1.
[5] ibid., čl. 53/1.
[6] Izrazi u ovom radu korišteni u muškom rodu, primjerice pročelnik ili službenik, rodno su neutralni odnosno na jednak način obuhvaćaju muški i ženski rod.
[7] ZLPRS., čl. 53.a/1.
[8] ZSDU, čl. 1.
[9] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-x 232/10-2, tako i Rev 725/08-2
[10] Člankom 3. Zakona o državnim službenicima (NN 92/05, 142/06, 77/07, 107/07, 27/08, 34/11, 49/11, 150/11, 34/12, 49/12, 37/13, 38/13 i 01/15), dalje ZDS, definirano koje se osobe zaposlene u državnim tijelima smatraju državnim službenicima, a koje namještenicima.
[11] Zakonom o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (NN 86/08 i 61/11), dalje ZSNLPRS, člankom 2., definirano je koje se osobe smatraju službenicima i namještenicima u tijelima jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave.
[12] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 1776/00-2
[13] Zakon o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – Odluka Ustavnog suda), dalje ZPP, čl. 77/3.
[14] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revr 375/04-2
[15] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 719/05-2
[16] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 485/03-2
[17] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 903/03-2
[18] ZLPRS, čl. 9.
[19] Zakon o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dalje ZOO, čl. 1046. u vezi s čl. 19.
[20] ibid, čl. 1085., 1086., 1089. i 1090.
[21] ibid, čl. 1100/1.
[22] ibid, čl. 1100/2.
[23] ZSD, čl. 116.
[24] ZSNLPRS, čl. 71.
[25] ibid., čl. 138.
[26] Zakon o radu (NN 93/14), čl. 107/1.
[27] ZPP, čl. 186.a. Obvezan je sadržaj tužbe propisan čl. 186. ZPP-a na način da je propisano da tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a i druge podatke koje mora imati svaki podnesak.
[28] ibid, čl. 186.a/3.
[29] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 493/2008-2, tako i Rev 1389/2010-2 i Rev 2496/2010-2, pogledati i Šagovac, Antun, Tužba protiv Republike Hrvatske s osvrtom na slučaj suparničarstva na poveznici www.sagovac.hr, i Salaj, Štefica, Obavezan postupak za mirno rješenje spora s Republikom Hrvatskom – pokušaj nagodbe prije podnošenja tužbe na poveznici www.pravnadatoteka.hr
[30] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 521/02-2
[31] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 957/08-2
[32] Ustavni sud Republike Hrvatske, broj U-III-2314/2006
[33] ZOO, čl. 1045/3 i 4., 1063 i 1064.
[34] ibid, čl. 1067.
[35] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revr 299/08-2
[36] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 2679/1999-2
[37] Bukovac Puvača, Maja, Žunić Kovačević, Nataša, Problem temelja odgovornosti države za štetu prouzročenu nezakonitim i nepravilnim radom njenih tijela, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, v. 32, br. 1. za 2011., str. 293.
[38] ZOO, čl. 1045/1. i 2.
[39] Radolović, Aldo, Odgovornost države za štetu prouzrokovanu nezakonitim ili nepravilnim radom
organa uprave, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, v. 25, br. 1. za 2004., str. 435.
[40] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revr 649/2004-2
[41] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-x 266/09-2
[42] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revr 1306/06-2
[43] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 853/1993-2
[44] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 847/07-2
[45] ZOO, čl. 150. – 159.
[46] ZPP, čl. 321. – 324.