Normativna korekcija dvaju pravnih shvaćanja Vrhovnog suda u Noveli ZPP-a

27 veljače, 2020

Članak objavljen u časopisu Informator broj 6615

odvjetnik DAMIR JELUŠIĆ, dipl.iur.

Odvjetničko društvo Vukić, Jelušić,

Šulina, Stanković,Jurcan & Jabuka d.o.o.

Rijeka, Nikole Tesle 9/V-VI.

NORMATIVNA KOREKCIJA DVAJU PRAVNIH SHVAĆANJA VRHOVNOG SUDA U NOVELI ZPP-a

  1. UVOD

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, koji je na snagu stupio 01. rujna 2019., osim po našem mišljenju nekih loših normativnih rješenja, poglavito onog odnosećeg na tzv. reviziju po dopuštenju, donosi i neka veoma kvalitetna, pozitivna i korisna normativna rješenja koja na zakonskoj razini korigiraju dva vrhovnosudska procesnopravna shvaćanja Vrhovnog suda na čiju smo dugoročnu neprihvatljivost i inegzistentnost prethodnih nekoliko godina ukazivali u stručnim radovima u kojima smo ih tematizirali i kritizirali. Stoga ćemo u ovom stručnom radu, prvo, podsjetiti na navedena vrhovnosudska pravna shvaćanja, potom, drugo, citirati pravne razloge koji su bili podloga naše kritike navedenih shvaćanja nakon što su zauzeta i, konačno, treće, prezentirati i prokomentirati kako su predlagatelj Zakona i zakonodavac u ovoj najnovijoj Noveli zakona, de jure i de facto, anulirali i eliminirali navedena pravna shvaćanja pro futuro.

2. PROCESNOPRAVNO SHVAĆANJE O NEDOPUŠTENOSTI REDOVNIH  REVIZIJA REGULIRANIH PO POSEBNIM PROPISIMA

Prvo je od navedenih pravnih shvaćanja, ukoliko nam nije nešto promaklo, zauzeto još 2015. u odluci[1] Vrhovnog suda u kojoj je isti tužiteljevu tzv. redovnu Reviziju podnijetu u medijskopravnoj parnici radi objave ispravka spornih (dez)informacija protiv Presude drugostupanjskog Suda[2] čijom je Presudom potvrđena prvostupanjska Presuda[3] kojom je tužbeni zahtjev odbijen odbacio kao nedopuštenu zauzevši shvaćanje po kojem je izjavljivanje redovne revizije pravo na koju je regulirano nekim lex specialisom dopušteno samo u slučajevima u kojima je potonjim normirano da je revizija protiv drugostupanjske odluke uvijek dopuštena. Odmah smo zaključili da je …argumentum a contrario, po našem pravnom shvaćanju Vrhovni sud zauzeo procesnopravno shvaćanje da je po posebnim propisima koji u svojim odredbama imaju inkorporirano procesno pravo na izjavljivanje revizije moguće podnijeti samo izvanrednu reviziju, osim u slučaju ako je posebnim propisom expressis verbis regulirano da je revizija uvijek dopuštena pri čemu se implicitno aludira na redovnu reviziju…, a što se u kasnijoj vrhovnosudskoj judikaturi pokazalo točnim i ispravnim zaključkom. Tada je, u uvodno  navedenom parničnom predmetu Vrhovni sud tužiteljevu Reviziju odbacio kao nedopuštenu uz obrazloženje čiji relevantan fragment citiramo: …Revizija je nedopuštena. Predmet spora je, kako proizlazi iz već izloženog, zahtjev za objavljivanje ispravka informacije temeljem odredbe čl. 51. Zakona o medijima… Odredbom čl. 54. st. 2. ZM propisano je da je protiv drugostupanjske presude kojom je odlučeno o žalbi protiv prvostupanjske presude u postupku radi objavljivanja ispravka informacije dopuštena revizija. ZM je posebni zakon, a prema odredbi čl. 399. st. 2. ZPP revizija propisana posebnim zakonom smatra se revizijom iz čl. 382. st. 2. ovog zakona ako tim posebnim zakonom nije drukčije propisano. Odredbom čl. 54. st. 2. ZM nije propisano da bi u postupku kakav je predmetni revizija uvijek bila dopuštena, dakle, u ovom parničnom postupku dopuštena je samo revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP. U reviziji tužitelj navodi da tužbeni zahtjev nije mogao biti odbijen prije no što se sasluša tužitelja i polemizira s zaključcima nižestupanjskih sudova, međutim, revizija ne sadrži određeno naznačeno pravno pitanje koje bi bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a zbog kojeg bi revizija mogla biti dopuštena (čl. 382. st. 2. i 3., te odredba čl. 392.b st. 2. ZPP). Zbog izloženih razloga, temeljem odredbe čl. 392.b st. 2. odlučeno je kao u izreci[4]… U svojoj smo promptnoj kritici[5] zauzetog citiranog pravnog shvaćanja akcentirali da …prvo, držimo potrebnim apostrofirati da smo u bazi judikature Vrhovnog suda[6] pronašli pregršt odluka istog o revizijama podnijetima temeljem gorenavedene odredbe ZM-a u parnicama radi objave ispravka iniciranima prije stupanja na snagu ZIDZPP/2011 ili parnicama koje su na dan njegova stupanja na snagu bile sub judice i navedenu tvrdnju argumentativno osnažili citiranjem relevantnih fragmenata obrazloženja nekoliko takvih odluka[7]. Drugo, nastavili smo, …akcentiramo da je navedena odredba ZM-a koja dopušta reviziju kogentnopravne, prisilne odnosno imperativne naravi što, nota bene, u drugocitiranoj odluci navodi i Vrhovni sud koristeći sintagmu o izričitoj odredbi. Treće, skrećemo pažnju i na činjenicu da je ZM na snagu stupio 18. svibnja 2004.[8], a po tadavrijedećem normativnom rješenju u ZPP-u izvanrednu je reviziju bilo dopušteno podnijeti samo ukoliko je drugostupanjski sud u dispozitivu drugostupanjske odluke odredio da je protiv nje dopušteno podnijeti reviziju, dok je izvanredna revizija u formi sličnoj sadašnjoj u Zakon inkorporirana stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku[9] 01. listopada 2008.[10] Četvrto, po našem pravnom shvaćanju, odredba čl. 52/4. ZM-a i odredba čl. 399/2. ZPP-a su procesnopravne odredbe. Peto, deklariramo naše pravno neslaganje s citiranim procesnopravnim shvaćanjem revizijskog Suda iz nekoliko razloga. Prvo, pri inkorporiranju navedene odredbe u ZM mens legislatoris je, po našem mišljenju, zasigurno bilo normirati pravo na podnošenje redovne revizije jer, kako smo već pravno argumentirali, izvanredna revizija u sadašnjoj formi nije egzistirala. Drugo, smatramo da je stav Vrhovnog suda po kojem u posebnom propisu mora biti normirano da je revizija uvijek dopuštena arbitraran i voluntaristički jer za to ne vidimo pravno uporište. Naime, ako u posebnom propisu stoji da je revizija protiv drugostupanjske odluke dopuštena onda to sadržajno i logički znači da su dopuštene obje vrste iste, dakle i redovna, te to pravo nije i ne može biti vezano uz (in)egzistentnost vremenskog priloga uvijek u zakonskom tekstu na kojem inzistira Vrhovni sud. Treće, pravno shvaćanje Vrhovnog suda o apostrofiranom procesnopravnom pitanju, da se poslužimo sintagmom koju često rabi Ustavni sud, smatramo pretjerano formalističkim[11]. Konačno, četvrto, ali nipošto (naj)manje važno, smatramo da je odredba čl. 54/2. ZM-a u odnosu na odredbu čl. 399/2. odredba lex specialisa pa u konkurenciji tih dvaju procesnih odredaba pravni primat sukladno načelu lex specialis derogat legi generali treba imati prva koja u parnicama radi objave ispravka dopušta podnošenje redovne revizije protiv odluke drugostupanjskog suda…

3. NOVO NORMATIVNO RJEŠENJE U SKLOPU TZV. REVIZIJE BEZ DOPUŠTENJA

ZID ZPP-a, putem odredbe čl. 68., na drukčiji način u odredbi čl. 382.a Zakona o parničnom postupku[12] regulira institut tzv. revizije bez dopuštenja Vrhovnog suda koja je normativni supstitut dosadašnjoj, kolokvijalno (na)zvanoj, redovnoj reviziji. Prvo, regulira na način da normativno eliminira tzv. reviziju po vrijednosnom kriteriju, te reviziju koja se mogla podnijeti protiv drugostupanjske presude donijete primjenom odredaba čl. 373.a i 373.b ZPP-a. Drugo, zadržava mogućnost podnošenja revizije bez dopuštenja, dakle bivše redovne revizije, u radnopravnim sporovima o postojanju ugovora o radu, prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa. Treće, važno za predmet ovog stručnog rada, normira pravo na podnošenje revizije po tzv. kauzalnom kriteriju upravo u 3 normativna slučaja u kojima po navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda nije bilo dopušteno podnositi bivšu redovnu, nego samo bivšu izvanrednu reviziju. Posrijedi su revizije bez dopuštenja koje se protiv pravomoćnih drugostupanjskih presuda, u roku od 30 dana računajući od dana primitka istih, mogu podnijeti revizijskom Sudu u parnicama koje se vode radi utvrđivanja majčinstva ili očinstva[13], parnicama  povodom tužbi za zaštitu od diskriminacije[14] i parnicama povodom tužbi radi objave ispravka informacije[15]. U tom kontekstu, prvo, s obzirom da smo prvi ili među prvima pravno kukurijeknuli protiv navedenog pravnog shvaćanja, naravno da pozdravljamo novo normativno rješenje. Međutim, drugo, nezadovoljni smo jezičnim stilizacijama upotrijebljenima u odredbi jer je po nama, primjerice, od stilizacije …u povodu tužbi za zaštitu od diskriminacije… primjerenija stilizacija …u antidiskriminacijskim parnicama…, a od stilizacije …u povodu tužbi radi objave ispravka… stilizacija …u parnici radi objave ispravka spornih informacija… Treće, za primijetiti je da zakonodavac ponovo, u kontekstu prava na podnošenje revizije, in concreto revizije bez dopuštenja, opet razlikuje medijskopravne parnice radi objave ispravka i radi objave odgovora na publicirane dezinformacije. Valjda je, barem se nadamo, i on uočio da je potonji institut normativni  mrtvac koji nikad nije zaživio u praksi pa smo se više puta zalagali za njegovu de lege ferenda eliminaciju.

4. PROCESNOPRAVNO SHVAĆANJE O NEDOPUŠTENOSTI REVIZIJE PROTIV PRAVOMOĆNOG RJEŠENJA O NAKNADI TROŠKOVA PARNIČNOG POSTUPKA

Vrhovni je sud Republike Hrvatske, na 4. sjednici Građanskog odjela održanoj 16. studenog 2016., zauzeo procesnopravno shvaćanje o nedopuštenosti podnošenja revizije protiv pravomoćne odluke o naknadi troškova parničnog postupka koje je glasilo - …Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojega bi bila dopuštena revizija… Usprotivši se istom u stručnom članku[16] koji je kritizirao i problematizirao navedeno pravno shvaćanje prvo smo citirali fragmente obrazloženja nekoliko vrhovnosudskih odluka iz kojih je bilo bjelodano da je u pitanju dijametralna promjena dotadašnjeg pravnog shvaćanja[17]. Potom smo, drugo, citirali obrazloženje navedenog pravnog shvaćanja u integralnom obliku: …O zahtjevu za naknadu parničnih troškova sud odlučuje u presudi ili rješenju kojim se dovršava parnični postupak (čl. 164. st. 4. ZPP), s time što se odluka o trošku u presudi smatra rješenjem (čl. 129. st. 5. ZPP). Stoga je u pogledu dopuštenosti revizije protiv pravomoćne odluke o troškovima parničnog postupka, mjerodavna odredba čl. 400. st. 1. ZPP koja glasi: Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382.). Iz navedene odredbe slijedi da je revizijom dopušteno pobijati samo ona rješenja drugostupanjskog suda koja predstavljaju pojedinačni akt o predmetu spora i kojima se dovršava postupak po tužbi, pa je za ocjenu o dopuštenosti revizije protiv rješenja o troškovima parničnog postupka potrebno ocijeniti ima li rješenje o parničnim troškovima karakter takvog pojedinačnog akta čijom se pravomoćnošću dovršava parnični postupak. Rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupaka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP protiv kojega je dopuštena revizija jer glede parničnih troškovima spor niti počinje niti se dovršava. Samo u odnosu na predmet spora određen tužbom počinje teći parnica, ispituje se litispendencija, objektivna kumulacija tužbenog zahtjeva i objektivno preinačenje tužbenog zahtjeva, i samo u odnosu na predmet spora se postupak dovršava pojedinačnim aktom, bilo presudom ili rješenjem. Upravo odredbe ZPP o litispendenciji otkrivaju pravu prirodu rješenja o troškovima parničnog postupka slijedom koje rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP. Naime prema odredbi čl. 194. st. 1. ZPP parnica počinje teći dostavom tužbe tuženiku. U pogledu zahtjeva koji je stranka postavila u tijeku postupka parnica počinje teći od časa kad je o tom zahtjevu obaviještena protivna stranka (čl. 194. st. 2. ZPP). Parnica dakle ne počinje teći podnošenjem zahtjeva za naknadu parničnih troškova nego samo u pogledu tužbenog zahtjeva, pa se i litispendencija odnosi na tužbeni zahtjev, a ne i na zahtjev za naknadu parničnih troškova. Također treba imati na umu i odredbu čl. 190. ZPP prema kojoj se objektivna preinaka tužbe odnosi na predmet spora, dok se preinakom zahtjeva za naknadu parničnog troška ne mijenja identitet spora, iz čega također slijedi da zahtjev za naknadu parničnog troška nije sastavni dio predmeta spora, niti o tom zahtjevu teče parnica. Zaključno, odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi se samo na ona rješenja kojima se prekida litispendencija i pravomoćno dovršava parnični postupak. Kada su u pitanju parnični troškovi, sama okolnost što se rješenje o troškovima postupka donosi u presudi ili rješenju kojim se pravomoćno dovršava postupak pred sudom ne daje tom rješenju svojstvo rješenja kojim se pravomoćno završava parnični postupak. Parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka ( čl. 151. st. 1. ZPP), o njima sud odlučuje u presudi ili rješenju kojim se završava postupak pred tim sudom (čl. 164. st. 1. i 2. ZPP), ali nemaju karakter rješenja iz čl. 400. st. 1. ZPP. Kad je u pitanju postupanje revizijskog suda po reviziji protiv pravomoćne odluke o predmetu spora, treba imati na umu odredbu čl. 166. st. 2. ZPP prema kojoj je sud dužan, samo kad preinači odluku protiv koje je podnesena revizija ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučiti o troškovima cijelog postupka (čl. 166. st. 2. ZPP). Nadalje, kada sud odbaci ili odbije reviziju, odlučit će o troškovima nastalim u postupku u povodu revizije, (čl. 166. st. 1. ZPP). O troškovima parničnog postupka se dakle odlučuje isključivo kao o izdatku nastalom u tijeku i u povodu spora. O pravnoj prirodi rješenja o troškovima postupka izjasnio se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj U-III-4937/2013 od 11. studenoga 2013. u kojem je navedeno: "Sukladno tome, samo ona odluka kojom je nadležni sud meritorno odlučio o biti stvari, odnosno o pravu ili obvezi ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela podnositelja, jest pojedinačni akt u smislu članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona u povodu kojega je Ustavni sud Republike Hrvatske, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom, nadležan štititi ljudska prava i temeljne slobode podnositelja, zajamčene Ustavom Republike Hrvatske. U ustavnosudskom postupku ocijenjeno je da osporavana odluka, u dijelu koji podnositelj pobija ustavnom tužbom, a kojim je odlučeno o trošku ovršnog postupka, ne predstavlja pojedinačni akt u smislu članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona protiv kojeg bi Ustavni sud bio nadležan pružiti ustavnosudsku zaštitu." (tako i u odlukama U-III-4623/2013, U-III-2365/2001, U-III-954/2004, U-III-1794/2009, U-III-565/2012, U-III-140/2014)[18] Treće, i nadalje u kontekstu kritike novozauzetog pravnog shvaćanja, en passant smo napomenuli da …načelno smatramo da bi sudovi, a pogotovo Vrhovni, u predmetima trebali aplicirati ono pravno shvaćanje koje je vrijedilo u vrijeme poduzimanja procesne radnje, in concreto podnošenja izvanredne Revizije, kako zato jer je ista temeljem tog pravnog shvaćanja i podnijeta, tako i zato jer retroaktivna primjena novih pravnih shvaćanja, baš kao i novih propisa, izaziva pravnu nesigurnost, podriva pravni poredak i ruinira načelo vladavine prava. Zbog toga, uostalom, i postoji ustavna zabrana, osim iz opravdanog razloga, retroaktivnog djelovanja zakona i drugih propisa[19]Našu smo pravnu argumentaciju, četvrto, nastavili konstatacijom po kojem je …u konkretnom revizijskom predmetu revident[20] izvanrednu Reviziju podnio temeljem odredbe čl. 382/2. i 3. ZPP-a kojim je ista regulirana kao zaseban procesnopravni institut pa smatramo da se odluka o njenoj (ne)dopuštenosti u tom, ali nota bene i svakom inom revizijskom predmetu u kojem se odlučuje o (ne)dopuštenosti izvanredne revizije, mogla i morala donijeti samo temeljem te odredbe, ili eventualno u korelaciji s dvjema odredbama na koje se pozvao revizijski Sud, ali nipošto samo temeljem potonjih. Tom su, naime, odredbom regulirane posebne procesnopravne pretpostavke za podnošenje izvanredne revizije odnosno dopuštenosti iste u slučaju inegzistentnosti kojih, a dovoljna je i samo jedna, revizijski Sud ionako izvanredne revizije odbacuje kao nedopuštene... Peto, dometnuli smo da se  …ne slažemo s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda po kojem se drugostupanjskom pravomoćnom odlukom o naknadi troškova postupka ne završava postupak. Jer, točno je da se temeljem zakonske pravne predmnjeve[21] odluka o troškovima u presudi smatra rješenjem, ali točno je i da se presudom odlučuje o glavnom i sporednim tužbenim zahtjevima[22]. Dakle, s obzirom da je zahtjev za naknadom troškova postupka sporedni zahtjev odnosno traženje, i da se o njemu neupitno odlučuje presudom, osim iznimno[23], drugostupanjskom se pravomoćnom presudom, u dijelu dispozitiva koji se odnosi na naknadu troškova postupka, postupak pravomoćno okončava u odnosu na taj sporedni tužbeni zahtjev pa takvo rješenje po našem pravnom shvaćanju, opozitno pravnom shvaćanju Vrhovnog Suda, ima značaj rješenja normiranog odredbom čl. 400/1. ZPP-a. Ili, drugim riječima, smatramo da se kod gorenavedene odredbe ne radi samo o meritornoj odluci kojom se pravomoćno rješava predmet spora odnosno odlučuje o glavnoj stvari… Osim toga, nastavili smo pod šestim, …na koji god način pravno interpretirali navedenu odredbu iz nje nikako ne možemo izlučiti zaključak da je zakonodavac mislio samo na drugostupanjska rješenja u kojima se odlučuje o glavnoj stvari odnosno o meritumu…, a pod sedmim pokušali upozoriti da …uopće nije upitno da su u gorenavedenom revizijskom predmetu u kojem je revizija odbačena temeljem novozauzetog pravnog shvaćanja prvostupanjski i drugostupanjski Sud pogrešno, nota bene prema judikaturi samog revizijskog Suda, primijenili materijalno pravo na tuženikovu štetu odlučujući o naknadi troškova parničnog postupka. Oni su, naime, u situaciji pretežitog tuženikovog uspjeha u sporu parnične troškove odmjerili samo tužitelju, razmjerno njegovom parcijalnom kvantitativnom uspjehu u sporu, posvema negirajući tuženikov parcijalan uspjeh u sporu i posljedično pravo na naknadu troškova postupka razmjerno tom uspjehu[24]Stoga nam nije preostalo drugo nego da se, pod osmim, javno (priu)pitamo - …ukoliko se procesnopravno akceptira novozauzeto pravno shvaćanje najvišeg Suda, koji će pravni instrument u zaštiti svojih prava i interesa u ovakvim pravnim situacijama koristiti nezadovoljna stranka u slučajevima u kojima je u drugostupanjskoj pravomoćnoj presudi nezakonito odlučeno samo u rješenju o naknadi troškova postupka, a ona nepravilnom primjenom materijalnog prava oštećena za značajnu novčanu sumu poput tuženika u predmetima koje smo naveli u točci 2. ovog rada, ali i brojnim inima? U tim je predmetima do sada, naime, vršeći odnosno obavljajući svoju ustavnu i zakonsku zadaću ujednačavanja primjene prava i osiguravanja ravnopravnosti sviju u njegovom primjeni, korekciju odnosno ujednačavanje (iz)vršio Vrhovni sud, tko će pro futuro?...Nakon što smo, pod devetim, citirali fragmente obrazloženja nekih vrhovnosudskih[25] i ustavnosudskih[26] odluka kojima se potvrđuje gorenavedena ustavna i zakonska uloga i zadaća najviše sudske instance, zaključili smo pravnim stavom po kojem …smatramo da se zauzimanjem citiranog pravnog shvaćanja Vrhovni sud, neustavno i nezakonito, samoodrekao ustavne i zakonske obveze, ali i ovlasti, koja ga obvezuje da ujednačava primjenu prava i osigurava ravnopravnost i jednakost svih u primjeni istog[27] osnažujući ga stavom po kojem …Vrhovni sud, pozivanjem na ustavnosudski stav po kojem pravomoćno rješenje o naknadi troškova postupka nije pojedinačni pravni akt temeljem kojeg je Ustavni sud po Zakonu[28] kojim je reguliran njegov rad dužan pružiti ustavnosudsku zaštitu, nije osnažio nego oslabio svoju pravnu argumentaciju… i ponovili esencijalno i kapitalno pravno pitanje koje je glasilo - …ako kod eklatantne, bjelodane i neupitne nezakonitosti pravomoćnog rješenja o naknadi troškova parničnog postupka nezadovoljna stranka zaštitu svojih prava i pravnih interesa ne može potražiti ni pred Ustavnim ni pred Vrhovnim sudom pred kim će ista zatražiti jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost? Pred Evropskim sudom za ljudska prava? Kaj god, rekli bi Zagorci… Umjesto odgovora na postavljeno retoričko pitanje prikladnije nam se, in fine, činilo citirati relevantan fragment obrazloženja jedne starije ustavnosudske odluke[29]

5. NOVO NORMATIVNO RJEŠENJE U SKLOPU TZV. REVIZIJE PO DOPUŠTENJE

ZID ZPP-a, u odredbi čl. 86., odredbu čl. 400/2. ZPP-a normira stilizacijom po kojoj je revizija protiv odluke suda drugog stupnja kojom je pravomoćno odlučeno o troškovima postupka dopuštena ako su ispunjene pretpostavke iz članka 385.a/1. Zakona kojom je propisano da će …Vrhovni sud Republike Hrvatske  dopustiti reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, a osobito: - ako je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka suda drugog stupnja odstupa od prakse revizijskog suda, ili - ako je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse revizijskog suda, pogotovo ako sudska praksa viših sudova nije jedinstvena, ili - ako je riječ o pravnom pitanju o kojem sudska praksa revizijskog suda nije jedinstvena, ili - ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Suda Europske unije – trebalo preispitati sudsku praksu... Ergo, novo normativno rješenje, koje pozdravljamo jer je faktično i pravno supstancijalno identično instrumentu koji je egzistirao do zauzimanja gorenavedenog pravnog shvaćanja revizijskog Suda, strankama koje su nezadovoljne odlukom o naknadi troškova parničnog postupka na dispoziciju opet stavlja novi izvanredni pravni lijek u vidu tzv. revizije po dopuštenju kao supstituta za dosadašnju tzv. izvanrednu reviziju. Time se, konačno, nakon gotovo 5 godina, završava odnosno okončava vremenski interval svojevrsnog pravnog vaakuma tijekom kojeg brojne stranke oštećene pravomoćnim rješenjima o naknadi parničnih troškova na dispoziciji jednostavno nisu imale nikakav pravni instrument za kojim bi u zaštiti prava i interesa mogle posegnuti.

6. ZAKLJUČAK

Najnovije je noveliranje ZPP-a donijelo neka dobra i korisna procesnopravna rješenja za čiju smo se normativnu integraciju i implementaciju višekratno zalagali posljednjih nekoliko godina. Dvjema se od njih, koja smo pravno tematizirali predmetnim stručnim člankom, faktički i pravno, na zakonskoj razini korigiraju dva vrhovnosudska pravna shvaćanja. Prvo, temeljem kojeg se revizije pravo na podnošenje kojih je regulirano posebnim propisima u trima vrstama parnica, parnicama radi utvrđivanja očinstva i materinstva, parnicama radi objave ispravka spornih informacija i antidiskriminacijskim parnicama, smatraju bivšim tzv. redovnim revizijama odnosno de lege lata tzv. revizijama bez dopuštenja Vrhovnog suda, i drugo, temeljem kojeg protiv pravomoćnog rješenja o naknadi troškova parničnog  postupka revizija nije bila dopuštena, a sada je dopušteno podnijeti reviziju po dopuštenju.


[1] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 3235/14-2 od 18. ožujka 2015.

[2] Županijski sud u Splitu, Gžmed-28/14

[3] Opčinski sud u Rijeci, P-223/14

[4] Vrhovni sud Republike Hrvatske, ibid., str. 2.

[5] Jelušić, Damir, Procesnopravno shvaćanje Vrhovnog suda o nedopuštenosti redovne revizije po posebnim propisima, Hrvatska pravna revija, broj 10 za 2015., Procesnopravno shvaćanje Vrhovnog suda o nedopuštenosti redovne revizije po posebnim propisima, Pravnici u gospodarstvu, broj 6 za 2015., pravni portal IUS INFO

[6] www.vsrh.hr

[7] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 969/12-2 i Rev 308/11-2

[8] Zakon o medijima (NN 59/04. 84/11 i 81/13), čl. 70.

[9] Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN 84/08), dalje ZIDZPP/2008, čl. 29.

[10] ibid., čl. 53.

[11] Ustavni sud Republike Hrvatske, broj U-III-4057/2013

[12] Zakon o parničnom postupku (NN 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11, 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – Odluka Ustavnog suda)

[13] Obiteljski zakon[13], čl. 392.

[14] Zakon o suzbijanju diskriminacije (NN 85/08 i 112/12), čl. 23.

[15] ZM, čl. 52/4.

[16] Jelušić, Damir, Ponešto o nedopuštenosti revizije protiv pravomoćnog rješenja o naknadi troškova postupka, Hrvatska pravna revija, broj 7-8 za 2016., pravni portal IUS INFO

[17] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 2575/11-2, Rev 367/10-2, Rev 2834/14-2 i Rev 885/2006-2  

[18] Vrhovmi sud Republike Hrvatske, Su-IV-19/2015-15

[19] Ustav Republike Hrvatske (NN 85/10 – pročišćeni tekst i 5/14), čl. 90/4. i 5.

[20] Izrazi u ovom radu korišteni u muškom rodu, primjerice revident ili tuženik, rodno su neutralni odnosno na jednak način obuhvaćaju muški i ženski rod.

[21] ZPP, čl. 129/3.

[22] ibid, čl. 325/1.

[23] ibid., čl. 164. i 166.

[24] ibid, čl. 154/2. u vezi s čl. 155. ZPP-a

[25] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev x 56/10-2

[26] Ustavni sud Republike Hrvatske, broj U-I-885/2013, pogledati i U-I-1569/2004

[27] Zakon o sudovima ((NN 28/13, 33/15 82/15, 82/16 i 67/18)

[28] Ustavni zakon o ustavnom sudu Republike Hrvatske (NN 49/02 – pročišćeni tekst), čl. 62/1.

[29] Ustavni sud Republike Hrvatske, broj U-III-1052/2007