Članak objavljen na pravnom portalu IUS INFO
NOVELIRANA REVIZIJA – DVIJE PRAVNE DILEME
1. UVOD
Posljednjim je prošlogodišnjim noveliranjem Zakona o parničnom postupku[1], putem odredbe članka 68. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku[2], zakonodavac normativno intervenirao i u institut revizije koja se, do navedenog noveliranja, kolokvijalno nazivala i redovnom revizijom, a sada bi se jednako tako kolokvijalno mogla nazivati revizijom bez dopuštenja. No mi ćemo, naravno, koristiti termin koji se koristi u Zakonu, dakle samo revizija. U bitnom odnosno u kratkim crtama, jer pisali su o tome već mnogi, institut revizije je, prvo, noveliran odnosno modificiran na način da je normativno anulirana odnosno eliminirana mogućnost podnošenja revizije po vrijednosnom kriteriju što će značajno smanjiti priljev predmeta na Građanski odjel Vrhovnog suda. Drugo, uz zadržanu dosadašnju mogućnost podnošenja revizije u radnopravnim sporovima o postojanju ugovora o radu, prestanku radnog odnosa i utvrđenju postojanja radnog odnosa, pridodane su mogućnosti podnošenja revizije u paternitetskim i maternitetskim sporovima, antidiskriminacijskim parnicama i medijskopravnim sporovima o pravu na objavu ispravka spornih informacija. Predmetom ovog stručnog rada biti će upravo mogućnost podnošenja revizije u gorenavedenoj vrsti sporova odnosno parnica jer smatramo odnosno dfžimo da je zakonodavac podnormiranjem odnosno insuficijentnim normiranjem instituta revizije u ovom njenom dijelu, nota bene sasvim nepotrebno, otvorio dvije pravne dileme na koje će, ukoliko do tada ne budu korigirane zakonodavnim putem, odgovore odnosno rješenja morati iznjedriti sudska praksa odnosno Vrhovni sud čija je ustavna i zakonska obveza i ovlaštenje, uostalom, ujednačavanje primjene prava, u ovom slučaju procesnog.
2. DILEMA PRVA - DA LI JE DOPUŠTENO PODNIJETI REVIZIJU I U MEDIJSKOPRAVNIM PARNICAMA RADI OBJAVE ISPRIKE?
Prvo, uvodno akcentiramo činjenicu da smo, od trenutka kada je Vrhovni sud zauzeo pravno shvaćanje po kojem se revizije po posebnim propisima smatraju bivšim, kolokvijalno zvanim, izvanrednim revizijama, u stručnim člancima[3] višekratno pravno problematizirali i kritizirali navedeno pravno shvaćanje koje se u judikaturi primjenjivalo nekoliko godina, a koje je konačno normativno korigirano zadnjom zakonskom Novelom u kojoj je i izrijekom propisana dopuštenost podnošenja revizija u medijskopravnim parnicama radi objave ispravka spornih informacija. Drugo, navedeno je pravno shvaćanje zauzeto još 2015. u odluci[4] Vrhovnog suda u kojoj je isti tužiteljevu Reviziju podnijetu u medijskopravnoj parnici radi objave ispravka spornih (dez)informacija protiv Presude drugostupanjskog Suda[5] čijom je Presudom potvrđena prvostupanjska Presuda[6] kojom je tužbeni zahtjev odbijen odbacio kao nedopuštenu zauzevši shvaćanje po kojem je izjavljivanje revizije pravo na koju je regulirano nekim lex specialisom dopušteno samo u slučajevima u kojima je potonjim normirano da je revizija protiv drugostupanjske odluke uvijek dopuštena. Odmah smo zaključili da je …argumentum a contrario, po našem pravnom shvaćanju Vrhovni sud zauzeo procesnopravno shvaćanje da je po posebnim propisima koji u svojim odredbama imaju inkorporirano procesno pravo na izjavljivanje revizije moguće podnijeti samo izvanrednu reviziju, osim u slučaju ako je posebnim propisom expressis verbis regulirano da je revizija uvijek dopuštena pri čemu se implicitno aludira na redovnu reviziju…, a što se u kasnijoj vrhovnosudskoj judikaturi pokazalo točnim i ispravnim zaključkom. Treće, u kritičkoj smo argumentaciji tada novog pravnog shvaćanja apostrofirali činjenicu da …skrećemo pažnju i na činjenicu da je ZM na snagu stupio 18. svibnja 2004.[7], a po tadavrijedećem normativnom rješenju u ZPP-u izvanrednu je reviziju bilo dopušteno podnijeti samo ukoliko je drugostupanjski sud u dispozitivu drugostupanjske odluke odredio da je protiv nje dopušteno podnijeti reviziju, dok je izvanredna revizija u formi sličnoj sadašnjoj u Zakon inkorporirana stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku[8] 01. listopada 2008.[9] Potom smo dometnuli da su …četvrto, po našem pravnom shvaćanju, odredba čl. 52/4. ZM-a i odredba čl. 399/2. ZPP-a procesnopravne odredbe. Peto, deklariramo naše pravno neslaganje s citiranim procesnopravnim shvaćanjem revizijskog Suda iz nekoliko razloga. Prvo, pri inkorporiranju navedene odredbe u ZM mens legislatoris je, po našem mišljenju, zasigurno bilo normirati pravo na podnošenje redovne revizije jer, kako smo već pravno argumentirali, izvanredna revizija u sadašnjoj formi nije egzistirala. Drugo, smatramo da je stav Vrhovnog suda po kojem u posebnom propisu mora biti normirano da je revizija uvijek dopuštena arbitraran i voluntaristički jer za to ne vidimo pravno uporište. Naime, ako u posebnom propisu stoji da je revizija protiv drugostupanjske odluke dopuštena onda to sadržajno i logički znači da su dopuštene obje vrste iste, dakle i redovna, te to pravo nije i ne može biti vezano uz (in)egzistentnost vremenskog priloga uvijek u zakonskom tekstu na kojem inzistira Vrhovni sud. Treće, pravno shvaćanje Vrhovnog suda o apostrofiranom procesnopravnom pitanju, da se poslužimo sintagmom koju često rabi Ustavni sud, smatramo pretjerano formalističkim. Konačno, četvrto, ali nipošto (naj)manje važno, smatramo da je odredba čl. 54/2. ZM-a u odnosu na odredbu čl. 399/2. odredba lex specialisa pa u konkurenciji tih dvaju procesnih odredaba pravni primat sukladno načelu lex specialis derogat legi generali treba imati prva koja u parnicama radi objave ispravka dopušta podnošenje redovne revizije protiv odluke drugostupanjskog suda. Međutim, zakonodavac je ovu normativnu korekciju, koju naravno pozdravljamo jer smo se za nju svesrdno godinama in continuo zalagali, u odredbi čl. 382.a/1. alineja 4. ZPP izveo, jednom rječju kazano, traljavo što će pro futuro otvoriti barem dva sporna procesnopravna pitanja. Prvo od tih pitanja je pitanje da li je reviziju dopušteno podnijeti u medijskopravnim parnicama koja su se vodile radi objave isprike medijskog nakladnika jer ZPP govori samo o ispravku uopće ne spominjući ispriku. Po našem je mišljenju u pitanju golemi posve nepotrebni i neshvatljivi normativni propust zakonodavca imajući u vidu činjenicu da zakon propisuje da ...pravo na tužbu za naknadu nematerijalne štete sukladno općim propisima obveznog prava ima osoba koja je prethodno zatražila od nakladnika objavljivanje ispravka sporne informacije odnosno isprike nakladnika kada ispravak nije moguć[10]… Naime, oštećenikovo prethodno obraćanje medijskom nakladniku, putem glavnog urednika medija, s zahtjevom za objavu ispravka odnosno isprike u slučajevima u kojima nije moguće objaviti ispravak, predstavlja pozitivnu procesnu pretpostavku za podnošenje tužbe u medijskopravnim parnicama radi naknade štete pričinjene publiciranim dezinformacijama, u pravilu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti. Naravno, neki će reći da se to pravo podrazumijeva, dakle mislimo na pravo podnošenja revizije u medijskopravnoj parnici koja se vodila radi objave isprike. Možda se i podrazumijeva odnosno predmnijeva, ali, prvo u tom kontekstu, ako je to doista tako onda se pitamo kako je bilo moguće napraviti toliki normativni propust da se u navedenu odredbu ne unese stilizacija ...radi objave ispravka informacije i isprike... umjesto sadašnje formulacije koja glasi samo ...radi objave ispravka informacije... Drugo, jednako tako znamo da bi mi prvi, da se nalazimo u procesnoj poziciji punomoćnika revidentove protustranke, u odgovoru na tako podnijetu reviziju a limine istakli prigovor da je ista temeljem gorenavedene zakonske odredbe nedopuštena odnosno da je, argumentum a contrario, dopuštena samo u medijskopravnim parnicama radi objave ispravka što, uostalom, proizlazi i iz samog zakonskog teksta. Dakle, po nama nije pitanje da li će se u podnaslovu postavljeno procesnopravno pitanje pojaviti u praksi, pitanje je samo kada. Konačno, iako, eufemistički kazano odnosno rečeno, ne volimo biti pravni prognozeri, gotovo smo sigurni da će Građanski odjel Vrhovnog suda, kada se ovo pitanje kao sporno pojavi pred njim, zauzeti pravno shvaćanje da su dopuštene revizije i u onim parnicama koje su se vodile radi objave isprike, a ne ispravka, kao jednog od triju ZM-om anticipiranih načina saniranja pričinjene neimovinske štete odnosno načina pružanja satisfakcije oštećeniku, a kojih je, nota bene, u praksi sve više jer je sve više nezakonitih i nedopuštenih medijskih sadržaja koji su takve naravi, vrste i karaktera da se ne mogu činjenično ispravljati nego kao oblik pružanja satisfakcije u obzir dolazi jedino publikacija isprike medijskog nakladnika. Zaključno, valja nam razmotriti i eventualnu mogućnost, u koju osobno ne vjerujemo, a to je mogućnost da je zakonodavac posve namjerno odnosno hotimice ispustio ovu vrstu parnica iz zakonskog teksta odnosno navedenu vrstu parnica namjerno isključio iz kruga parnica u kojima je dopušteno podnijeti reviziju. Ne vjerujemo, naime, da je to učinjeno namjerno i svjesno jer bi onda bilo posrijedi namjerno i svjesno protuustavno normiranje. Jer, po nama ne bi trebalo biti upitno da navedeni dio zakonske odredbe, u pogledu prava na podnošenje revizije, bez ikakvog opravdanog, utemeljenog, osnovanog, objektivnog i logičkog razloga, u nejednak položaj pred zakonom pozicionira oštećenike u medijskopravnim parnicama u kojima su činjenice i okolnosti konkretnog slučaja dopustili podnošenje zahtjeva za objavu ispravka, od oštećenika koji su, također zbog specifičnih činjeničnih okolnosti slučaja koje su im onemogućavale ispravljanje publiciranih dezinformacije, bili primorani podnijeti zahtjev za objavu isprike umjesto ispravka jer ispravak nije bio moguć. Takvo bi normiranje, po nama, osim ustavnoj vrednoti jednakosti[11] kao jednoj od najviših ustavnih vrednota i smjernica za interpretaciju ustavnih odredaba, načelu jednakosti sviju pred zakonom[12] nemo est ultra et extra legem, te ustavnoj odredbi koja svakom kome je javnom viješću povrijeđeno neko pravo jamči pravo na ispravak[13], bilo protivno i ustavnoj vrednoti vladavine prava koja u sebi sadržava načelo pravne sigurnosti. Naime, u praksi postoji jedan manji broj medijskopravnih predmeta u kojima oštećenik, zbog prirode, vrste odnosno karaktera publiciranih informacija koje su povrijedile njegova prava osobnosti i pričinile mu neimovinsku štetu, objektivno nije u mogućnosti ispravljati informacije, a zakonodavac je te pravne situacije anticipirao i za njih predvidio oštećenikovo pravo na objavu isprike kad objava ispravka nije moguća. Primjerice, to će biti slučaj kada je neki medij nezakonito publicirao obnažene fotografije oštećenika[14]. Naravno da u toj i takvoj procesnopravnoj situaciji oštećenik ne može ispuniti procesnu pretpostavku prethodnog obraćanja nakladniku medija na način da zatraži objavu ispravka, jer se nema šta ispraviti, nego je u takvoj činjeničnoj i procesnoj situaciji moguće zatražiti samo objavu isprike. Ili, drugi primjer, to će biti slučajevi kada je šteta pričinjena isključivo publikacijom uvredljivih i pogrdnih riječi publiciranih o oštećeniku koje se ne mogu ispravljati nego je jedina mogućnost zatražiti ispriku. Primjerice - …Uvidom u dopis od 26. prosinca 2006. godine kojeg je tužitelj naslovio na Dolores Grdović — Grad Zadar, Narodni trg 1, 23000 Zadar utvrđeno je da se dopis odnosi na klevete na internet stranicama grada te da tužitelj traži da se bez odgode uklone svi klevetnički sadržaji u odnosu na tužitelja osobno, njegovu suprugu i djelatnike Narodnog lista. Ujedno traži da se na internetskim stranicama objavi javno izvinjenje (isprika) za prenesene klevete sadržaja: „Grad Zadar se ovim putem izvinjava gospodinu Vedranu Škuliću za klevetničke i neistinite sadržaje objavljene na internetskim stranicama Grada Zadra…[15].
3. DILEMA DRUGA - DA LI JE DOPUŠTENO PODNIJETI REVIZIJU I U MEDIJSKOPRAVNIM PARNICAMA RADI OBJAVE ODGOVORA NA OBJAVLJENU INFORMACIJU?
Nije nikakva tajna da smo, počevši mnogo godina unazad, oduvijek imali kritički odnos prema medijskopravnom institutu prava na odgovor na objavljenu informaciju. Međutim, naš se navedeni kritički odnos spram tog instituta koji je u konačnici završio višestrukim javnim plediranjem za njegovom de lege ferenda normativnom eliminacijom iz zakona, bazirao isključivo, jedino i samo na činjenici da isti nije zaživio u praksi. Primjerice, u jednom smo članku za njega, među inim, napisali da ...smatramo da nećemo pogriješiti ako institut prava na odgovor na objavljenu informaciju temeljem kojeg zainteresirana fizička ili pravna osoba ima pravo podnijeti zahtjev glavnom uredniku da besplatno objavi njegov odgovor na objavljenu informaciju u kojoj je spomenuto njezino ime, odnosno naziv ili je na neki drugi način s njom u izravnoj vezi, i iz njega proizlazeći institut prava na tužbu radi objave odgovora na objavljenu informaciju, kolokvijalno opišemo sintagmom o medijskopravnim normativnim mrtvacima. Činjenično potkrjepljujući navedenu sintagmu odnosno tvrdnju, navodimo da smo participirali u više stotina medijskih parnica, ali i vansudskih postupaka koji su im prethodili, i u ama baš nijednom slučaju oštećenik nije od glavnog urednika medija zahtijevao objavu odgovora na objavljenu informaciju pa, posljedično toj činjenici, nismo u svojstvu punomoćnika participirali niti u jednoj parnici radi objave odgovora na objavljenu informaciju. Radolović također, navodeći da u praksi nije pravljena razlika između pojmova ispravak informacije i odgovor na informaciju, i konstatirajući da internetska pretraga potonjeg pojma nije dala nikakve relevantne rezultate, konfirmira našu činjeničnu tvrdnju, a mi bi još dometnuli da u bazi judikature Vrhovnog suda, koja osim judikature tog Suda sadrži i judikaturu brojnih inih sudova nižih instanci, nismo pronašli nijednu odluku donijetu u parnici radi objave odgovora na objavljenu informaciju[16]… No, iako smo, zbog obrazloženih i iznesenih razloga, pristaše odnosno pobornici normativne eliminacije instituta prava na odgovor na objavljenu informaciju iz zakonskog teksta, dok je on ovakav kakav jest smatramo da bi podnošenje revizije moralo biti dopušteno i u medijskopravnim parnicama koje se vode radi objave odgovora na objavljenu informaciju. Razloga za taj naš procesnopravni stav ima nekoliko od kojih nastavno individualiziramo dva po našem mišljenju esencijalna odnosno kapitalna. Prvo, smatramo da su oba ta medijskopravna instituta odnosno oblika reparacije neimovinske štete zakonska razgradnja ustavne odredbe kojom je zajamčeno pravo na ispravak svakom kome je objavljenom javnom viješću povrijeđeno neko pravo. Zakonodavac je oštećenicima samo ponudio dva načina, modusa odnosno pravna instituta za kojima mogu posegnuti u zaštiti svojih ustavnih, konvencijskih i zakonskih prava i interesa. Slijedom te činjenice, onaj oštećenik, ma koliko ih kako već rekosmo bilo malo ili čak nimalo u praksi, koji se u obrani svojih prava i interesa oštećenih objavom medijskih dezinformacija nakladniku medija putem glavnog urednika obratio s zahtjevom za objavu komentara, ne može biti stavljen odnosno pozicioniran u nejednak položaj pred zakonom u odnosu na oštećenika koji je u obrani svojih prava i interesa posegnuo za institutom zahtjeva za objavom ispravka odnosno isprike kada objava ispravka objektivno nije moguća. Nadalje, drugi razlog zbog kojeg smatramo da bi revizija trebala biti dopuštena i u ovoj vrsti medijskopravnih parnica leži u činjenici da su posrijedi dvije vrste postupaka koje se, uz iznimku dvije zakonske odredbe koje su specifične za parnice koje se vode radi objave komentara[17], vode temeljem potpuno istih zakonskih odredaba jer je Zakonom normirano da se ...u postupku sudske zaštite u pogledu ostvarivanja prava na odgovor na odgovarajući način primjenjuju odredbe ovoga Zakona koje se odnose na postupak ostvarivanja prava na ispravak[18]... Stoga, smatramo da je zakonodavac, uz propust da konkretno, jasno, određeno i precizno propiše dopuštenost podnošenja revizije u parnicama radi objave ispravka odnosno isprike, morao propisati i zakonsku mogućnost odnosno dopuštenost podnošenja revizije i u parnicama radi objave odgovora na publicirane dezinformacije. Zbog toga, po našem mišljenju, de lege lata normativno rješenje u nejednak položaj pred zakonom pozicionira i normativno diskriminira oštećenike koji su se u provedenom predparničnom i parničnom postupku poslužili institutima prava na objavu isprike i prava na objavu komentara dok, s druge strane, bez nama vidljivog opravdanog, suvislog, objektivnog i razumnog razloga, u kontekstu prava na podnošenje revizije, privilegira oštećenike koji su se u predparničnom i parničnom postupku poslužili institutom prava na objavu ispravka spornih dezinformacija.
4. ZAKLJUČAK
Posljednjom Novelom ZPP-a zakonodavac je normativno modificirao institut revizije, među inim, i na način da je propisao dopuštenost podnošenja revizije u medijskopravnim parnicama vođenima radi prava na objavu ispravka publiciranih medijskih dezinformacija. Bilo da je to učinjeno namjerno, što je po nama manje vjerojatno, bilo da je posrijedi traljavo i aljkavo podnormiranje, po sadašnjem je zakonskom rješenju, jer tako proizlazi iz zakonskog teksta, reviziju nedopušteno podnijeti u medijskopravnim parnicama vođenima radi prava na objavu isprike i prava na objavu komentara publiciranih dezinformacija. Navedeno rješenje smatramo protuustavnim, a posljedično tome i normativno inegzistentnim, jer bez opravdanog, razumnog i objektivnog razloga, u kontekstu prava na podnošenje revizije odnosno njene dopuštenosti, oštećenike pozicionira u nejednak položaj pred zakonom jer normativno privilegira oštećenike u parnicama vođenima radi objave ispravka istodobno normativno diskriminirajući oštećenike u parnicama vođenima radi objave ispravka i radi objave odgovora na objavljene medijske dezinformacije.
odvjetnik DAMIR JELUŠIĆ, dipl.iur.
Odvjetničko društvo Vukić, Jelušić,
Šulina, Stanković,Jurcan & Jabuka d.o.o.
Rijeka, Nikole Tesle 9/V-VI.
E-mail: immobilis@mail.inet.hr
www.damir-jelusic.info
Mob: 098 215 983
[1] Zakon o parničnom postupku (NN 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11, 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda i 70/19)
[2] Zakon o izjmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN 70/19)
[3] Jelušić, Damir, Procesnopravno shvaćanje Vrhovnog suda o nedopuštenosti redovne revizije po posebnim propisima, Hrvatska pravna revija, broj 10 za 2015., Procesnopravno shvaćanje Vrhovnog suda o nedopuštenosti redovne revizije po posebnim propisima, Pravnici u gospodarstvu, broj 6 za 2015., pravni portal IUS INFO
[4] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 3235/14-2 od 18. ožujka 2015.
[5] Županijski sud u Splitu, Gžmed-28/14
[6] Opčinski sud u Rijeci, P-223/14
[7] Zakon o medijima (NN 59/04. 84/11 i 81/13)
[8] Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN 84/08), dalje ZIDZPP/2008, čl. 29.
[9] ibid., čl. 53.
[10] ZM, čl. 22/2.
[11] Ustav Republike Hrvatske (NN 85/10 – pročišćeni tekst i 5/14), čl. 3.
[12] ibid, čl. 14/2.
[13] ibid., čl. 38/5.
[14] Općinski sud u Rijeci, P-2535/02 od 13. svibnja 2005., Županijski sud u Rijeci, Gž-6873/05-3 od 24. listopada 2007.
[15] Općinski sud u Zadru, P-258/2007 od 25. studenog 2010.,
[16] Jelušić, Damir, Pravna promišljanja o nužnosti noveliranja Zakona o medijima, , Hrvatska pravna revija, broj 02 za 2014., Pravo i porezi broj 05 za 2014.
[17] ZM, čl. 56. i 57.
[18] ibid., čl. 58.