Odgovor na žalbu i reviziju − (ne)potrebni instituti parničnog procesnog prava?

20 lipnja, 2017

Članak objavljen na pravnom portalu IUS INFO

odvjetnik DAMIR JELUŠIĆ, dipl.iur.

Odvjetničko društvo Vukić, Jelušić,

Šulina, Stanković,Jurcan & Jabuka d.o.o.

Rijeka, Nikole Tesle 9/V-VI.

ODGOVOR NA ŽALBU I REVIZIJU - (NE)POTREBNI INSTITUTI PARNIČNOG PROCESNOG PRAVA?

  1. UVOD

Stalna na tom svijetu samo mijena jest, mudrozborio je Preradović, iliti Panta rei, no to se, kada su u pitanju tuzemne političke elite, ne može aplicirati na normativni optimizam kojeg svaka od njih, došavši u poziciju moći, naivno i neznalački, vidi rješenjem svih državnih i društvenih problema. Ukoliko nešto ne funkcionira stvar je, po njima, krajnje jednostavna - donesimo novi zakon, izmijenimo postojeći i tako in aeternum. Autor je ovog članka, pak, pobornik posvema drugog pristupa po kojem izvorište problema nije u propisima nego u ljudima. Odnosno, drugim riječima, nisu loši propisi, iako i takvih ima, loša je njihova provedba i primjena, a stari su nam Latini davno objasnili - applicatio est vita regulae. Međutim, u ovom ćemo se radu de lege ferenda, s obzirom da se novo noveliranje Zakona o parničnom postupku[1] medijski već najavljuje, založiti da se iz istog normativno eliminiraju procesnopravni instituti prava na odgovor na žalbu i prava na odgovor na reviziju iz razloga koje ćemo pravno argumentirati i elaborirati nastavno.

  • VRIJEDEĆI NORMATIVNI OKVIR

Prvo, možda je (po)najbolji smjerokaz koju je (i)relevantnost sam zakonodavac namijenio ovima dvjema procesnim institutima činjenica da su regulirani svega dvjema zakonskim člancima, svaki po jednim[2]. Drugo, oba su produkt načela kontradiktornosti parničnog postupka i načela saslušanja stranaka kao temeljnih načela građanskog parničnog procesnog prava integriranih u kogentnu zakonsku procesnu odredbu koja obvezuje parnični sud da svakoj stranci[3] pruži mogućnost izjašnjavanja o zahtjevima i tvrdnjama protustranke[4]. Treće, u kontekstu odgovora na žalbu, Zakon propisuje obvezu prvostupanjskog suda da primjerak pravodobne, potpune i dopuštene žalbe dostavi protivnoj stranci koja, u roku od osam dana računajući od dana primitka, istom može podnijeti odgovor na žalbu primjerak kojeg potonji, nota bene u neodređenom roku, mora dostaviti žalitelju. Konačno u ovom kontekstu, Zakon propisuje da prvostupanjski Sud nepravodobno podneseni odgovor na žalbu neće odbaciti nego ga mora dostaviti drugostupanjskom sudu koji ga je pri odlučivanju dužan uzeti u obzir ukolikol je to još moguće[5]. Četvrto, u kontekstu navedenog normiranja, smatramo suvišnim i nepotrebnim nabrajanje po kojem će parnični sud protustranci dostaviti potpunu, pravodobnu i dopuštenu žalbu jer je jasno da će im, u slučaju nepravodobne, nedopuštene i nepotpune žalbe, dostaviti primjerak procesne odluke kojom je procesno sankcionirao navedene žalbine karakteristike. Peto, nije sasvim jasno zbog ćega je rok za podnošenje odgovora na žalbu 8, a rok za podnošenje žalbe 15 dana, no benevolentno ćemo to pripisati zakonodavčevoj težnji za ubrzavanjem parničnog postupka kojoj je, međutim, o čemu će više riječi biti nastavno, ovaj institut neposredna i kontinuirana smetnja. Šesto i zaključno u kontekstu odgovora na žalbu, odredba po kojoj će prvostupanjski sud i nepravodobni odnosno nepravovremeni odgovor na žalbu, teoretski podnijet i godinama nakon proteka zakonskog roka, unatoč i usprkos tome dostaviti instancijskom žalbenom sudu, a isti ga uzeti u obzir, otvara razna procesna pitanja na koja Zakon ne pruža odgovore, a judikatura samo parcijalne. Primjerice, zbog čega je rok za žalbu prekluzivan, a rok za odgovor na žalbu instruktivan? Zbog čega, posljedično toj činjenici, instancijski parnični sud mora razmatrati i nepravodobne odgovore na žalbu, a prvostupanjski ih ne smije odbaciti? Zbog čega se, u tom kontekstu, odgovor na žalbu procesnopravno privilegira u odnosu na žalbu bez opravdanog, objektivnog i razumnog razloga, te legitimnog cilja? Sedmo, u kontekstu odgovora na reviziju, Zakon propisuje obvezu suca pojedinca odnosno predsjednika vijeća prvostupanjskog suda da primjerak pravodobne, potpune i dopuštene revizije dostavi protivnoj stranci koja potom, u roku od petnaest dana računajući od dana dostave revizije, istom može podnijeti odgovor na reviziju. Dakle, posrijedi je gotovo identično normiranje kao kod odgovora na žalbu jednako kao što je i rok za podnošenje odgovora na reviziju dvostruko kraći od roka za podnošenje revizije. Identično se normiranje, nadalje, nastavlja i stilizacijom po kojoj se nepravodobno podnijeti odgovor na reviziju neće odbaciti već će se dostaviti revizijskom sudu koji će ga uzeti u obzir ako je to još moguće, te prvostupanjski sud, nakon primitka odgovora na reviziju odnosno nakon proteka roka za odgovor na reviziju, reviziju i odgovor na reviziju, ako je podnesen, sa svim spisima izravno dostavlja revizijskom sudu, uz dodatnu obvezu suca pojedinca odnosno predsjednika vijeća prvostupanjskog suda da primjerak revizije i odgovora na reviziju, osim revizijskom, dostave i drugostupanjskom sudu koji svoje izvješće o mogućim povredama postupka pred tim sudom može izravno uputiti revizijskom sudu.

3. NEDOSTAVLJANJE ODGOVORA NA ŽALBU I ODGOVORA NA REVIZIJU PROTUSTRANCI KAO APSOLUTNO BITNA PROCESNA POVREDA ZBOG ONEMOGUĆAVANJA RASPRAVLJANJA PRED SUDOM

ZPP-om je normirano da bitna povreda odredaba parničnog postupka uvijek postoji odnosno da je posrijedi tzv. apsolutno bitna procesna povreda ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave, nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom[6]. Nastavno citiramo relevantne feagmente obrazloženja nekoliko vrhovnosudskih odluka u kojima je deklarirano pravno shvaćanje najvišeg državnog suda o tom procesnopravnom pitanju: 1. ...Žalba je dvostrani pravni lijek pa je dužnost suda da žalbu dostavi protivnoj stranci koja ima pravo da podnese odgovor na žalbu. Utvrđivanjem prava na odgovor na žalbu ustanovljeno je pravo protivne stranke da se izjasni o navodima žalbe, ustanovljeno je dakle pravo na raspravljanje i u toj fazi postupka. Stoga će prvostepeni sud počiniti apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 354. st. 2. t. 7. ZPP kad propusti dostaviti protivnoj stranci žalbu na odgovor jer je na taj način onemogućuje da raspravlja o navodima žalbe koje joj pravo postupovne odredbe priznaju. Što se tiče dužnosti dostavljanja odgovora na žalbu žalitelju točno je da je odredbom st. 2. člana 359. ZPP propisano da će sud odgovor dostaviti žalitelju. Međutim, taj isti zakon ne predviđa mogućnost žalitelja da se novim podneskom osvrne na odgovor na žalbu, dakle, nesumnjivo da u toj daljnjoj fazi žalbenog postupka nije predviđena mogućnost raspravljanja. Stoga se može zaključiti da propust suda da dostavi žalitelju odgovor na žalbu protivne stranke predstavlja povredu odredbe člana 359. st. 2. ZPP-a i svakako ne apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 354. st. 2. t. 7. ZPP koja bi uvjetovala ukidanje nižestepenih presuda. Takva povreda može predstavljati samo relativno bitnu povredu dakle, ako bi takav propust suda bio od značaja za donošenje pravilne i zakonite odluke, kojeg značenja, međutim, navedeni propust prvostepenog suda u konkretnom slučaju nema[7]... 2. ...Protiv pravomoćnog rješenja suda drugog stupnja izjavila je reviziju protustranka zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Bitnu povredu odredaba parničnog postupka protustranka nalazi u propustu suda prvog stupnja da joj se na odgovor dostavi žalba predlagateljice...Revizija je djelomično osnovana. S osnovom protustranka prigovara da je žalbeni postupak opterećen bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 7. Zakona o parničnom postupku - ZPP ("NN", br. 53/91, 91/92) pravila koja se primjenjuju i u ovom izvanparničnom postupku, time što žalba predlagateljice nije dostavljena na odgovor protustranci kako to nalaže odredba čl. 60. st. 4. Zakona o eksproprijaciji. Navedenom je, naime, odredbom propisano da će sud prvog stupnja dostaviti primjerak žalbe podnijete protiv rješenja o određivanju naknade protivnoj stranci koja može u

roku od 8 dana podnijeti odgovor na žalbu[8]...

4. NEUZIMANJE U OBZIR ODNOSNO NEOCJENJIVANJE SADRŽAJA ODGOVORA NA ŽALBU I ODGOVORA NA REVIZIJU KAO APSOLUTNO BITNA PROCESNA POVREDA ZBOG ONEMOGUĆAVANJA RASPRAVLJANJA PRED SUDOM

U vrhovnosudskoj je judikaturi, nadalje, zauzeto procesnopravno shvaćanje da se pravo stranke na raspravljanje pred sudom povrjeđuje i u slučajevima u kojima, kad su odgovor na žalbu i odgovor na reviziju podnijeti, mjerodavni sud iste nije razmatrao i (pro)cjenjivao. Primjeri iz vrhovnosudske judikature: 1. ...Tuženik se izrijekom poziva u revizijskim navodima na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, koju da je počinio drugostupanjski sud, jer nije ocijenio u svojoj odluci navode odgovora na žalbu koji je tuženik pravovremeno podnio, već dapače u obrazloženju svoje odluke naveo da odgovor na žalbu nije podnesen. Činjenica, da je drugostupanjski sud u obrazloženju svoje presude naveo da na žalbu nije odgovoreno iako je tuženik podnio odgovor na žalbu (dana 10. listopada 2007. – list 165 spisa), a drugostupanjski sud je odlučivao u sjednici vijeća 5. svibnja 2008., pa je time počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, koja postoji ako kojoj stranci

nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom. Sud čini navedenu bitnu povredu kada propusti dostaviti stranci žalbu protivne stranke na odgovor, jer time vrijeđa načelo obostranog saslušanja stranaka iz čl. 5. st. 1. ZPP-a, a isto značenje ima činjenica kada sud propusti ocijeniti i uzeti u obzir podneseni odgovor na žalbu, a što je ovdje slučaj[9]... 2. ...Revizija je osnovana. Revident u navodima revizije osnovano tvrdi da je sud drugog stupnja počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 7. ZPP, tj. da zbog nezakonitog postupanja revidentu nije data mogućnost da raspravlja pred sudom. Ovo iz razloga što je tužitelj na žalbe 1., 2., 3., 4. 5., 6., 9., 10. i 11. tuženih odgovorio podneskom od 23. ožujka 1995. godine, koji je podnesak (kako tužitelj tvrdi) predao pošti preporučeno pod brojem preporuke … Pismeno s brojem preporuke … zaprimljeno je kod Trgovačkog suda u Rijeci 27. ožujka 1995. godine. Kako tužitelj tvrdi da je podnesak od 23. ožujka 1995. godine, koji predstavlja po svom sadržaju odgovor na žalbu dostavio poštom preporučeno navodeći prijemni broj (broj preporučene pošiljke) koja je preporučena pošiljka zaprimljena kod suda prvog stupnja, to proizlazi da je sud drugog stupnja odlučujući o osnovanosti žalbe bez uzimanja u obzir sadržaja odgovora tužitelja na izjavljene žalbe onemogućio tužitelja u raspravljanju pred sudom drugog stupnja. Pritom valja navesti da propust suda prvog stupnja da pismeno (odgovor na žalbu) dostavljeno preporučenim pismenom uloži u predmet nije od pravnog utjecaja kod ocjene da li je ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 7. ZPP. Zbog ostvarenja revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka pred sudom drugog stupnja revizija tužitelja je primjenom čl. 394. st. 1. ZPP, prihvaćena i pobijana presuda suda drugog stupnja ukinuta, te predmet vraćen tom sudu na ponovno odlučivanje o žalbi[10]... 3. ...Ostvaren je revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka jer postoji bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 7. Zakona o parničnom postupku - ZPP ("Narodne novine", br. 53/91 i 91/92), na koju revident opisno ukazuje. Činjenica da je drugostupanjski sud u obrazloženju svoje presude naveo da na žalbu nije odgovoreno, iako je tužitelj podnio odgovor na žalbu o kojoj je isti sud odlučivao, nedvojbeno upućuje na zaključak da drugostupanjski sud nije cijenio i uzeo u obzir podneseni odgovor na žalbu, pa je time počinio rečenu bitnu povredu koja postoji ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom. Sud čini navedenu bitnu povredu kada propusti dostaviti stranci žalbu protivne stranke na odgovor, jer time vrijeđa načelo obostranog saslušanja stranaka iz čl. 5. st. 1. ZPP, a isto značenje ima činjenica kada sud propusti ocijeniti i uzeti u obzir podneseni odgovor na žalbu, a što je ovdje slučaj[11]...

5. RAZLOZI NEPOTREBNOSTI PROCESNIH INSTITUTA ODGOVORA NA ŽALBU I REVIZIJU

Razloga zbog kojih smatramo da su navedena dva instituta nepotrebna i da njihovom normativnom eliminacijom nitko ništa ne bi izgubio, ali bi postupak (za)sigurno dobio na brzini, ima nekoliko. Prvo, držimo da njihovom normativnom eliminacijom, ni na najminimalniji način, stranke ne bi bile zakinute za mogućnost raspravljanja pred sudom o bilo kojem spornom činjeničnom ili pravnom pitanju. Jer, stranka koja se aktivno procesno postavi, od litispendencije pa nadalje ima nebrojeno mnogo puta mogućnost da se, u usmenim i pisanim procesnim radnjama, pravno referira na činjeničnu i pravnu argumentaciju protustranke. Stoga, takva stranka, u odgovoru na žalbu i reviziju, ukoliko je potpuno uspjela u sporu, može samo opetovati svoju pravnu argumentaciju koju je iznosila tijekom postupka, a djelomično će to učiniti ukoliko je djelomično uspjela u sporu u odnosu na dio dispozitiva i obrazloženja zbog kojih presudu napada žalbom. Argumentum a contrario, stranka koja se pasivno procesno postavi, ukoliko parnica u tom slučaju i dođe u te procesne faze, pasivno će se postaviti i prema (ne)posizanju za ovim procesnim institutima. Smatramo, dakle, da eliminacijom ovih dvaju procesnih instituta ni na koji način ne bi bila dezavuirana i ruinirana načela kontradiktornosti i saslušanja stranaka odnosno iste na bilo koji način onemogućene da raspravljaju o bilo kojem spornom procesnopravnom ili materijalnopravnom pitanju ili o bilo kojoj spornoj činjenici. Osim toga, smatramo da naš procesnopravni stav dodatno osnažuje činjenica da se u žalbi i reviziji ne mogu iznositi nove činjenice i dokazi, kao ni prigovori osim onih iznimno zakonskih propisanih[12], pa ni iz tog razloga, referiranja na iste u odgovoru na žalbu i/ili odgovoru na reviziju, ne postoji potreba za ovim dvama institutima. Drugo, njihovom bi se eventualnom normativnom eliminacijom postupak skratio ne samo zbog nestanka rokova za njihovo podnošenje nego i manjeg administriranja i birokratiziranja po sudskim kancelima što bi znatno skratilo vremenski interval trajanja procesnih faza po pojedinim sudskim parničnim instancama. Treći je razlog i najvažniji - navedeni se instituti relativno rijetko koriste u praksi odnosno u njoj nisu zaživjeli, te su krajnje procesno irelevantni, pa doista ne vidimo objektivne, opravdane i razumne razloge za njihovu daljnju normativnu egzistentnost. Za nekorištenje istih po zakonskim ovlaštenicima, pak, opet postoji nekoliko razloga, uz one temeljne gorenavedene. Prvo, parnični su sudovi u judikaturi, drugostupanjski i revizijski, implicitno i tacitno, ali krajnje znakovito, pravno shvaćanje o (ne)potrebnosti ovih instituta zauzeli kroz (ne)odmjeravanje odvjetničke nagrade za sačinjavanje tih dviju pisanih procesnih radnji. Jer, tijekom 16 godina bavljenja odvjetničkom djelatnošću isčitali smo na tisuće presuda i rješenja, a za potrebe ovog rada i dodatno opsežno pretraživali relevantnu judikaturu, ali nismo pronašli odluku kojom sudovi odmjeravaju odvjetničku nagradu za sačinjavanje odgovora na žalbu i/ili odgovora na reviziju. Ne tvrdimo decidirano da takve odluke ne postoje, ali ako postoje veoma ih je malo pa su iznimka koja potvrđuje pravilo da drugostupanjski sudovi i revizijski Sud sporedni zahtjev odnosno traženje osnovom naknade troškova postupka za navedene dvije odvjetničke radnje uvijek, ili u najmanju ruku u pravilu, odbijaju uz uvijek identično obrazloženje po kojem te radnje nisu bile potrebne za vođenje parnice uz smislu odredbe čl. 155. ZPP-a. Egzemplari iz judikature: ...Trošak odgovora na žalbu tužiteljima nije dosuđen jer taj trošak po ocjeni ovoga suda nije bio potreban za vođenje ovog postupka[13]... ...Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju kao neosnovan jer se radi o trošku koji nije nužan za ovu parnicu (čl. 155. ZPP)[14]... Naravno, takav stav, posljedično, destimulira i demotivira i odvjetnike, kao i druge osobe kojima Zakon priznaje pravo na nagradu, da poduzimaju te pravne radnje jer nitko ne želi raditi nešto za što sigurno neće biti plaćen, a pride i zna da će sudovi njegovu radnju, ma što u njoj napisao, okarakterizirati nepotrebnom za vođenje postupka. Ako, pak, odvjetnik, samoinicijativno ili u sporazumu s strankom, pogotovo u sporovima s visokom vrijednošću predmeta spora, sačini odgovor na žalbu i reviziju, pa ga stranka pročita i (priu)pita zbog čega joj je toliko novca naplatio za sačinjavanje radnje u kojoj opetuje već iznijetu pravnu argumentaciju, a kojem iznosu treba pripisati iznos sudske pristojbe i pripadajućeg poreza na dodatnu vrijednost, odvjetnik, ni luk jeo, ni luk mirisao, biva doveden u krajnje neugodnu situaciju da se opravdava iako ništa pogrešno i nepropisno učinio nije jer pravo na odvjetničku nagradu za sačinjavanje tih dvaju pisanih procesnih radnji, čak i bez posebne punomoći[15], ima temeljem Tarife o nagradi za rad i naknadi troškova odvjetnika[16].

6. ZAKLJUČAK

U našim smo se radovima beziznimno zalagali za de lege ferenda normativnu eliminaciju zakonskih instituta koji nisu zaživjeli u praksi, primjer je institut odgovora na spornu informaciju reguliran Zakonom o medijima[17], a koje kolokvijalno volimo nazvati normativnim mrtvacima. U ovom smo se radu i zbog tog razloga, ali i nekoliko inih koje smo apostrofirali i obrazložili, a koje smatramo itekako relevantnim, založili da se pri najavljenom noveliranju ZPP-a barem (po)razmisli o smislu i svrhi daljnje egzistentnosti procesnih instituta odgovora na žalbu i odgovora na reviziju jer za njihov opstanak u sadašnjoj formi ne vidimo niti jedan objektivan, opravdan i razuman razlog dok smo za njihovu eliminaciju naveli nekoliko, po našem mišljenju, opravdanih, suvislih i svrhovitih razloga.


[1] Zakon o parničnom postupku (NN 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11, 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – Odluka Ustavnog suda)

[2] ZPP, čl. 359. i 390.

[3] Izrazi u ovom radu korišteni u muškom rodu rodno su neutralni odnosno na jednak način obuhvaćaju muški i ženski rod

[4] ZPP, čl. 5/1.

[5] ibid., čl. 359.

[6] ibid., čl. 354/2. t. 6.

[7] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 1409/1990-2

[8] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 356/1994-2

[9] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 894/08-2

[10] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-224/1998-2

[11] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 2289/95

[12] ZPP, čl. 352. u vezi s čl. 387.

[13] Županijski sud u Koprivnici, Gž-768/00-2

[14] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revr 1213/12-2

[15] ZPP, čl. 95.

[16] Tarifa o nagradi za rad i naknadi troškova odvjetnika HOK-a (NN 142/12, 103/13, 118/14 i 107/15), Tbr. 7. t. 1., 3. i  6. u vezi s Tbr. 10. t. 4.

[17] Zakon o medijima (NN 59/04. 84/11 i 81/13)