Odgovornost pružatelja elektroničkih publikacija za sadržaje koje kreiraju korisnici

4 studenoga, 2021

Članak objavljen u časopisu Informator broj 6705-6706

Autor je ovog stručnog rada još prije desetak godina u nekoliko stručnih radova koji su tematizirali pojedine, tada aktualne, medijskopravne teme anticipirao odnosno najavio dolazak medijske ere odnosno razdoblja u kojoj će tiskani mediji otići u ropotarnicu povijesti jer će ih posvema supstituirati elektronički mediji.

odvjetnik DAMIR JELUŠIĆ, dipl.iur.

Odvjetničko društvo Vukić, Jelušić,

Šulina, Stanković,Jurcan & Jabuka d.o.o.

Rijeka, Nikole Tesle 9/V-VI.

ODGOVORNOST PRUŽATELJA ELEKTRONIČKIH PUBLIKACIJA ZA SADRŽAJE KOJE KREIRAJU KORISNICI

1. UVOD

Autor je ovog stručnog rada još prije desetak godina u nekoliko stručnih radova koji su tematizirali pojedine, tada aktualne, medijskopravne teme anticipirao odnosno najavio dolazak medijske ere odnosno razdoblja u kojoj će tiskani mediji otići u ropotarnicu povijesti jer će ih posvema supstituirati elektronički mediji. U prvo vrijeme televizija, kao tada još neprikosnoveni medij, i internet mediji koji su već prije čitavog niza godina postali najčitaniji odnosno najposjećeniji mediji poput elektroničkih publikacija koje se najčešće kolokvijalno nazivaju internet portalima. U intenciji privlačenja što većeg broja korisnika odnosno čitatelja, koja je u neposrednom kauzalnom neksusu s privlačenjem oglašivača, a potonje s profitabilnošću poslovanja, navedene su elektroničke publikacije koje se uređuju u realnom vremenu prije određenog broja godina čitateljima ponudile mogućnost odnosno opciju sukreiranja medijskih sadržaja u formi pisanog komentiranja publiciranih članaka u, također, realnom vremenu. Međutim, navedeni se korisnici usluge odnosno čitatelji nisu morali registrirati pod pravim imenima i prezimenima kako bi se, u slučaju potrebe, mogli identificirati odnosno kako bi se točno i precizno znalo tko je, imenom i prezimenom, autor pojedinog spornog komentara. Umjesto toga, oni su se u dosadašnjoj medijskoj praksi registrirali putem tzv. nickname-ova odnosno nadimaka ili, u najboljem slučaju, putem neke od društvenih mreža poput Facebooka na kojima bi otvorili tzv. account ili korisnički račun. S obzirom na činjenicu da se u medijskoj praksi, a onda potom i u sudskoj praksi odnosno judikaturi, pojavio problem onih komentara čitatelja koji su prelazili gabarite ustavnih i konvencijskih prava na slobodu mišljenja i prava na izražavanje misli u smislu odgovornosti oštećenicima za publikacije takvih nedopuštenih komentara na elektroničkim publikacijama, recentna je i relevantna judikatura na navedene komentare, u pravilu egzemplarni govor mržnje, reagirala zauzimanjem materijalnopravnog shvaćanja s kojim  smo, uzgred budi rečeno, potpuno odnosno posvema pravno suglasni, po kojem su za naknadu neimovinske štete nastale povredom prava osobnosti zbog publikacije i promptnog neuklanjanja opisanih nedopuštenih komentara čitatelja oštećenicima odštetnopravno odgovorni bili nakladnici elektroničkih publikacija. Opisano je judikaturno pravno shvaćanje, međutim, izazvalo njihovo negodovanje jer, navodno, ne mogu kontrolirati sadržaje objavljenih komentara čitatelja u realnom vremenu, pa je u novom Zakonu o elektroničkim medijima[1] iznađeno ili, preciznije kazano, od strane navedenih nakladnika iznuđeno normativno rješenje po kojem nakladnici elektroničkih publikacija, koje novi Zakon iz nekog nejasnog razloga naziva pružateljima elektroničkih publikacija, ne odgovaraju za publikaciju navedenih nedopuštenih komentara korisnika svojih publikacija odnosno portala uz uvjet da in cumulo ispune dvije zakonske pretpostavke odnosno uvjeta ispunjavanje kojih ih ekskulpira od odgovornosti prema oštećenicima, i to kako one prekršajnopravne, tako i one građanskopravne deliktne za naknadu štete. Stoga ćemo u ovom stručnom radu, prvo, prezentirati dosadašnji normativni okvir, potom, drugo, na primjerima iz relevantne judikature prikazati pravna shvaćanja zauzeta o odgovornosti medijskih nakladnika odnosno nakladnika elektroničkih publikacija temeljem prijašnjeg derogiranog Zakona o elektroničkim medijima[2], Zakona o medijima[3] i Zakona o obveznim odnosima[4], zatim, treće, prezentirati novo normativno rješenje i, naposljetku, četvrto, deklarirati naše kritičke pravne objekcije odnosno prigovore na novu normativnu regulaciju odgovornosti pružatelja elektroničkih publikacija. 

2.  DOSADAŠNJI NORMATIVNI OKVIR

     Derogirani je Zakon, u kontekstu materije relevantne za ovaj stručni rad, propisivao da se na elektroničke publikacije mutatis mutandis primjenjuju pojedine zakonske odredbe kojima su regulirana prava i obveze inih elektroničkih medija, dakle televizije i radija, primjerice odredba kojom je bilo propisano da u audio i/ili audiovizualnim medijskim uslugama nije dopušteno poticati, pogodovati poticanju i širiti mržnju ili diskriminaciju, te antisemitizam i ksenofobiju, ideje fašističkih, nacionalističkih, komunističkih i drugih totalitarnih režima[5], ili odredba koja je normirala da u audiovizualnim ili radijskim programima nije dopušteno objavljivati priloge koji vrijeđaju dostojanstvo čovjeka, priloge osobito nemoralnog i pornografskog sadržaja, ili odredba koja je zabranjivala na bilo koji način poticati, promicati i veličati nasilje i kriminal[6]. Međutim, derogirani ZEM kao lex specialis nije sadržavao posebne odredbe o odgovornosti za štetu oštećenicima pričinjenu objavom medijskih dezinformacija pa su se i kod takvih štetnih događaja primjenjivale relevantne odredbe ZM-a koje reguliraju materiju odgovornosti za štetu kao odredbe medijskopravnog lex generalisa. Navedeno u kratkim crtama znači, a tako će biti i pro futuro jer ni novi ZEM u sebi nema inkorporirane posebne odredbe koje bi regulirale materiju odgovornosti za naknadu štete pričinjene objavom medijskih dezinformacija u elektroničkim medijima, a nota bene posredno proizlazi i iz zakonske odredbe kojom je propisano da se pravo na ispravak objavljene informacije ili na odgovor na objavljenu informaciju ostvaruje sukladno zakonu kojim je uređeno područje medija[7], prvo, da oštećenik, ovisno o vrsti postupka kojeg izabere u intenciji zaštite i ostvarivanja prava i interesa, pravozaštitu može zatražiti u parnici radi naknade štete, parnici radi objave ispravka odnosno isprike kada ispravak nije moguć i parnici radi objave odgovora na objavljenu dezinformaciju. Drugo, o vrsti zatražene pravozaštite koju odabere ovise i procesne pretpostavke koje mora ispuniti prije utuženja, kao i duljina i tijek prekluzivnih zakonskih materijalnih rokova za podnošenje tužbe u nekoj od triju gorenavedenih vrsta medijskopravnih parnica. Treće, oštećenici mogu zatražiti naknadu štete odnosno reparaciju potonje putem nekog od oblika naknade štete odnosno pružanja satisfakcije anticipiranih ZM-om, dakle putem isplate pravične novčane naknade, putem objave ispravka publiciranih dezinformacija odnosno objave isprike u onim slučajevima u kojima objava ispravka objektivno nije moguća, te putem objave odgovora na publicirane informacije. Nadalje u tom kontekstu, u vrhovnosudskoj judikaturi[8] je zauzeto materijalnopravno shvaćanje po kojem, osim putem navedenih oblika reguliranih ZM-om kao posebnim propisom, mogu zatražiti i publikaciju presude[9] kao nenovčani oblik pružanja satisfakcije reguliran općim pravilima obveznog prava odnosno ZOO-om kao općim propisom u odnosu na ZM. Četvrto, u pogledu mjerodavnog prava, u navedenim se parnicama kao materijalni propisi, dakako uz Ustav Republike Hrvatske[10], pravnu stečevinu Evropske unije i međunarodne ugovore odnosno konvencije koji su dio tuzemnog pravnog poretka, kao propise više pravne snage, na zakonskoj razini primjenjuju odredbe ZM-a i ZEM-a uz supsidijarnu odnosno podrednu primjenu odredaba ZOO-a[11]

3.1. Prekršajnopravna odgovornost

Prekršajnim je odredbama ZM-a[12] propisana prekršajna odgovornost nakladnika i odgovornih fizičkih osoba u njima, kao i i glavnih urednika medija, za počinjenje prekršaja u primjeni Zakona uz zaprijećene visoke novčane kazne kao oblik prekršajnopravnog sankcioniranja, ali se nijedan od normiranih prekršaja ne odnosi na propuste vezane uz medijske sadržaje koje generiraju čitatelji, a što tematizira predmetni stručni rad. Ubuduće, novi ZEM za postupanje protivno zakonskoj odredbi koja regulira obveze pružatelja elektroničkih publikacija u kontekstu registracije i upozoravanja čitatelja zaprjećuje pravnim osobama i odgovornim osobama u njima relativno visoke novčane kazne, primjerice u iznosu od 10.000,00 - 50.000,00 HRK pravnoj osobi[13].

3.2. Građanskopravna odgovornost

Kako već rekosmo, do sada su oštećenici, a tako će biti i ubuduće jer se u tome smislu ništa nije normativno promijenilo, u slučajevima pričinjenja štete, u pravilu neimovinske, publikacijom medijskih dezinformacija u komentarima čitatelja elektroničkih publikacija, zaštitu svojih prava i interesa mogli potražiti putem iniciranja neke od triju navedenih vrsta medijskopravnih parnica. Pritom, akcentiramo činjenicu da ne postoje nikakve formalnopravne zapreke da oštećenik pravozaštitu pokuša realizirati iniciranjem dvaju vrsta parnica odnosno postupaka kumulativno, primjerice parnicu radi naknade štete i parnicu radi objave ispravka odnosno isprike, ali uz uvjet da ih inicira zasebno odnosno odvojeno. U protivnom, ukoliko stvarno nadležni prvostupanjski parnični sud zaprimi tužbu u kojoj se in cumulo od nakladnika i glavnog urednika medija na pasivnoj strani traže naknada štete odnosno objava ispravka ili isprike kada ispravak nije moguć, on je dužan razdvojiti navedene postupke odnosno parnice[14]. U praksi su u pitanju, u pravilu, parnice radi naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti oštećenicima pričinjene publikacijom nezakonitih i nedopuštenih komentara čitatelja odnosno korisnika publikacija koje pružatelji elektroničkih publikacija nisu odmah i promptno, dakle praktički u realnom vremenu, uklonili s publikacija i na taj način zaustavili nastanak daljnje štete odnosno prevenirali nastanak buduće štete koja bi zasigurno nastala u slučaju neuklanjanja komentara. Nadalje, apostrofiramo činjenicu da je u takvim vrstama parnica, u kontekstu obveznog ispunjenja pozitivne zakonske procesne pretpostavke prethodnog obraćanja nakladniku medija putem glavnog urednika potonjeg s zahtjevom za objavu ispravka odnosno isprike u slučajevima kada ispravak nije moguć, moguće podnijeti jedino zahtjev za objavu isprike  jer su, u pravilu, u pitanju uvredljivi, klevetnički, difamirajući, diskreditirajući, vulgarni i prostački komentari koje, jednostavno, objektivno nije moguće ispravljati u činjeničnom smislu.  Nastavno, akcentiramo i činjenicu da se do sada u praksi kao temeljno sporno materijalnopravno pitanje u takvim vrstama parnica nametalo pitanje pasivne legitimiranosti. Naime, oštećenici su u takvim parnicama, što je sasvim pravno logično, a po nama i zakonito i pravilno, zauzimali i zastupali pravno shvaćanje po kojem je temeljem gorenavedenih propisa pasivno legitimiran nakladnik elektroničke publikacije odnosno, po novom zakonskom izričaju, pružatelj elektroničke publikacije. S druge strane, opet sasvim pravno logično, ali po nama bez utemeljenja u gorenavedenim relevantnim materijalnim propisima, pružatelji su elektroničkih publikacija smatrali da pasivno legitimirani, a onda posljedično tome i deliktno odgovorni, mogu i moraju biti samo čitatelji odnosno autori komentara kao fizičke osobe jer su ih oni kreirali odnosno generirali. Dakle, drugim riječima kazano, oštećenici su smatrali da pružatelji elektroničkih publikacija imaju obveznopravno svojstvo odnosno položaj odgovornih osoba koje su odgovorne za naknadu štete pričinjene štetnim radnjama čitatelja kao neposrednih štetnika, dok su pružatelji elektroničkih publikacija smatrali da su neposredni štetnici, ali i odgovorne osobe, autori komentara odnosno čitatelji. Pritom, svoju su pravnu argumentaciju osnaživali tvrdnjama i navodima po kojima im je, navodno, nemoguće kontrolirati sadržaj komentara čitatelja jer bi za tako što morali zaposliti nove radnike koji bi radili na poslovima uklanjanja odnosno korigiranja nezakonitih i nedopuštenih komentara. Mi smo se, naravno, pravno priklonili pravnom shvaćanju oštećenika iz jednostavnog razloga što je ono imalo pravno uporište odnosno utemeljenje u relevantnim propisima svih normativnih razina. Na zakonskoj razini navedeno se normativno uporište nalazilo u mjerodavnim odredbama ZM-a, ZEM-a i ZOO-a. Nadalje, do sada je postojao odnosno egzistirao i drugi važni pravni razlog koji je upućivao na zaključak o pasivnoj legitimiranosti i deliktnoj odgovornosti pružatelja elektroničkih publikacija, a potonji leži u činjenici da pružatelji elektroničkih publikacija do sada nisu imali zakonsku obvezu registracije čitatelja koji komentiraju publicirane članke što je de lege lata slučaj i esencijalni odnosno kapitalni razlog za pisanje predmetnog stručnog rada o čemu će više riječi biti niže u dijelu ovog rada odnosećem na novo normativno rješenje navedenog pravnog problema i našu kritiku tog novog rješenja.

3.3. Recentna relevantna judikatura

3.3.1. Judikatura Evropskog suda za ljudska prava

Nastavno, apostrofiramo činjenicu da je ECHR o ovom pravnom pitanju zauzeo pravni stav još 2013. u predmetu Delfi as VS. Estonia. Delfi je, naime, jedan od najpopularnijih internetskih portala u Estoniji koji dnevno objavljuje tristotinjak članaka. U siječnju 2006. objavili su članak o odluci jedne kompanije koja se bavi prijevozom trajektima kojom mijenjaju rute linija prema otocima. Od 185 komentara čitatelja 20 je sadržavalo vrijeđanje ili prijetnju upućenu najvećem dioničaru te kompanije koji je dva mjeseca kasnije zatražio od Delfija uklanjanje komentara i naknadu štete u iznosu od 32.000,00 EUR nakon čega je Delfi komentare isti dan izbrisao, ali je odbio naknaditi štetu. Nakon što su sve 3 estonske sudske instance, uključujući i Vrhovni sud, presudile u korist tužitelja, uz obrazloženje po kojem je sustav uklanjanja komentara, uzgred budi rečeno mnogo sofisticiraniji od onog koji su rabile tuzemne elektroničke publikacije, nedovoljno efikasan da bi adekvatno zaštitio prava trećih, te konstataciju da je Delfi trebao sam, na vlastitu inicijativu, uklanjati nepoćudne komentare, a nije jer je imao ekonomske koristi od broja komentara koji je povezan s brojem posjeta stranici, a potonji s profitom od reklama. Nakon podnijetog Zahtjeva ECHR je u razmatranje uzeo tri čimbenika: kontekst u kojem su objavljeni komentari, učinkovitost mehanizama za uklanjanje nedopuštenih komentara i pitanje pasivne legitimacije s obzirom na specifičnost situacije. Glede konteksta, prema mišljenju Suda, zbog samog sadržaja članka, Delfi je trebao predvidjeti moguće posljedice članka, a time i primijeniti posebnu pažnju kako bi izbjegao odgovornost. Što se tiče ukupnog sustava zaštite koje je Delfi primijenjivao, stajalište Suda bilo je kako, iako je bio jednostavan za upotrebu, nije bio u potpunosti učinkovit budući da su komentari ostali objavljeni čak šest tjedana. Osim navedenog, taj mehanizam nije omogućavao naknadnu promjenu ili brisanje od strane samog autora, nego isključivo od strane Delfija što stavlja dodatnu obvezu. Naposljetku, po pitanju pasivne legitimacije, Sud se priklonio argumentima države. Prema njemu, tužitelj je imao mogućnost tužiti ili Delfi ili stvarne autore komentara. Budući da su komentari bili ostavljeni od strane anonimnih komentatora, Sud je držao kako bi zapravo bilo nelogično i neproporcionalno da se teret dokazivanja identiteta komentatora svali na tužitelja. Činjenica da je Delfi dopustio anonimne komentare, treba se protumačiti, zaključio je ECHR, na način da je Delfi preuzeo odgovornost za njih.

3.3.1. Tuzemna judikatura

…Tužitelj Vedran Škulić (dalje: tužitelj) u tužbi navodi da je tuženik pod 1) Grad Zadar pokretač, a tuženica pod 2) urednik i/ili administrator internet stranice www.gradzadar.hr. na kojoj su u dijelu pod nazivom građanski forum objavljeni tekstovi, između ostalog i sa sljedećim sadržajem: „...kod nas se za takvog tipa kao Vidučić kaže da je šupak...; ...jadni bijedni crv koji se zavukao Škuliću u šupak da bi zadržao svoje bijedno radno mjesto...; ...taj bijednik živi još sa roditeljima...; ...nije bio kriminalac što se ne može reći za Vidučića i njegova šefa...; ...tu beštiju ne bi nitko slušao...; ...taj bijedni crv...; ...upravo ta činjenica da je vlasnik NL-a smeće...; ...te novine su smeće kao i njihov retardirani vlasnik...; ...Narodni je smeće...; ...vlasniku koji je patološki slučaj...; ...kad je vlasnik ne mogu bolje reći nego ljudsko smeće...Ističe da su u navedenim i ostalim tekstovima nepoznati autori o njemu iznijeli niz neistinitih i klevetničkih tvrdnji i uvreda te time grubo povrijedili njegovu čast i ugled. Tvrdi da su tuženici bili upoznati sa uvredama i klevetama, ali nisu poduzeli potrebne radnje da spriječe i uklone navedene sadržaje zbog čega on (tužitelj) trpi intenzivne duševne boli. Predlaže da sud prihvati tužbeni zahtjev… Imajući na umu gore navedena utvrđenja iz provedenog dokaznog postupka ovaj sud zaključuje da objavljene informacije jesu takve prirode da su objektivno podobne narušiti dostojanstvo, ugled i čast tužitelja, kao i njegov profesionalni dignitet. Naime, sporne konstatacije čitatelja zaista navode na zaključak da tužitelj ne posjeduje profesionalne, a ni ljudske kvalitete, odnosno da je isti u najmanju roku upitnih profesionalnih i ljudskih kvaliteta. Istina je da se u konkretnom slučaju u spornim tekstovima iznose vrijednosni sudovi anonimnih autora koji kao takvi ne podliježu dokazu istinitosti, međutim, ne smije se pritom zaboraviti i na načelo dobre vjere (bona fides), po kojem valja postupati pravično, korektno i pošteno. Ovo načelo je u svezi s nesporno iznimno važnom društvenom zadaćom javnih glasila, te na koncu i propisano Ustavom Republike Hrvatske, a u konkretnom slučaju tuženici ne tvrde niti dokazuju da je uložen ikakav napor da se navedene informacije uklone, odnosno zbog istih tužitelju objavi isprika. Kazati je i to da su po ocjeni ovog suda čast i ugled vrijednosti istog ustavnog ranga kao i sloboda informiranja, pri čemu valja naglasiti da pravo na čast, ugled i dostojanstvo (zajamčeno Ustavom, ZM, Općom deklaracijom o pravima čovjeka u čl. 12., Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima — čl. 17.) predstavlja temeljno ljudsko pravo koje nikada i nigdje nije ograničeno ikakvim medijskim pravima, dok s druge strane, medijska prava su uvijek ograničena pravom na zaštitu časti i ugleda, kako to izričito proizlazi iz čl. 3. st. 3. ZM, te čl. 10. st. 2. Europske konvencije o ljudskim pravima[15]… …Međutim, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda tuženik pod l) u žalbi ne navodi koju odlučnu činjenicu sud prvog stupnja nije utvrdio, odnosno propustio utvrditi zbog čega i žalba izjavljena zbog pogrešno i nepotpuno utvrdenog činjeničnog stanja nije osnovana. Nadalje, cijeneći sadržaj objavljene informacije ocjenjuje se da iste bez valjanih argumenata vrijeđaju ugled, čast i dostojanstvo građana, odnosno da takva objava nije zakonita jer je protivna čl. 19. st. 1. ZM, pa slijedom toga ne može biti u javnom interesu — interesu koji ima za cilj dobrobit svih građana Republika Hrvatska, a niti je dana u dobroj vjeri, pa je sud prvog stupnja utvrdio osnovu odgovornosti tuženika pod 1) za nastalu štetu[16]

4.  NOVO NORMATIVNO RJEŠENJE

     Za predmetni je stručni rad relevantan samo jedan stavak zakonskog članka kojim je normirano da je pružatelj elektroničke publikacije odgovoran za cjelokupni sadržaj objavljen na elektroničkoj publikaciji, uključujući i sadržaj koji generiraju korisnici, ako propusti registrirati korisnika i ako nije na jasan i lako uočljiv način upozorio korisnika na pravila komentiranja i na kršenja odredaba iz stavka 2. tog zakonskog članka[17]. Posrijedi su odredbe o zaštiti prava maloljetnika, poštivanju autorskog i srodnih prava, zabrani poticanja na neka vrsta kaznenih djela i sprječavanju govora mržnje u komentarima čitatelja.

5.  KRITIČKE OBJEKCIJE NA NOVO NORMATIVNO RJEŠENJE

Prvo u kontekstu navedenog novog normativnog rješenja odnosećeg na odgovornost pružatelja elektroničkih publikacija za sadržaje koje generiraju čitatelji, smatramo potrebnim konstatirati činjenicu da je da njega došlo zbog golemog medijskog i svakog drugog pritiska pružatelja elektroničkih publikacija na predlagatelja zakona odnosno Vladu Republike Hrvatske. Drugo, držimo da je posrijedi veoma nejasno, nedorečeno i dubiozno normativno rješenje koje je nedopustivo podnormirano u svakom smislu. Odnosno, bolje i preciznije rečeno, navedeno je rješenje dobro samo za pružatelje elektroničkih publikacija, jer gotovo više pa i neće moći biti prekršajnopravno i odštetnopravno odgovorni za sadržaje koje kreiraju njihovi čitatelji, i predlagatelja zakona jer je išao, kolokvijalno kazano, niz dlaku gorenavedenima. Naravno, u takvoj će pravnoj situaciji najveći stradalnici odnosno gubitnici biti oštećenici koji su dovedeni u veoma težak obveznopravni položaj kada je u pitanju zaštita njihovih prava i interesa u slučajevima nanošenja neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti publikacijom medijskih dezinformacija na elektroničkim publikacijama. Jer, treće, kako je bjelodano i evidentno iz poviše opisanog načina normiranja, pružatelji će se elektroničkih publikacija pro futuro ekskulpirati od deliktne odgovornosti prema oštećenicima za publikaciju sadržaja koje će kreirati odnosno generirati čitatelji ako kumulativno ispune dvije zakonom propisane pretpostavke za ekskulpaciju odnosno ako registriraju korisnike koji pišu komentare čitatelja, te ako potonje na jasan i lako uočljiv način upozore na pravila komentiranja i pravne posljedice kršenja zakonskih odredaba. Međutim, zakonom nije propisano na koji točno, precizno, određeno i konkretno propisan način pružatelji moraju ispuniti dva navedena zakonska uvjeta odnosno pretpostavke koje moraju biti kumulativno egzistentne za njihovu ekskulpaciju od prekršajnopravne i građanskopravne izvanugovorne deliktne odgovornosti prema oštećenicima. Primjerice, zakonska odredba kojom je regulirano novo normativno rješenje ne odgovara čak niti na dva bazična odnosno elementarna pitanja koja se u kontekstu navedenih zakonskih uvjeta za ekskulpaciju a prima vista odmah sama po sebi logično i pravno nameću. Prvo od njih glasi na koji točno način pružatelji elektroničkih publikacija moraju registrirati čitatelje komentatore? Kako će utvrditi njihov stvarni identitet? Vjerovati će im na riječ? Naime, u ovom kontekstu skrećemo pažnju na činjenicu da se i sadašnja rješenja ovog problema za kojima su posegnuli pružatelji elektroničkih publikacija u praksi baziraju na tome da pravo na komentiranje imaju oni čitatelji koji se na elektroničkoj publikaciji registriraju putem korisničkog računa otvorenog na nekoj društvenoj mreži poput Facebooka, Instagrama ili Twittera. Naravno, takvo kvazirješenje ili pseudorješenje ovog problema u praksi rezultira činjenicom da je nemoguće, po imenu, prezimenu i ostalim generalijama, identificirati takve čitatelje jer svatko na bilo kojoj društvenoj mreži može otvoriti korisnički račun s potpuno krivim podacima navedenima o sebi, počevši od imena i prezimena nadalje. Drugo pitanje na koje novo normativno rješenje, također, ne daje odgovor jest pitanje kakav je to točno način na koji pružatelji elektroničkih publikacija čitatelje moraju na jasan i lako uočljiv način upozoriti na pravila komentiranja i posljedice kršenja zakonskih odredaba? Što je dovoljno uočljivo, a što dovoljno jasno? Četvrto, nastavno u kontekstu naših kritičkih objekcija i prigovora na novo normativno rješenje, posebno je zabrinjavajuće što odredbom kojom je ono regulirano nije normativno anticipirana obveza nadležnog Ministarstva da u određenom vremenskom roku izradi i donese podzakonski normativni akt odnosno propis kojim bi se barem na podzakonskoj razini precizno, konkretno, jasno, određeno i nedvosmisleno propisalo na koji točno način pružatelji elektroničkih publikacija moraju postupiti da bi ispunili dva gorenavedena zakonska uvjeta odnosno pretpostavke ispunjenje kojih ih oslobađa odgovornosti, i to kako one prekršajnopravne, tako i građanskopravne odgovornosti za naknadu pričinjene odnosno prouzročene štete objavom nezakonitih i nedopuštenih sadržaja koje generiraju korisnici odnosno čitatelji. Peto, slijedom svega povišeg, anticipiramo da će novo normativno rješenje u sudskoj praksi rezultirati nejedinstvenom primjenom navedene zakonske odredbe kao odredbe materijalnog prava. Ergo, rezultirati će nejedinstvenom primjenom materijalnog prava koja će kreirati pravnu nesigurnost sve dok neki od tih predmeta, a do tada će proći više godina, temeljem podnijete revizije po dopuštenju, ne dođe do Vrhovnog suda čija je ustavna i zakonska obveza, ali i ovlaštenje, osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost sviju u njegovoj primjeni. Jer, kako već rekosmo, novo normativno rješenje u veoma težak i nezahvalan pravni položaj pozicionira oštećenike u predmetnoj vrsti prekršajnih djela i štetnih događaja zbog dva temeljna razloga. Prvi od njih se reflektira u činjenici da je krajnje nejasno, jer nije normirano, na koji točno način pružatelji čitatelje moraju na jasan i lako uočljiv način upozoriti na pravila komentiranja i pravne posljedice kršenja zakonskih odredaba. Drugi, po nama još mnogo važniji, proizlazi iz činjenice da će oštećenicima, zbog gorenavedene podnormiranosti odnosno neadekvatnog normiranja, biti gotovo nemoguće identificirati autore spornih sadržaja odnosno utvrditi njihov pravi i stvarni identitet što je, naravno, condicio sine qua non da bi od njih, u dualnom obveznopravnom svojstvu neposrednih štetnika i odgovornih osoba mogli, prvo, u kontekstu civilnopravne odgovornosti, po općim pravilma obveznog prava tražiti naknadu pričinjene štete putem nekog od mogućih oblika reparacije odnosno sanacije na taj način pričinjene štete, i drugo, u kontekstu prekršajnopravne odgovornosti, protiv okrivljenika podnijeti optužni prijedlog. Odnosno, da budemo još konkretniji, određeniji i precizniji u našoj maloj pravnoj anticipaciji, oštećenici u navedenim vrstama parnica neće moći podnijeti tužbu protiv pružatelja elektroničkih publikacija kao odgovornih osoba jer će isti isticati prigovore ekskulpacije i pasivne delegitimiranosti tvrdeći da su ispunili kumulativno potrebne zakonske pretpostavke za deliktnu neodgovornost, s jedne strane, a s druge strane neće moći podnijeti tužbu protiv autora komentara odnosno neposrednih štetnika zbog toga jer ih neće moći identificirati po svim onim podacima koji su, u procesnopravnom smislu, nužni i neophodni za utuživanje[18]. Konačno, primjećujemo da, osim što zakonska odredba koja regulira novo normativno rješenje ne sadrži obvezu mjerodavnog Ministarstva da zakonske pretpostavke za ekskulpaciju pružatelja elektroničkih publikacija propiše podzakonskim aktom, ni zakonske prijelazne i završne odredbe ne sadrže odredbu koja bi obvezivala čelnika navedenog tijela državne uprave da u određenom roku od stupanja zakona na snagu donese podzakonski provedbeni normativni akt u kojem bi na detaljan i suficijentan odnosno normativno dostatan način bilo propisano postupanje pružatelja elektroničkih publikacija u ispunjavanju zakonskih uvjeta odnosno pretpostavki koje su dužni kumulativno ispuniti kako bi bili ekskulpirani od svake vrste odgovornosti prema oštećenicima.

6.  ZAKLJUČAK

Novi Zakon o elektroničkim medijima donosi i novo normativno rješenje odgovornosti pružatelja elektroničkih publikacija za sadržaje koje kreiraju odnosno generiraju njihovi čitatelji. Po tom rješenju pružatelji elektroničkih publikacija će se ubuduće moći ekskulpirati od odgovornosti, kako one prekršajnopravne, tako i građanskopravne izvanugovorne odgovornosti za naknadu štete, ukoliko kumulativno ispune dva zakonska uvjeta odnosno pretpostavke. Prvo, da registriraju korisnike koji kreiraju takvu vrstu sadržaja, i drugo, da ih na jasan i uočljiv način upozore na pravne posljedice povrjeđivanja zakonskih odredaba koje zabranjuju publiciranje nedopuštenih sadržaja poput, primjerice, govora mržnje. Navedeno rješenje smatramo normativno insuficijentnim anticipirajući da će u praksi, upravo zbog gorenavedene podnormiranosti, dovesti do neujednačene primjene materijalnog prava i pravne nesigurnosti što če u praksi najviše pogoditi oštećenike jer će, s jedne strane, pružatelji elektroničkih publikacija u svakom slučaju tvrditi da su ispunili zakonske uvjete za ekskulpaciju, a s druge će strane oštećenicima biti gotovo nemoguće utvrditi pravi i stvarni identitet čitatelja elektroničkih publikacija koji će producirati nezakonite i nedopuštene sadržaje pa će im, posljedično toj činjenici, biti izuzetno teško štetu iz takvih štetnih događaja namiriti utuživanjem autora komentara odnosno čitatelja po općim pravilima obveznog prava.


[1] Zakon o elektroničkim medijima (NN 111/21)

[2] Zakon o elektroničkim medijima (NN 153/09, 84/11, 94/13 i 136/13)

[3] Zakon o medijima (NN 59/04. 84/11 i 81/13)

[4] Zakon o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18)

[5] ZEM/2009, čl. 12.

[6] ibid, čl. 26.

[7] ZEM, čl. 3/3.

[8] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Su-IV-270/17 od 18. prosinca 2017.

[9] ZOO, čl. 1099.

[10] Ustav Republike Hrvatske (NN 85/10 – pročišćeni tekst i 5/14)

[11] ZM, čl. 21/3.

[12]  ibid., čl. 59. – 62.

[13] ZEM, čl. 99/1. t. 8.

[14] ...U konkretnom slučaju, kako je istom tužbom obuhvaćen zahtjev za ispravak netočne informacije i zahtjev za naknadu štete zbog takve informacije, postupke je trebalo razdvojiti, jer ne samo što se radi o posebno propisanim postupcima, makar oni bili djelomično regulirani u istom zakonu, već i po prirodi same stvari i zaštite koja se postupkom ostvaruje... (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Sentenca, Rev-3222/1999).

[15] Općinski sud u Zadru, P-258/2007

[16] Županijski sud u Zadru, Gž-342/2011

[17] ZEM, čl. 94.

[18] Zakon o parničnom postupku (NN 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11, 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda i 70/19)