Članak objavljen u časopisu Pravnici u gospodarstvu broj 6 za 2016.
Mnogo je vremena prošlo od kada smo tematizirali materiju snošenja troškova u parničnom postupku, pisali smo o naknadi troškova postupka u slučaju parcijalnog ili djelomičnog stranačkog uspjeha u sporu
odvjetnik DAMIR JELUŠIĆ, dipl.iur.
Odvjetničko društvo Vukić, Jelušić,
Šulina, Stanković,Jurcan & Jabuka d.o.o.
Rijeka, Nikole Tesle 9/V-VI.
NEKA KRITIČKA PRAVNA PROMIŠLJANJA VEZANA UZ PREDMET KLAUZ PROTIV HRVATSKE
1. UVOD
Mnogo je vremena prošlo od kada smo tematizirali materiju snošenja troškova u parničnom postupku, pisali smo o naknadi troškova postupka u slučaju parcijalnog ili djelomičnog stranačkog uspjeha u sporu[1]. U predmetnom ćemo se, pak, radu tom materijom pozabaviti kroz komentare, promišljanja i kritike pravnih shvaćanja koje je o toj materiji Evropski sud za ljudska prava[2] zauzeo u Presudi donijetoj po Zahtjevu broj 28963/10 u predmetu Klauz protiv Hrvatske koja je konačnom postala 09. prosinca 2013. Nadalje uvodno, na ovaj nas je rad posebno ponukala činjenica da se jedan prvostupanjski parnični sud u recentno donijetoj nepravomoćnoj Presudi, po nama posvema neosnovano iz razloga koje ćemo nastavno podrobnije pravno argumentirati i elaborirati, u situaciji podjednakog kvantitativnog stranačkog uspjeha u sporu, pozvao na gorenavedenu Presudu i tuženike, državu i Klinički bolnički centar kao zdravstvenu ustanovu čiji je država osnivač[3], obvezao na solidarnu naknadu prvotužiteljevih[4] parničnih troškova razmjerno njegovom parcijalnom kvalitativnom uspjehu u sporu istodobno zauzevši pravni stav po kojem tuženici nemaju pravo na naknadu troškova, uz zaključnu uvodnu opasku da smo na pozivanje na gorenavedenu Presudu naišli i u recentnoj ustavnosudskoj judikaturi.
2. ČINJENIČNE I KAZNENOPRAVNE OKOLNOSTI SLUČAJA
Zahtjev je Sudu podnio hrvatski državljanin Ivan Klaus koji je 1997. uhićen i priveden u policijsku postaju, te tijekom višesatnog zadržavanja zlostavljan od strane policijskog službenika. Nakon podizanja Optužnice i provedbe prvostupanjskog kaznenog postupka policijski je službenik nepravomoćno osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca s rokom kušnje od godinu dana po Općinskom sudu u Donjem Miholjcu da bi nakon provedenog žalbenog postupka Županijski sud u Osijeku u svojstvu drugostupanjskog potvrdio Presudu čime je ista postala pravomoćna.
3. PROVEDENI PARNIČNI POSTUPAK
Podnositelj je, potom, pred Općinskim sudom u Zagrebu, nota bene zastupan po odvjetnici, inicirao parnični postupak radi naknade neimovinske štete potražujući isprva zbirnu pravičnu naknadu u iznosu od 295.000,00 HRK. U dokaznom je postupku izveden dokaz medicinskim vještačenjem u kojem je utvrđeno da je podnositelj zadobio fizičke ozljede u vidu nekoliko nagnječenja glave, te modrice po ušima, bedrima, lijevom laktu i lijevoj strani abdomena koje su potpuno zacijelile bez trajnih posljedica, te nisu rezultirale smanjenjem životne aktivnosti. Nadalje, dan ili dva dana trpio je stalne snažne bolove, tri ili četiri dana povremene srednje bolove, te tri ili četiri tjedna povremene blage bolove. Konačno, utvrđeno je da je tijekom incidenta trpio intenzivan primarni strah, a u sljedećih jedan ili dva dana sekundarni strah čiji se intenzitet postupno smanjivao i potpuno nestao tijekom sljedeća tri tjedna. Nakon provedenog vještačenja podnositeljeva je punomoćnica preinačila Tužbu potražujući povišenim tužbenim zahtjevom zbirnu pravičnu naknadu u iznosu od 335.000,00 HRK, i to 15.000,00 HRK osnovom pretrpljenih fizičkih bolova, 20.000,00 HRK osnovom pretrpljenog straha i 300.000,00 HRK zbog pretrpljenih duševnih bolova uzrokovanih zlostavljanjem. Na ovom mjestu držimo iznimno važnim apostrofirati i akcentirati činjenicu da tadavrijedeći Zakon o obveznim odnosima[5] nije poznavao duševne bolove zbog zlostavljanja kao pravno priznatu osnovu naknade nematerijalne štete[6], ali jest duševne bolove zbog povrede prava na slobodu i prava ličnosti. Po zaključenju glavne rasprave 2002. prvostupanjski je Sud podnositelju odmjerio zbirnu pravičnu naknadu u iznosu od 14.500,00 HRK, po 5.000,00 HRK osnovom pretrpljenog straha i povrede dostojanstva, ugleda i časti, te 4.500,00 HRK osnovom pretrpljenih fizičkih bolova, istodobno obvezavši tuženicu, državu, na naknadu parničnih troškova u daljnjem iznosu od 3.553,31 HRK, dok je podnositelja, razmjerno parcijalnom stranačkom uspjehu u sporu, podnositelja s 4,3% i, argumentum a contrario, tuženice s 95,7%, obvezao na podmirenje troškova nadležnog državnog odvjetništva koje je zastupalo državu u iznosu od 26.197,87 HRK. Nakon što je po podnositeljevoj Žalbi Županijski sud istu odbio i potvrdio prvostupanjsku Presudu u revizijskoj je fazi parnice revizijski Sud 2007. preinakom Presuda oba Suda nižih instanci podnositelju odmjerio zbirnu naknadu u iznosu od 24.000,00 HRK, i to iznose od 7.000,00 i 12.000,00 HRK osnovom pretrpljenih fizičkih bolova i straha, te iznos od 5.000,00 HRK osnovom povrede dostojanstva, ugleda i časti. U kontekstu naknade troškova, tuženicu je obvezao da podnositelju isplati iznos od 8.300,00 HRK, a podnositelja da tuženici isplati iznos od 19.000,00 HRK. Sukladno toj vrhovnosudskoj odluci tuženica je podnositelju osnovom glavnice, zakonskih zateznih kamata i parničnih troškova isplatila zbirni iznos od 32.207,28 HRK u koju je sumu ukalkuliran i iznos koji je podnositelj osnovom naknade parničnih troškova bio obvezan namiriti državi. Naposljetku, nakon iscrpljenja redovnog pravnog puta, podnositelj je protiv revizijske odluke podnio ustavnu Tužbu koju je Ustavni sud 2009. odbio.
4. MJERODAVNO PRAVO
Sud se kao na mjerodavno pravo pozvao na odredbe čl. 14/2., 22., 23., 29/1. i 48. Ustava Republike Hrvatske[7], odredbe čl. 62., 65/1. i 71/1. Ustavnog zakona o ustavnom sudu Republike Hrvatske[8], odredbe čl. 35., 40/2., 151., 154., 155., 156/1. i 163. Zakona o parničnom postupku[9], odredbu čl. 22. Zakona o državnom odvjetništvu[10], Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika[11], odredbe čl. 155. i 200. ZOO-a, te pojedine odluke iz judikature Vrhovnog i Ustavnog suda.
5. POSTUPAK PRED SUDOM, PRAVNI STAVOVI STRANAKA I PRAVNA PROMIŠLJANJA O NEKIM PRAVNO DUBIOZNIM PRAVNIM SHVAĆANJIMA SUDA
Prvotno, akcentiramo činjenicu da ćemo se Presudom baviti samo s aspekta utvrđene povrede prava na pristup sudu normiranog odredbom čl. 6.1. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda[12] kojom je, inter alia, propisano da radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj. Nakon odbijanja nekoliko tuženičinih procesnih prigovora istaknutih po zastupnici Vlade Republike Hrvatske, dalje Vlade, pred Sudom, potonji je zaključio da je Zahtjev dopušten jer nije očigledno neosnovan ni nedopušten[13] i prešao na razmatranje osnovanosti Zahtjeva.
5.1. Tvrdnje stranaka
5.2. Tvrdnje Vlade
Vlada je, prvo, akcentirala netočnost podnositeljeve tvrdnje po kojoj su troškovi koje je morao platiti državi bili veći od naknade koja mu je dodijeljena. Drugo, apostrofirala je da je odluka o troškovima utemeljena na mjerodavnim odredbama ZPP-a i tadavrijedeće odvjetničke Tarife, te da se stoga bazira na zakonu, uz objašnjenje da se po ZPP-u troškovi parničnog postupka, posebice sudske pristojbe i naknade odvjetnicima, određuju prema vrijednosti predmeta spora. U slučajevima kada tužitelj zahtijeva plaćanje određenog novčanog iznosa, pojasnila je Vlada, vrijednost predmeta spora jest iznos koji se potražuje u parničnom postupku. Kao izravna posljedica toga, kada je tužitelj postavio visoki tužbeni zahtjev, bit će visoki i tuženikovi sudski troškovi. Nadalje, nastavila je Vlada, parnični troškovi odmjeravaju se na kraju postupka, u skladu s uspjehom stranaka u sporu, s tim da se ta pravila primjenjuju i u slučajevima u kojima je stranka država koju zastupa državno odvjetništvo. U predmetnoj parnici podnositelj je tražio zbirni iznos naknade od 335.000,00 HRK, a konačno mu je odmjeren iznos od 24.000,00 HRK odnosno 7% traženog što znači da je država u sporu uspjela s 93% pa mu je naloženo da plati 93% troškova koje je imalo državno odvjetništvo u svojstvu njenog zakonskog zastupnika. Tim pravilom, pojasnila je Vlada, koje predviđa obvezu stranaka da plate troškove ovisno o svojem uspjehu u postupku i koji se određuju u odnosu na vrijednost zahtjeva, postiže se legitiman cilj pravilnog djelovanja pravosudnog sustava sprečavanjem tužitelja u pokretanju neutemeljenih postupaka ili podnošenju nerazumno visokih zahtjeva koji nemaju činjeničnog uporišta ili ne odgovaraju stvarno pretrpljenoj šteti, te se štite financijski interesi tuženika. Treće, u kontekstu razmjernosti, Vlada je istaknula da je domaći sud mogao primijeniti čak i odredbu čl. 154/3. ZPP-a koja mu omogućuje da dodijeli puni iznos troškova jednoj stranci ako je njen parnični neuspjeh razmjerno neznatan, a odabrali su to ne učiniti upravo zbog prirode podnositeljevog zahtjeva[14]. Vlada je potom, četvrto, na činjenična utvrđenja po kojima je podnositelj pretrpio nekoliko lakših ozljeda pa je, imajući u vidu relevantnu judikaturu Vrhovnog suda isti, a njegova odvjetnica svakako, trebali biti svjesni da je traženi iznos nerealno visok s obzirom na ozljede i da će mu, posljedično, vjerojatno biti naređeno da plati velik dio tuženičinih troškova postupka. Peto, no po mišljenju autora sukladnom Vladinom ne i najmanje važno, potonja je skrenula pažnju na činjenicu da je, nakon što je nakon provedbe vještačenja postalo očigledno da je traženi iznos posvema nerealan, podnositelj po odvjetnici bezrazložno povisio tužbeni zahtjev na 335.000,00 HRK i tom procesnom radnjom dodatno povećao vrijednost predmeta spora, što je rezultiralo obvezom plaćanja relativno visokog postotka troškova postupka državi u iznosu od 19.000,00 HRK. Stoga, Vlada je zaključila da se državu ne može smatrati odgovornom za nestručno pravno zastupanje podnositeljeve odvjetnice opetujući da je iznos koji je podnositelj na koncu morao platiti državi bitno manji od onog kojeg je primio, te da iznos tuženičinih parničnih troškova nije bio nerazuman i proizvoljan imajući u vidu traženu sumu pravične naknade pa, zaključila je Vlada, nije došlo do povrede članka 6.1. Konvencije[15].
5.3. Tvrdnje podnositelja
Podnositelj je na gorenavedenu pravnu argumentaciju odgovorio tvrdnjom da Vlada ni domaći sudovi nisu razumjeli specifičnu prirodu njegova građanskog predmeta, te ga je tretirala kao uobičajen građanski predmet koji ne uključuje ozbiljnu povredu Konvencije napomenuvši dalje da su kriteriji koje su domaći sudovi primijenili razvijeni na temelju uobičajenih građanskih predmeta poput onih koji odnose na naknade štete za ozljede zadobivene u prometnim nesrećama ili barskim tučnjavama i ne mogu primijeniti na njegov predmet koji se odnosio na mučenje i zlostavljanje u okolnostima nezakonitog uhićenja i pritvora za koje je odgovoran policijski službenik, a što je očigledno iz činjeničnih nalaza kaznenog suda. U tim se okolnostima, dodao je, iznos potraživanja osnovom naknade nematerijalne štete nije mogao smatrati previsokim da su domaći sudovi u obzir uzeli svrhu dosuđivanja naknade u takvim slučajevima, a to je obeštećenje žrtve, ali i odvraćanje od sličnih nedjela u budućnosti[16].
5.4. Ocjena Suda
Sud je prvo, pravno karakterizirajući Zahtjev, ponovio što je sporno među strankama i potom konstatirao …da je u predmetu Stankov smatrao da bi nametanje znatnog financijskog opterećenja nakon završetka postupka moglo značiti ograničenje prava na pristup sudu, te utvrdio da nalog podnositelju da podmiri te troškove predstavlja takvo ograničenje, iako su se troškovi postupka u predmetu Stankov odnosili na sudske pristojbe…, zaključivši da je zaključak donijet u tom predmetu …u jednakoj mjeri primjenjiv na ovaj predmet u kojem se troškovi za koje je podnositelju naloženo da ih plati državi sastoje od naknada državnom odvjetništvu za zastupanje države u parničnom postupku, te koji se uplaćuju u državni proračun, pa Sud stoga smatra da se podnositeljev zahtjev na temelju članka 6.1. Konvencije zbog previsokih troškova postupka treba ispitati kao prigovor ograničenja prava pristupa na sud[17]… Već ovdje moramo izraziti prvo pravno neslaganje s Sudom radi pozivanja na predmet Stankov. Smatramo, naime, da propisivanje plaćanja visokih iznosa sudskih pristojbi na pojedinu parničnu radnju doista može onemogućiti pravo na pristup sudu, ponajprije, dakako, osobama manje platežne moći. Ovdje, međutim, posrijedi nisu bili troškovi plateža visokih iznosa sudskih pristojbi nego naknada parničnih troškova državi koja se temeljila na neosnovano, nerealno i neprimjereno (pre)visoko impostiranom tužbenom zahtjevu koji je zbog svoje nerealnosti nepotrebno generirao visoke parnične troškove obje stranke. Konačno, posve je nejasno zbog čega Sud u ovom kontekstu, doduše implicitno, problematizira pravo države na naknadu parničnih troškova, posebno iz perspektive odnosno kroz prizmu dijela obrazloženja u kojem je ustvrdio da …ovakvo stajalište ne mijenja činjenica da se navedena pravila također primjenjuju na građanske postupke u kojima je stranka država, čime joj se omogućuje da od neuspješne stranke naplati troškove zastupanja. Ne može se smatrati da država ima neograničene resurse, te bi i država, poput privatnih stranaka, također trebala uživati zaštitu od neutemeljenih parnica[18]… Prešavši, potom, drugo, na razmatranje je li egzistiralo ograničenje podnositeljevog prava na pristup sudu, Sud je konstatirao da odredba čl. 154/1. ZPP-a sadrži pravilo koje je kolokvijalno nazvao gubitnik plaća, a prema kojemu neuspješna stranka mora platiti troškove uspješne stranke, dok prema stavku 2., u situaciji parcijalnog uspjeha u sporu, sud stranci može naložiti da naknadi odgovarajući dio troškova protustranke. Nadalje, konstatirao je i činjenicu da se sukladno odvjetničkoj Tarifi nagrade u parničnim postupcima načelno izračunavaju u odnosu na vrijednost predmeta spora, te da je u slučajevima kada tužitelj traži isplatu novčanog iznosa vrijednost predmeta spora odgovara potraživanom iznosu. Konačno, utvrdio je da u procesnoj situaciji u kojoj sud presudi da je tužbeni zahtjev za naknadu štete tuženika osnovan, ali previsok, parnični sud mora tuženiku naložiti da tužitelju plati naknadu štete, a tužitelju istovremeno može naložiti da plati tuženikove troškove postupka, dometnuvši pravilno da je …svrha ovih pravila zaštititi tuženike od tužitelja koji ističu previsoke osnovane zahtjeve i time nerazumno povećavaju troškove odvjetnika koji zastupa tuženika… Međutim, zaključio je pravnim shvaćanjem po kojem …budući da pravilo „gubitnik plaća” i s njim povezano pravilo prema kojem jedna stranka plaća troškove druge stranke, uključujući odvjetničku nagradu, u omjeru koji odgovara njihovu uspjehu u postupku, pri čemu će iznos troškova ovisiti o visini tužbenog zahtjeva, potencijalne parničare odvraćaju od podnošenja preuveličanih zahtjeva pred sudovima, Sud smatra da se to može smatrati ograničenjem koje ometa pravo na pristup sudu…, uz opasku po kojoj se …takvo ograničenje ne može smatrati nespojivim per se s člankom 6.1. Konvencije. Međutim, iznos troškova procijenjenih u svjetlu određenih okolnosti danog predmeta materijalni je čimbenik pri odlučivanju je li osoba uživala pravo pristupa na sud. Kako je Sud u brojnim prigodama naglasio, ograničenje koje utječe na pravo na pristup sudu neće biti spojivo s člankom 6.1., osim ako teži legitimnom cilju, te ako postoji razuman odnos razmjernosti između iskorištenih sredstava i legitimnog cilja koji se teži postići. Sud stoga mora preispitati je li to postignuto u ovom predmetu[19]… Prešavši nanavedeno preispitivanje deklarirao je pravni stav po kojem …primjećuje da se načelo na kojem počivaju pravilo „gubitnik plaća” i gore prikazano povezano pravilo o naknadi troškova sastoji u izbjegavanju neopravdanog parničenja i nerazumno visokih troškova parničenja odvraćanjem potencijalnih tužitelja od pokretanja neutemeljenih sporova ili podnošenja previsokih tužbenih zahtjeva bez snošenja posljedica. Sud stoga smatra da ova pravila kroz odvraćanje od neutemeljenih parnica i preuveličanih troškova općenito teže legitimnom cilju osiguranja pravilnog djelovanja pravosudnog sustava i zaštite prava drugih. Ovakvo stajalište ne mijenja činjenica da se navedena pravila također primjenjuju na građanske postupke u kojima je stranka država, čime joj se omogućuje da od neuspješne stranke naplati troškove zastupanja. Ne može se smatrati da država ima neograničene resurse, te bi i država, poput privatnih stranaka, također trebala uživati zaštitu od neutemeljenih parnica[20]… Prešavši, naposljetku, na razmatranje je li ograničenje, po nama navodno ograničenje, bilo razmjerno cilju kojem se teži Sud je, prvo, ponovio da je …prvenstveno na nacionalnim tijelima, posebice sudovima, da tumače i primjenjuju domaće pravo… što se …posebice odnosi na to kako sudovi tumače pravila postupovne prirode. Uloga Suda ograničena je na utvrđivanje jesu li učinci takvog tumačenja spojivi s Konvencijom… Sud je potom, drugo, naglasio da …podnositelj nije osporio sama pravila sadržana u članku 154. ZPP-a… nego …smatra da njegov zahtjev za naknadu štete nije bio previsok. Međutim, Sud ne može u kontekstu članka 6.1. Konvencije ispitati je li iznos dodijeljen podnositelju zbog pretrpljenog zlostavljanja od strane policije bio dostatan… Jedino pitanje koje Sud u ovom predmetu može ispitati na temelju članka 6.1. Konvencije jest da li je podnositelju zahtjeva nalogom da državi, koju je zastupalo državno odvjetništvo, podmiri troškove zastupanja jednake odvjetničkim nagradama, neopravdano ograničeno pravo na pristup sudu. S tim u vezi Sud najprije ponavlja da je iznimno teško procijeniti nematerijalnu štetu, te da to često uključuje istraživanje ranijih predmeta kako bi se na temelju sličnih okolnosti utvrdio vjerojatni iznos naknade štete. U predmetu Stankov Sud je presudio da je došlo do povrede prava pristupa sudu prvenstveno jer je utvrdio da se podnositelja zahtjeva ne može okriviti zbog postavljanja visoke cijene „vrijednosti” slobode u situaciji u kojoj Vlada nije dokazala da postoji razvijena ili dostupna sudska praksa određivanja visine naknade za nezakonito pritvaranje. U tom slučaju nije bilo jasno kako bi bilo tko, pa i pravnik, mogao utvrditi što bi u podnositeljevu slučaju bio „razuman” zahtjev. Međutim, to nije u potpunosti tako u ovom predmetu. Prema stajalištu Suda očito je da u Hrvatskoj postoje kriteriji koji pojednostavljuju sudačku diskreciju u ocjenjivanju visine naknade koja se dodjeljuje za nematerijalnu štetu, konkretno Smjernice iz 1995. i Smjernice iz 2002.[21] koje je Vrhovni sud donio upravo u tu svrhu. Iako se čini da Smjernice iz 1995. nisu objavljene, podnositelj nije tvrdio da su njegovoj punomoćnici bile nedostupne niti postoje dokazi koji bi na to upućivali. Nasuprot tome, činjenica da iznosi koje je podnositeljeva punomoćnica tražila na ime naknade za fizičke bolove, 15.000,00 HRK, i strah, 20.000,00 HRK, nisu pretjerani u usporedbi s gornjim granicama propisanim Smjernicama…upućuje na to da je podnositeljeva odvjetnica bila upoznata s tim Smjernicama. Sud dalje primjećuje da se najveći dio podnositeljevog zahtjeva za naknadu štete, 335.000,00 HRK, odnosio na duševne boli pretrpljene zbog policijskog zlostavljanja. U odnosu na tu vrstu nematerijalne štete, podnositelj je tražio 300.000,00 HRK, no domaći su mu sudovi dodijelili samo 5.000,00 HRK. S tim u vezi, Sud primjećuje da ni Smjernice iz 1995. ni Smjernice iz 2002. ne navode nikakve iznose glede ove vrste štete, kao i da sudska praksa Vrhovnog suda ne upućuje na to kolika bi bila primjerena visina naknada za tu vrstu štete koja se, u smislu članka 200. Zakona o obveznim odnosima iz 1978., smatra štetom nastalom zbog povrede prava osobnosti. Usprkos tomu, uzimajući u obzir iznose naknada navedene u Smjernicama iz 1995. za najteže vrste nematerijalne štete poput smrti bliskog srodnika, 15.000,00 DEM odnosno 55.800,00 HRK, ili teškog invaliditeta člana uže obitelji, 20.000,00 DEM odnosno 74.400,00 HRK, Sud smatra da su podnositelj zahtjeva odnosno njegova punomoćnica, iako možda nisu imali jasnu smjernicu, imali barem naznaku da je potraživanje od 300.000,00 HRK za duševne boli pretrpljene zbog zlostavljanja službenih tijela vjerojatno pretjerano. Glede podnositeljeva argumenta da se njegov tužbeni zahtjev ne bi trebao smatrati pretjeranim jer svrha naknade nije samo obeštećenje žrtve, već i odvraćanje od budućeg neprimjerenog postupanja, Sud primjećuje da hrvatski zakon ne predviđa odštetu kaznene naravi. Vlada je istaknula da je, protivno podnositeljevim podnescima, iz presude Vrhovnog suda od 24. travnja 2007. bilo očigledno da troškovi koje je na kraju morao platiti podnositelj, 19.000,00 HRK, nisu bili veći od dodijeljene naknade, 24.000,00 HRK. S druge strane, ti su troškovi iznosili 79% naknade koja mu je dodijeljena. Sud dalje primjećuje da je ukupna naknada financijski bila još povoljnija za podnositelja ima li se u vidu činjenica da je državi također naloženo da mu na iznos dodijeljene naknade štete plati dospjele zakonske zatezne kamate, te da je u konačnici po toj osnovi primio 18.907,28 HRK. Dodatno, domaći sudovi podnositelju nisu naložili i da plati zakonske zatezne kamate na iznos troškova koji je morao platiti državi. Stoga, uzme li se u obzir iznos od 18.907,28 HRK, troškovi koje je podnositelj morao platiti državi su iznosili 44% njegove ukupne financijske naknade u iznosu od 42.907,28 HRK. Međutim, kada se troškovima države pridodaju troškovi podnositeljeva vlastitog pravnog zastupnika, to znači da je podnositelj „izgubio” gotovo cjelokupnu naknadu koja mu je dosuđena, te da zapravo nije dobio gotovo ništa[22]… Ovdje ćemo nakratko zastati s citiranjem obrazloženja i konstatirati činjenicu da iz Presude nigdje ne proizlazi, jer nije navedeno, da je podnositelj razliku između ukupno mu nastalih troškova prvostupanjskog postupka u iznosu od 40.070,00 HRK navedenom u točki 15. na koju se pozvao Sud, umanjenog za iznos od 19.000,00 HRK koji je po revizijskoj odluci osnovom troškova obvezan platiti tuženici, i zbirnog iznosa kojeg je s svih osnova namirio od države, iznosa od 42.907,28 HRK, uopće platio svojoj punomoćnici, a to je condicio sine qua non da bi se taj iznos involvirao u kalkulaciju. Drugo, Sud je kalkulaciju, posve pogrešno, utemeljio na iznosu podnositeljevih parničnih troškova utvrđenih u prvostupanjskom postupku umjesto na parničnim troškovima konačno utvrđenima u revizijskoj odluci koji su, naravno, nakon trostupanjskog sudovanja bili veći. Sve je to, dakako, treće, utjecalo na točnost i pravilnost obračuna, a potom i posljedično na pravno shvaćanje po kojem …Sud smatra da ponašanje podnositelja u predmetnom postupku, točnije podnošenje pretjerano visokog zahtjeva za naknadu štete, ne može opravdati takvo značajno smanjenje dodijeljene naknade. S tim u vezi, Sud prvo primjećuje da tumačenje Vrhovnog suda o primjeni članka 154. ZPP-a domaćim sudovima daje znatnu diskreciju u pogledu razdjeljivanja troškova u slučajevima djelomičnog uspjeha u postupku, upućujući ih da tu odredbu primjenjuju kvalitativno, a ne samo kvantitativno. Taj pristup im čak omogućuje da sve troškove dodijele stranci koja je u postupku uspjela s osnovom, ali ne i s visinom zahtjeva. Međutim, domaći su sudovi u ovom predmetu tu odredbu primjenjivali mehanički, bez obraćanja dovoljne pozornosti na posebne okolnosti podnositeljeva predmeta, posebice na činjenicu da se radilo o predmetu naknade nematerijalne štete koje je nastala kao rezultat kaznenog djela zlostavljanja koje je počinio policijski djelatnik, te da se ne radi o klasičnom građanskopravnom sporu privatnih stranaka. Napose, imajući u vidu da je policijski službenik kazneno osuđen zbog zlostavljanja podnositelja, ne može se tvrditi da je podnositeljev zahtjev za odštetu protiv države bio neosnovan, a njegovo postupanje neopravdano[23]… U kontekstu citiranog, prvo, neosnovanim smatramo sudski stav po kojem …ponašanje podnositelja u predmetnom postupku, točnije podnošenje pretjerano visokog zahtjeva za naknadu štete, ne može opravdati takvo značajno smanjenje dodijeljene naknade… zbog toga jer je impostiranje previsokog tužbenog zahtjeva u neposrednom i pravnorelevantnom kauzalnom neksusu s smanjenjem tuženikove naknade odnosno, preciznije i ispravnije kazano, s povećanjem parničnih troškova koji su posljedično utjecali ne na smanjenje naknade s obzirom na povećanje tužiteljeve obveze osnovom naknade parničnih troškova. Ili, drugim riječima, da je tužbeni zahtjev po visini postavljen u realnim umjesto nerealnim okvirima i gabaritima tužiteljeva obveza spram tuženice, osnovom parničnih troškova, ne bi ni nastala, nastala bi samo tuženičina obveza. Drugo, u kontekstu navedenog ne vidimo razlog zbog kojeg se Sud pozvao na judikaturu Vrhovnog suda po kojoj pri procjeni parničnog uspjeha ne treba sagledavati samo kvantitativni nego i kvalitativni uspjeh u sporu jer su u konkretnom slučaju obračunati svi parnični troškovi obje stranke i potom istima odmjerena naknada razmjerno kvantitativnom procentualnom uspjehu u sporu upravo onako kako to, u pravilu, čini i Vrhovni sud. Treće, nije točna karakterizacija Suda po kojoj su domaći sudovi odredbu čl. 154. ZPP-a primjenjivali mehanički, ma šta taj pridjev sadržajno značio, nego su je primjenjivali u skladu s njenim legitimnim i opravdanim ciljem, svrhom i smislom, te podudarno i sukladno s relevantnom domaćom judikaturom. Četvrto, naši pozitivnih propisi ne distingviraju klasične od, valjda, specifičnih građanskopravnih sporova u kontekstu ovog predmeta pa su, po našem mišljenju, sudovi i u tom kontekstu postupali posvema zakonito i pravilno. Konačno, peto, potpuno je nejasno zbog čega je Sud deklarirao stav po kojem se …ne može tvrditi da je podnositeljev zahtjev za odštetu protiv države bio neosnovan… jer em to nitko nitko nije tvrdio, em su to pravomoćno utvrdili mjerodavni kazneni i parnični sudovi, uključujući i najviši Sud u državi, a potpuno je neprihvatljiv sudski stav po kojem, u kontekstu zatraženog iznosa osnovom naknade neimovinske štete, …postupanje podnositelja nije bilo neopravdano… Nadalje, Sud je nastavio s tvrdnjom po kojoj …što je još važnije, ne postoji dokaz da je država kao tuženik, kojeg je zastupalo državno odvjetništvo, a ne odvjetnik, u posebnim okolnostima ovog predmeta imala ikakve dodatne troškove zbog činjenice da je podnositelj postavio previsok tužbeni zahtjev za naknadu štete[24]... Citirano je, naprosto, posve netočno i neosnovano. Naime, da je podnositelj tužbeni zahtjev impostirao, po visini, u realnim okvirima, tada bi parnični troškovi obje stranke, pa i tuženice zastupane po državnom odvjetništvu, bili kudikamo niži, pa posljedično tome, opetujemo, tužiteljeva obveza temeljem ove osnove ne bi ni nastala. Sasvim konkretno, pri realnoj vrijednosti predmeta spora, sve do iznosa od 100.000,00 HRK, nota bene četiri puta većeg od odmjerene zbirne pravične naknade tužitelju, vrijednost parnične radnje bi bila 75 bodova, a kod postavljenog tužbenog zahtjeva u iznosu od 335.000,00 HRK bila je 500 bodova, sve dakako s pripadajućim porezom na dodanu vrijednost, uz vrijednost boda od 10,00 HRK. Prevedeno na jezik novca, parnične bi se radnje, umjesto u iznosu od 5.000,00 HRK, tarifirale u iznosu od 750,00 HRK po poduzetoj procesnoj radnji. Dakle, sudski stav da država zbog previsoko postavljenog tužbenog zahtjeva nije imala dodatne troškove ne samo da je netočan, nego je točno da bi ti parnični troškovi, pri realno naznačenoj vrijednosti predmeta spora, bili više od šest puta manji. Konačno, Sud zaključuje - …Stoga, u predmetnom slučaju dva glavna razloga za sankcioniranje procesne nediscipline, a to su izbjegavanje neopravdanog parničenja i nerazumno visokih troškova parničenja, nisu bila izravno primjenjiva. Kao rezultat navedenog, dodjela troškova u ovom predmetu je imala neke neprihvatljive posljedice. Kao prvo, paradoksalno je da je država jednom rukom, naknadama za državno odvjetništvo koje ju je zakonski zastupalo, uzela znatan dio onoga što je dodijeljeno drugom. Kao drugo, postupovna sankcija za podnositeljev minoran postupovni propust, odnosno isticanje previsokog tužbenog zahtjeva, bila je toliko stroga da je neopravdano umanjila naknadu koja mu je dodijeljena zbog tako ozbiljnog nezakonitog čina kao što je kazneno djelo zlostavljanja tijekom obavljanja službene dužnosti, a koje djelo zabranjuje članak 3. koji se ubraja u jednu od temeljnih odredbi Konvencije. Sukladno tome, ne može se reći da su odluke domaćih sudova u ovom predmetu bile razmjerne legitimnom cilju kojem smjera pravilo navedeno u članku 154. stavku 2. Zakona o parničnom postupku koje od jedne stranke zahtijeva da protivnoj stranci naknadi troškove ovisno o njihovom uspjehu u sporu, a koji se troškovi utvrđuju razmjerno visini tužbenog zahtjeva. Njegova primjena je u ovom predmetu rezultirala ograničenjem koje je umanjilo samu bit podnositeljevog prava na pristup sudu. Stoga je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije[25]… Dakako, predmnijeva čitatelj, ni u čemu se ne slažemo s zaključnim pravnim shvaćanjem Suda. Prvo, nema ništa paradoksalno u činjenici da su domaći sudovi državi u parničnom svojstvu tuženice odmjerili naknadu osnovom parničnih troškova jer to nije paradoksalno nego u skladu s mjerodavnim propisima. Drugo, opetovano ukazujemo da je taj sudski stav u eklatantnoj koliziji i diskrepanci s pravnim stavom kojeg je deklarirao pod točkom 85. obrazloženja Presude - …ovakvo stajalište ne mijenja činjenica da se navedena pravila također primjenjuju na građanske postupke u kojima je stranka država, čime joj se omogućuje da od neuspješne stranke naplati troškove zastupanja. Ne može se smatrati da država ima neograničene resurse, te bi i država, poput privatnih stranaka, također trebala uživati zaštitu od neutemeljenih parnica… Treće, kod postavljanja krajnje nerealnog tužbenog zahtjeva ne radi se o minornom procesnom propustu, kakvim ga je okarakterizirao Sud, nego o kapitalnom i esencijalnom procesnom propustu koji često srećemo u praksi, a koji je, u manjem broju slučajeva, produkt neznanja i neupućenosti u propise i judikaturu, a u mnogo većem puke pohlepe i gramzljivosti nekih kolega nauštrb prava i interesa njihovih stranaka. Četvrto, postupanje je domaćih sudova svih instanci bilo razmjerno legitimnom cilju sadržanom u odredbi čl. 154/2. ZPP-a odnosno potpuno zakonito. Konačno, peto, naš je zaključak da u predmetnom slučaju nije bilo povrede prava na pristup sudu u smislu odredbe čl. 6.1. Konvencije, a posljedično ni povrede odredbe čl. 1. Potokola broj 1 uz Konvenciju u kontekstu koje je Sud ustvrdio da …smatra da znatno smanjenje iznosa tog potraživanja, koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja miješanje u pravo podnositelja da mirno uživa svoje vlasništvo[26]…
6. PRAVNA REFLEKSIJA PREDMETA KLAUZ PROTIV HRVATSKE NA DOMAĆU JUDIKATURU
Republika Hrvatska pripada zemljama kontinentalno -evropskog ili eurokontinentalnog pravnog kruga u kojima sudska praksa nije formalan već neformalan posredni pravni izvor odnosno vrelo. Ustavom je normirano da sudovi sude na temelju Ustava, zakona, međunarodnih ugovora i drugih važećih izvora prava, a gotovu identičnu normativnu stilizaciju sadrži i Zakon o sudovima[27], samo su u njemu zamijenjena mjesta međunarodnih ugovora i zakona što je, dakako, pravilno, pa u tom smislu pri nekom budućem noveliranju Ustava, uzgred budi rečeno, treba normativno harmonizirati ustavnu i zakonsku odredbu. Judikatura, pa i ona ESLJP-a, po našem mišljenju, potpada pod gorenavedene ine važeće pravne izvore. Nedavno smo u medijima pročitali vijest da je prvostupanjski parnični sud donio Presudu[28], doduše još uvijek nepravomoćnu, u kojoj je o naknadi troškova postupka odlučio neposredno primijenivši Konvenciju. Pribavivši ju, konstatirali smo da je to učinio uz sljedeće obrazloženje - …O parničnim troškovima stranaka po mišljenju ovog suda potrebno je odlučiti primjenom Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda s pripadajućim Protokolima jer je Konvencija s pripadajućim Protokolima sastavni dio pravnog poretka Republike Hrvatske. Članak 6.1. Konvencije omogućuje strankama slobodan pristup sudu. Dakle, isključena su bilo kakva ograničenja koja bi se ticala tog prava, a članak 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju štiti vlasništvo stranke (presuda Europskog suda za ljudska prava od 18. srpnja 2013. u predmetu Klauz protiv Hrvatske koja je postala konačna 09. prosinca 2013.). U tom je smislu potrebno naći primjerenu ravnotežu vodeći računa o tome da je tužitelj krivnjom tuženika pretrpio tjelesne ozljede i kada je u parnici utvrđeno da su tuženici odgovorni za štetu to je tužitelj dokazao pravnu osnovu odštetnog potraživanja prema tuženicima. Stoga, u ovoj parnici odgovorni su tuženici i oni nemaju pravo na naknadu parničnih troškova dok tužitelj ima pravo na naknadu njegovih nužnih parničnih troškova prema stupnju uspjeha u odštetnoj parnici… U kontekstu citiranog, uz opetovano akcentiranje da je posrijedi nepravomoćna Presuda, krajnje pravno dubioznim i problematičnim smatramo odlučivanje o platežu parničnih troškova u konkretnoj parnici neposredno temeljem Presude ESLJP-a kao pojedinačnog odnosno individualnog pravnog akta umjesto temeljem domaćih formalnih pravnih izvora, od Ustava naniže, a sukladno načelu normativne hijerarhije, iako se prvostupanjski Sud kao pravnu osnovu pozvao na Konvenciju kao međunarodni ugovor i posljedično drugi po snazi[29] opći pravni propis tuzemnog pravnog poretka u normativno – hijerarhijskom smislu. Drugo, u toj je Presudi Sud deklarirao načelna pravna stajališta koja djeluju inter partes, ne erga omnes. Treće, takvo odlučivanje unosi krajnju pravnu nesigurnost u domaći pravni poredak u kojem judikaturu, po Ustavu i Zakonu o sudovima, ujednačava Vrhovni sud, a u pogledu ovog pravnog pitanja ujednačio ju je (po)odavno zauzimanjem pravnog shvaćanja po kojem pri odlučivanju o troškovima parničnog postupka parnični sudovi moraju voditi računa kako o tužiteljevu tako i o tuženikovom u u parnici[30]. Četvrto, smatramo da načelna pravna stajališta deklarirana u Presudi Klauz protiv Hrvatske uopće nisu bila primjenjiva in concreto. Posrijedi je, naime, bio podjednak kvantitativni procentualni uspjeh u sporu, prvotužitelja u omjeru od 46% i, argumentum a contrario, tuženika u omjeru od 54%. U takvoj je pravnoj situaciji, pravilno i zakonito odlučujući o naknadi troškova postupka kod parcijalnog uspjeha u sporu, temeljem odredbe čl. 154/2. ZPP-a, parnični sud mogao odlučiti na, po našem mišljenju utemeljenom na relevantnoj judikaturi iznjedrenoj o tom materijalnopravnom pitanju, na tri načina. Prvo, mogao je odlučiti, imajući u vidu kvantitativan uspjeh u sporu koji je podjednak, da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Drugo, mogao je sukladno kvantitativnom uspjehu u sporu obračunati troškove svih stranaka, potom ih prebiti i na koncu stranci/kama koja je temeljem takvog izračuna imala veće troškove odmjeriti na taj način dobiveni iznos. Konačno, treće, mogao je, uzimajući u obzir kvalitativan prvotužiteljev parnični uspjeh, odrediti neki drugi razmjerni uspjeh u sporu koji bi se in cumulo bazirao na kvalitativnom i kvantitativnom uspjehu stranaka, primjerice 65% – 35% ili 70% – 30% u prvotužiteljevu korist, potom obračunati troškove svih stranaka razmjerno tom uspjehu, prebiti ih i konačno obvezati na naknadu troškova protustranku stranke/naka čiji su troškovi bili veći. Ma za kojom od te tri mogućnosti da je posegnuo, poglavito za prvom, prvostupanjski Sud ne bi povrijedio prvotužiteljevo ustavno i konvencijsko pravo na pristup sudu. Zaključno, poglavito je deplasirano i bespredmetno zauzimati pravni stav o povredi prava na pristup sudu u parnici u kojoj je tuženicima, državi i medicinskoj ustanovi, naloženo da prvotužitelju osnovom naknade štete isplate zbirni iznos od 5.994.759,31 HRK s, dakako, pripadajućim zakonskim zatetnim kamatama. Za znatiželjnike, naposljetku, dodajemo da je prvotužitelju, razmjerno kvalitativnom uspjehu u sporu od 46%, osnovom parničnih troškova odmjeren daljnji iznos od 1.080.440,10 HRK. Zaključno, dometnuti ćemo da smo u bazi judikature Ustavnog suda Republike Hrvatske pronašli tri ustavnosudska predmeta[31] u kojima su se tužitelji pozivali upravo na predmet Klauz protiv Hrvatske. U sva su tri predmeta ustavne tužbe odbijene uz, u dijelu obrazloženja istih kojima se Sud referirao na pozivanje na gorenavedenu Presudu, sadržajno identična obrazloženja od kojih bitan fragment jednog citiramo - …S obzirom na navode ustavne tužbe da je i odluka o trošku u suprotnosti s načelnim stajalištima koja je ESLJP izrazio u presudi Klauz protiv Hrvatske od 18. srpnja 2013., zahtjev broj 28963/10, Ustavni sud utvrdio je da ista nisu primjenjiva na konkretan slučaj…
7.ZAKLJUČAK
In fine, članak zaključujemo stamenim pravnim stavom po kojem u predmetu Klauz protiv Hrvatske domaći sudovi ni u jednom od tri provedena stupnja parničnog sudovanja, obvezujući tužitelja na platež troškova postupka razmjerno parcijalnom stranačkom uspjehu u sporu, nisu povrijedili podnositeljevo ustavno i konvencijsko pravo na pristup sudu zajamčeno mu odredbom čl. 6.1. Konvencije, a posljedično tome ni pravo vlasništva u smislu odredbe čl. 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju. Upravo suprotno, smatramo da su domaći parnični sudovi svih instanci pravilno i zakonito, u skladu s zakonskim pravilima i temeljem istih iznjedrenom i ujednačenom judikaturom Vrhovnog suda koji je, nota bene, u parnici također participirao u revizijskoj fazi, donijeli odluke o naknadi troškova. Stoga, iako načelno uvijek više volimo biti opozicija, u ovom smo slučaju posve suglasni s pravnim stavom Vlade kao državne zakonske zastupnice u predmetu po kojem je razmjerno malen podnositeljev parcijalan kvantitativni uspjeh u sporu produkt isključivo, samo i jedino impostiranja krajnje nerealnog i neprimjerenog tužbenog zahtjeva osnovom naknade štete po visini. Ili, drugim riječima, da je podnositelj, zastupan po punomoćnici odvjetnici, postavio tužbeni zahtjev koji bi se po visini kretao barem u približno realnim okvirima njegova obveza osnovom naknade parničnih troškova državi ne bi ni nastala.
[1] Jelušić, Damir, Snošenje troškova parničnog postupka u slučaju parcijalnog stranačkog uspjeha u sporu, Hrvatska pravna revija, broj 09 za 2008., str. 95. – 99.
[2] Evropski sud za ljudska prava, www.echr.coe.int, dalje kratkoće radi Sud
[3] Sukladno odredbi čl. 59/2. Zakona o ustanovama (NN 76/93, 29/97, 47/99 i 35/08) osnivač ustanove solidarno i neograničeno odgovara za obveze ustanove
[4] Izrazi u ovom radu korišteni u muškom rodu, primjerice tužitelj ili tuženik, rodno su neutralni odnosno na jednak način obuhvaćaju muški i ženski rod
[5] Zakon o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/01)
[6] ibid, čl. 200/1.
[7] Ustav Republike Hrvatske (NN 85/10 – pročišćeni tekst i 5/14)
[8] Ustavni zakon o ustavnom sudu Republike Hrvatske (NN 49/02 – pročišćeni tekst)
[9] Zakon o parničnom postupku (NN 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11, 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – Odluka Ustavnog suda)
[10] Zakon o državnom odvjetništvu (NN. 51/01, 16/07, 20/07 – ispravak i 146/08)
[11] Tarifa o nagradi za rad i naknadi troškova odvjetnika[11] (NN 91/04, 37/05 i 59/07)
[12] Konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN, Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99 -proćišćeni tekst, 8/99 -ispravak, 14/02, 9/05, 1/06 i 2/10)
[13] Klauz protiv Hrvatske, t. 65.
[14] Navedeni je pravni stav Vlade nesukladan s zauzetim pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske o pravnom pitanju razmjerno neznatnog neuspjeha u sporu, pogledati, primjerice, Rev x 211/2008-2
[15] Klauz protiv Hrvatske., t. 67. – 74.
[16] ibid., t. 75.
[17] ibid., t. 76. i 77.
[18] ibid., t. 85.
[19] ibid., t. 78. – 83.
[20] ibid., t. 84. i 85.
[21] Vrhovni je sud u brojnim odlukama deklarirao pravno shvaćanje po kojem Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete ne predstavljaju matematičku formulu koja pukim automatizmom služi za utvrđivanje i izračunavanje pravične novčane naknade, te da prilikom određivanja naknade štete treba uzeti u obzir sve okolnosti slučaja. Pogledati, primjerice, Rev 1223/2009-2, Rev 1292/2009-2 i Rev x 581/2010-2. Kriteriiji su dostupni na poveznici http://www.iusinfo.hr/Appendix/DDOKU_HR/DDHR20110111N53_5_1.pdf
[22] ibid., t. 86. – 92.
[23] ibid., t. 93. – 95.
[24] ibid. t. 95.
[25] ibid., t. 95. – 97.
[26] ibid., t. 104. – 110.
[27] Zakon o sudovima (NN 28/13, 33/15 i 82/15), čl. 5.
[28] Općinski sud u Rijeci, P-943/2007-219 od 28. prosinca 2015.
[29] Odredbom je čl. 141. Ustava normirano da međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad zakona.
[30] Vrhovni sud Republike Hrvatske, primjerice sentence Rev 609/2001, Rev 200/2001 i Rev 2141/1995
[31] Ustavni sud Republike Hrvatske, brojevi U-III-617/2011, U-III-6713/2014 i U-III-3553/2015