Članak objavljen na pravnom portalu IUS INFO
odvjetnik DAMIR JELUŠIĆ, dipl.iur.
Odvjetničko društvo Vukić, Jelušić,
Šulina, Stanković,Jurcan & Jabuka d.o.o.
Rijeka, Nikole Tesle 9/V-VI.
PONOVO O ODGOVORNOSTI ZA NAKNADU ŠTETE NASTALE NALETOM DIVLJAČI NA VOZILO
1. UVOD
Autoru ovog stručnog rada je ovo već treći puta da, u relativno kratkom vremenskom intervalu odnosno periodu, tematizira odnosno obrađuje temu odgovornosti za naknadu štete oštećenicima pričinjene istrčavanjem odnosno naletom divljači iz lovišta nalazećeg tik uz javnu cestu na potonju i posljedičnim srazom odnosno kolizijom divljači i motornih vozila. U prvom od tih stručnih radova materiju smo obrađivali temeljem zakonske regulative koja je na snazi bila do dana stupanja na snagu sadavrijedećeg Zakona o lovstvu[1], a nakon što je potonji krajem 2018. stupio na snagu odmah smo, u drugom po redu radu, pravno analizirali, kritizirali i problematizirali neka zakonska rješenja u okviru ovog instituta za koje smo već i prije početka primjene zakona u praksi mogli anticipirati da će dovesti do, zbog veoma loše normiranosti odnosno podnormiranosti, neujednačene primjene materijalnog prava od strane parničnih sudova prve i druge parnične instance. Nažalost, kasnije se u praksi pokazalo odnosno prezentiralo da je naša anticipacija o različitoj pravnoj interpretaciji odnosno tumačenju sporne zakonske odredbe u praksi koja je rezultirala neujednačenom judikaturom i posljedičnom pravnom nesigurnošću bila točna i ispravna. Zbog toga je došlo vrijeme da se i po treći puta pozabavimo ovom pravnom materijom u predmetnom stručnom radu kojeg ćemo strukturirati na način da ćemo u njemu, prvo, analizirati obrazloženje ustavnosudske odluke donijete u predmetu kojeg je prijedlogom za ocjenu suglasnosti sporne zakonske odredbe koja regulira odgovornost za naknadu štete kod predmetnih štednih događaja inicirao, u svojstvu predlagatelja, upravo autor ovog rada, pri čemu ćemo podsjetiti na to koja su nam zakonska rješenja bila sporna odnosno dubiozna i iz kojih pravnih razloga. Zatim ćemo, drugo, prezentirati modalitet kojim je izvršna vlast u vremenskom intervalu od 2018. do danas pokušala korigirati loša normativna zakonska rješenja putem tzv. jedinstvene police osiguranja, te konačno, treće, naposljetku iznijeti svoje konkretne, određene, precizne i jasne de lege ferenda normativne prijedloge sačinjene temeljem stečenog znanja i iskustva na radu u više desetaka parničnih postupaka ove vrste tijekom godina.
2. NAŠE ESENCIJALNE PRAVNE OBJEKCIJE NA SADAŠNJE NORMATIVNO RJEŠENJE I USTAVNOPRAVNO SHVAĆANJE USTAVNOG SUDA O USTAVNOSTI VRIJEDEĆEG NORMATIVNOG RJEŠENJA
Nekako istodobno s navedenim stručnim člankom sačinili smo i Ustavnom sudu podnijeli prijedlog za ocjenu suglasnosti za nas sporne zakonske odredbe[2] koja normira predmetni institut s pojedinim ustavnim vrednotama i odredbama. U odluci donijetoj u ustavnosudskom postupku koji se pred njim vodio pod brojem U-I-4249/2018, a kojom nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti odnosno ustavnosti, navedeni je sud, rezimirajući sadržaj prijedloga, naveo da …predlagatelj u prijedlogu navodi da je zakonodavac donoseći stavak 6. članka 80. Zakona o lovstvu postupio protivno vrednotama vladavine prava, jednakosti i socijalne pravde jer sadašnje zakonsko rješenje anulira deliktnu odgovornost lovoovlaštenika i odgovornost po objektivnom kriteriju. Smatra neustavnim obrazloženje Prijedloga Zakona o lovstvu po kojem je namjera bila "minimalizirati mogućnost odštetnopravne odgovornosti lovoovlaštenika odnosno lovozakupnika" jer se, u pravilu, radi o manjim novčanim iznosima koji se dosuđuju u takvim parnicama. Posebno smatra neprihvatljivim da kod mnogih ovakvih štetnih događaja nitko neće biti kriv pa oštećenik neće moći namiriti štetu. Kao primjer navodi: "To će, primjerice, biti posrijedi u slučajevima kada je pravna osoba koja gospodari javnom cestom odnosno koncesionar, na zahtjev lovoovlaštenika odnosno lovozakupnika, instalirala traženu i propisanu vertikalnu prometnu signalizaciju, s jedne strane, vozač, s druge strane, u upravljanju vozilom nije učinio ništa protupravno i, s treće strane, istrčavanje divljači na cestu nije produkt provođenja lova po lovoovlašteniku ili lovozakupniku iz čijeg je lovišta divljač istrčala na cestu." Smatra da je normativno rješenje suprotno ustaljenoj sudskoj praksi po kojoj "lovoovlaštenik odnosno lovozakupnik kod predmetnih štetnih događaja odgovaraju po načelu objektivne odgovornosti jer se divljač u takvim okolnostima smatra opasnom stvari", a novo rješenje "anulira i eliminira i judikaturno pravno shvaćanje po kojem se lovoovlaštenik odnosno lovozakupnik ne mogu ekskulpirati temeljem činjenice da cesta nesporno nije dio lovišta". Ističe da sadašnje normativno rješenje, "s obzirom da je ZoL u odnosu na ZOO lex specialis, sukladno načelu lex specialis derogat legi generali isključuje mogućnost primjene odredaba potonjeg koje reguliraju odgovornost po načelu kauzaliteta." Po mišljenju predlagatelja osporenom odredbom neosnovano se privilegiraju lovoolaštenici i lovozakupnici u odnosu na vozače… Ustavni se sud, nažalost, od svih naših ustavnopravnih prigovora, u točci 14.1. odluke, referirao samo na po nama gorenavedeni individualizirani primjer činjenične i pravne situacije u kojoj po zakonu nitko nije odgovoran za naknadu štete oštećeniku na način da je deklarirao pravno shvaćanje u kojem je, citira se, naveo da …Predlagatelj smatra da nije uređen slučaj u kojem dođe do naleta vozila na divljač, ako se ne provodi lov i ako vozač postupa po propisima koji uređuju područje sigurnosti prometa na cestama. Ustavni sud napominje da iako Zakon o lovstvu ne uređuje u cijelosti tu situaciju, ne može se zahtijevati od zakonodavca da zakonom uredi sve situacije do kojih može doći u svakodnevnom životu, već je na sudskoj praksi da iznađe takva rješenja u sudskim sporovima (do kojih može doći) koja će dati odgovor na tu dilemu predlagatelja na način kojim neće prevaliti svu odgovornost na građane već će odštetnu odgovornost za štete od divljači tumačiti sukladno općim načelima odštetne odgovornosti, odnosno na način kojim će pridonijeti razvoju i očuvanju prirodnog bogatstva i raspodjeli tereta odgovornosti za štetu između države, lovoovlaštenika i vozača… Referirajući se na obrazloženje ustavnosudske odluke, prvo, naravno da smatramo da je sud trebao pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti jer opisano normiranje devastira vrednotu vladavine prava potičući posvemašnju pravnu nesigurnost. Drugo, opetujemo da se sud referirao samo na jedan naš prigovor odnosno objekciju u kontekstu ustavnosti takvog normiranja, a mi smo ih iznijeli nekoliko što je, uostalom, bjelodano i iz citiranih fragmenata našeg prijedloga. Treće, skrećemo pažnju na činjenicu da je Ustavni sud expressis verbis potvrdio odnosno priznao činjenicu da je sporna zakonska odredba podnormirana i da ostavlja veliku pravnu prazninu, ali je zauzeo pravni stav po kojem propis ne može dati pravne odgovore na sva pitanja nego to u jednom dijelu mora učiniti i sudska praksa. Načelno bi se složili sa tim stavom, ali u ovom konkretnom slučaju ne možemo. Ne možemo zbog toga jer je sud zanemario činjenicu da je Vrhovni sud taj koji po Ustavu[3] i zakonu[4] ujednačava primjenu materijalnog prava i osigurava jednakost svih pravnih subjekata u njegovoj primjeni, te činjenicu da su predmetni štetni događaji, u pravilu, događaji o kojima nastaje manja do srednja imovinska šteta na vozilu[5]. Imajući u vidu činjenicu da neki od ovakvih slučajeva pred Vrhovni sud može doći samo putem revizije po dopuštenju, kao i prosječno vrijeme trajanja sudskih postupaka, sasvim je jasno da od dana stupanja na snagu sadašnjeg zakona pa do eventualne revizijske odluke u nekom eventualnom takvom revizijskom predmetu treba proteći barem 7 ili 8 godina, a to je veoma dugi vremenski interval pravne nesigurnosti za oštećenike. Osim toga, u prijedlogu odnosno reviziji, toj hipotetskoj, predlagatelj odnosno revident bi mogao individualizirati samo jedno sporno materijalnopravno pitanje o kojem bi onda Vrhovni sud zauzeo pravno shvaćanje, ali u toj bi situaciji odnosno slučaju brojna ina sporna pravna pitanja koja nameće sadašnje podnormirano zakonsko rješenje i nadalje ostala otvorena. Četvrto, ono što smatramo dobrim u pravnom stavu Ustavnog suda je činjenica da je potonji, premda pravno uvijeno ili nedovoljno pravno konkretno odnosno određeno, po našem shvaćanju u odluci ipak implicitno dao do znanja, prvo, da bi odgovorna osoba i nadalje trebala odgovarati po načelu kauzaliteta, i to u dijelu obrazloženja odluke o kojem se založio za primjenu općih načela obveznog prava, i drugo, da bi odgovornu osobu, ovisno o okolnostima svakog pojedinog slučaja odnosno štetnog događaja, trebalo tražiti u tercetu potencijalno odgovornih osoba kojeg čine vozač vozila, pravna osoba koja gospodari cestom i lovoovlaštenik lovišta iz kojeg je divljač istrčala na cestu. Nadalje, akcentiramo činjenicu da su i neki ini autori nakon nas u njihovim stručnim radovima iznosili brojne objekcije na važeće zakonsko normativno reguliranje ovog instituta. Stokić, tako, navodi - …u članku 80. st. 6. ZOL-a 2018. propisano je da za štetu nastalu naletom vozila na divljač odgovara: 1.) vozač ako se utvrdi da je upravljao vozilom protivno odredbama propisa kojima je uređeno područje o sigurnosti prometa na cestama i postojećim prometnim znakovima izričitih naredaba te 2.) lovoovlaštenik na čijem je lovištu nastala šteta ako se utvrdi da je šteta nastala zbog provođenja lova. Tko odgovara za štetu u trećoj situaciji (koja je u praksi vjerojatno češća od prve dvije zajedno) - kad nije bilo nepravilnog postupanja vozača i kada šteta nije nastala zbog provođenja lova, ZOL 2018. ne daje izričit odgovor… dodajući da …iskustvo primjene prijašnjih zakona o lovstvu navodi na zaključak da će se i u budućnosti koplja lomiti na pitanju odgovornosti za štete od divljači u ovoj trećoj situaciji, unatoč tomu što sada postoji interpretativni putokaz u obliku odredbe članka 76. st. 2. ZOL-a 2018. Teško da zakonodavac toga nije bio svjestan pa je radi izbjegavanja dvojbi u tumačenju zakona (što je deklaratorno bio jedan od ciljeva novog ZOL-a 2018.) trebao i ovu treću situaciju izrijekom regulirati (kad je to već napravio, primjerice, u slučaju situacije navedene pod 2.), koja je u praksi vjerojatno najrjeđa i oko koje se nisu pojavljivale teškoće u praksi)[6]… Ćesić i Šutić, pak, u njihovom stručnom radu konstatiraju, komentirajući važeće zakonsko rješenje, da je …riječ o odgovornosti lovoovlaštenika ograničenoj samo na štetu nastalu zbog provođenja lova, koji slučaj se u praksi iznimno rijetko može pojaviti. Uostalom, i iz obrazloženja Nacrta prijedloga o lovstvu, uočljiva je intencija da se mogućnost odštetne odgovornosti lovoovlaštenika ograniči na minimum. Drugim riječima, u odnosu na dosadašnja normativna rješenja, riječ je o zakonskom uređenju in favorem lovoovlaštenika stavljajući ih u neusporedivo povoljniji procesnopravni i materijalnopravni položaj. S druge strane, zakonodavac je izbjegao izrijekom propisati tko i prema kojem kriteriju odgovara za štetu u slučaju kad ona nije posljedica ni nepravilnog postupanja vozača ni provođenja lova, a koji je slučaj najčešći u praksi[7]… Naposljetku, držimo potrebnim apostrofirati naše pravno shvaćanje po kojem bi parnični sudovi i po sadašnjem normativnom uređenju, kada odlučuju o pitanju tko je kriv odnosno odgovoran za naknadu štete pričinjene u nekom od predmetnih štetnih događaja, primarno trebali utvrditi postoje li činjenice koje upućuju odnosno ukazuju na odgovornost vozača vozila pa, ukoliko ne postoje, za naknadu štete mora odgovarati lovovlaštenik lovišta iz kojeg je divljač istrčala na javnu cestu po načelu kauzaliteta, bez obzira na krivnju, uz iznimku činjenične i pravne situacije u kojoj pravna osoba koja gospodari javnom cestom na zahtjev lovoovlaštenika nije ostavila znak opasnosti divljač na cesti jer je u tom slučaju odgovorna upravo ona, po načelu kulpoznosti, a temeljem odredbe članka 50/2. Zakona o cestama[8]. Nastavno citiramo relevantan fragment obrazloženja presude Općinskog suda u Bjelovaru u kojem je isti akceptirao i aplicirao naše pravno shvaćanje uz opasku da se u toj parnici, po načelu tempus regit actum, primjenjivalo sadašnje normativno rješenje po kojem lovoovlaštenik ne bi bio odgovoran - …Dakle, s obzirom na navedeno po ocjeni ovoga suda za nastalu štetu tužitelju odgovoran je tuženik budući je tuženik osoba koja gospodari lovištem (iz kojeg je na cestu izašla srneća divljač) u skladu s propisima koji uređuju lovstvo, odnosno osoba koja gospodari divljači zbog koje je došlo do prometne nezgode jer je štetu na vozilu tužitelja uzrokovala divljač iz lovišta tuženika, a kao što je naprijed obrazloženo. Tijekom postupka nije dokazano da na strani vozača vozila tužitelja ili osobe koja upravlja cestom postoji krivnja za nastalu štetu, to onda odgovornost leži na nedostatnosti mjera za sprječavanje štete od divljači koje u smislu odredbi Zakona o lovstvu je bio dužan poduzimati lovoovlaštenik, odnosno tuženik. Dakle, u smislu odredbi članka 1063. Zakona o obveznim odnosima, tuženik je dužan tužitelju naknaditi nastalu štetu budući da je divljač koja se nekontrolirano kreće na cesti opasna stvar, to postoji odgovornost tuženika za nastalu štetu po načelu objektivne odgovornosti, a tijekom postupka tuženik nije dokazao postojanje razloga koji isključuju njegovu odgovornost, a što je i stajalište sudske prakse izraženo u odlukama Ž. suda u Bjelovaru broj Gž-2816/2013-3, Gž-2365/2013-2 i Gž-2778/2014-2 od 11. svibnja 2016. godine, Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž-1664/16-2 od 23. veljače 2017. godine, Županijskog suda u Osijeku broj Gž-1613/2018-2 od 25. siječnja 2019. godine[9]….
3. NAMIRENJE ŠTETE PUTEM TZV. JEDINSTVENE POLICE OSIGURANJA
Veoma brzo nakon stupanja zakona na snagu, shvativši kakve će sve posljedice odnosno reperkusije u praksi donijeti odnosno prouzročiti navedena nejasna, deficitarna i insuficijentna zakonska rješenja u dijelu zakona koji regulira institut odgovornosti za naknadu štete u slučajevima štetnih događaja do kojih dolazi zbog istrčavanja divljači iz lovišta na kolnike javnih cesta i sraza s motornim vozilima koja po njima prometuju, izvršna je vlast, Vlada Republike Hrvatske, putem mjerodavnog Ministarstva poljoprivrede, nakon što je zakonom gotovo u potpunosti eliminirana odštetnopravna odgovornost lovoovlaštenika, a što je onda rezultiralo spoznajom odnosno činjenicom da u pretežitom broju ovakvih slučajeva nitko neće biti odgovoran nadoknaditi štetu oštećenicima, financiranje ovog problema odnosno iznosa naknada štete koji se isplaćuju oštećenicima odlučila, kako to inače često biva, kanalizirati odnosno, kolokvijalno kazano, prevaliti na porezne obveznike. Potonje je u praksi izvršeno putem rješenja kojim se šteta oštećenicima naknađuje temeljem tzv. jedinstvene police osiguranja. Navedena se politička odluka normativno provela na način da je Vlada Republike Hrvatske, u prvom koraku, donijela odluku o dodjeli novčanih sredstava za financiranje troškova police osiguranja radi naknade šteta nastalih naletom divljači na vozila. Nakon toga, u narednom odnosno sljedećem pravnom koraku, mjerodavno je Ministarstvo poljoprivrede, s Hrvatskim lovačkim savezom kao udrugom čiji su članovi lovoovlaštenici s sjedištem na području Republike Hrvatske, sklopilo sporazum o financiranju troškova navedene tzv. jedinstvene police osiguranja. Konačno, u posljednjem, trećem po redu pravnom koraku Hrvatski je lovački savez, u ugovornom svojstvu odnosno položaju ugovaratelja osiguranja, s osigurateljem izabranim nakon provedbe javnog natječaja po Ministarstvu poljoprivrede, sklopio ugovor o osiguranju imovine predmet kojeg je bilo osiguranje od izvanugovorne odgovornosti prema trećim osobama svih lovoovlaštenika u Republici Hrvatskoj, a premiju koje je police osiguranja financiralo gorenavedeno središnje tijelo državne uprave.
4. NORMATIVNI PRIJEDLOZI DE LEGE FERENDA
Naše je mišljenje, prvo, da bi se materija odgovornosti za naknadu štete nastale u štetnim događajima koji su se zbili istrčavanjem odnosno naletom divljači iz lovišta koja se nalaze uz ceste odnosno prometnice na kolnik, nakon čega dolazi do kolizije divljači i motornog vozila, te nastanka štete, morala na jedinstven i sveobuhvatan način regulirati u jednom zakonu, a taj bi zakon, po logici stvari, kao specijalni propis, trebao biti upravo zakon o lovstvu. Drugo, u tom bi zakonu, uz čim manje, kolokvijalno kazano, izmišljanja tople vode, a čim više, argumentum a contrario, posizanja kako za dobrim rješenjima iz nekih dosadašnjih normativnih okvira koji su regulirali ovo pravnu materiju, tako i na temelju tih propisa iznjedrene kvalitetne i ujednačene judikature, poglavito vrhovnosudske i ustavnosudske, trebalo precizno normirati u kojem slučajevima je koji od neposrednih participanata odnosno dionika u tim štetnim događajem kriv, zbog činjenja ili nečinjenja odnosno propuštanja, za nastanak štete, jer je detektiranje odnosno identificiranje krivca condicio sine qua non za utvrđivanje odgovorne osobe kod ovakvih slučajeva odgovornosti. Ergo, u jednom bi propisu trebalo regulirati zakonske pretpostavke odnosno uvjete čija je egzistentnost u nekom pojedinom štetnom događaju potrebna da bi se utvrdila odgovornost ili vozača motornog vozila, ili pravne osobe koja gospodari cestom na koju je istrčala divljač, ili lovoovlaštenika lovišta na kojem potonji ima koncesiju i iz kojeg je divljač istrčala na cestu. Treće, navedeno bi normiranje, zatim, u sebi neizostavno moralo imati propisivanje kriterija po kojem će se procjenjivati odnosno prosuđivati odgovornost za naknadu štete odgovornih osoba jer se kod ovakvih vrsta šteta, u pravilu, radi o odgovornosti za drugoga. Po našem mišljenju, imajući u vidu da je divljač u okolnostima ovakvih štetnih događaja neupitno i nesporno opasna stvar, morala bi se propisati odgovornost po načelu kauzaliteta odnosno uzročnosti ili objektivne odgovornosti, dakle bez obzira na krivnju. Četvrto, iz sudske bi prakse u normativni okvir trebalo prenijeti pravni stav odnosno shvaćanje po kojem se ceste, iako po sadašnjem, ali i bivšim zakonima, nisu dio lovišta, u kontekstu predmetnih štetnih događaja smatraju dijelom lovišta. Peto, polazeći od činjenice da divljač nije u vlasničkom režimu nego je dobro od interesa za Republiku Hrvatsku, te da potonja u slučajevima davanja lovišta u koncesije lovoovlaštenicima skrb i brigu o divljači na taj način i u tim lovištima delegira odnosno prenosi na potonje, smatramo da bi u najvećem broju predmetnih štednih događaja, kao i do sada, trebao odgovarati lovoovlaštenik, i to kako rekosmo po kriteriju kauzaliteta. Naravno, on bi, kao i do sada, obligatorno morao imati pravo, u intenciji ekskulpacije od deliktne odgovornosti spram oštećenika, dokazivanja egzistentnosti nekog od ekskulpacijskih razloga normiranih odredbom čl. 1067. Zakona o obveznim odnosima[10] u vezi s odredbama čl 1063. i 1064. potonjeg. Šesto, uz napomenu da autor ovog članka nikad nije povjerovao u medijski spin temeljem kojeg se u svim prethodnim normativnim rješenjima, s kulminacijom u sadašnjem, evidentno i bjelodano normiralo in favorem lovoovlaštenika zbog njihove navodne teške financijske situacije u koju su, opet navodno, dovedeni zbog namirenja šteta iz predmetnih štetnih događaja, a nije jer su, opetujemo, u pravilu posrijedi štetni događaji s isključivo manjom imovinskom štetom na vozilu koja se, u pravilu, kreće u rasponu od nekoliko tisuća do maksimalno nekoliko desetaka tisuća kuna, smatramo da bi pro futuro odnosno de lege ferenda to pitanje trebalo riješiti na način da se normativno propiše obveza lovoovlaštenika da se obvezno osiguraju od izvanugovorne odgovornosti prema trećima za slučaj nastanka predmetnih štetnih događaja. Nastavno u tom kontekstu, trebalo bi propisati obvezu države odnosno Republike Hrvatske, temeljem činjenice da je neposredni štetnik, divljač, dobro od interesa za državu, što posljedično, po našem mišljenju, za sobom povlači i odgovornost države za štetu koju pričini odnosno prouzroči to dobro, ili barem participaciju u sanaciji odnosno likvidaciji takvih šteta, da financira ili barem u pretežitom dijelu sufinancira plaćanje troškova takvog obveznog osiguranja. Uzgred budi rečeno, iz našeg iskustva, pretežiti dio lovoovlaštenika je i prije, do uvođenja tzv. jedinstvene police osiguranja, sklapao navedene ugovore o osiguranju imovine s policama osiguranja kao ispravama koje dokazuju sklopljenost ugovora, što je još jedan razlog pride zbog kojeg nikada nismo vjerovali u gorenavedeni medijski spin o navodnom veoma teškom materijalnom položaju lovoovlaštenika kojeg su, navodno, prouzročile posljedice predmetnih štetnih događaja. Nadalje, sedmo, trebalo bi uvrstiti odnosno u zakon inkorporirati i zakonsko rješenje koje bi lovoovlaštenika i njegovog osiguratelja na neki način motiviralo odnosno stimuliralo na izbjegavanje parničenja, dugih i skupih, odnosno postizanje vansudskih nagodbi s oštećenicima još u predparničnoj fazi spora. Naime, u praksi nažalost, opet u pravilu, svjedočimo gotovo beziznimnoj pojavi da lovoovlaštenici i njihovi osiguratelji u predmetnim slučajevima odbijaju zahtjeve za naknadu štete odnosno mirno rješenje spora, čak i u onim slučajevima u kojima je i pravnom laiku jasno da će in concreto parnicu izgubiti, kao i onim slučajevima u kojima oštećenici postavljaju krajnje realne i utemeljene zahtjeve za naknadu štete odnosno mirno rješenje spora u kontekstu visine zahtjeva odnosno traženog iznosa obeštećenja. Naravno, neposredna je posljedica takve loše navike i prakse lovoovlaštenika i njihovih osiguratelja da zbog navedenog nehtijenja rješavanja spora putem vansudskog sporazuma odnosno nagodbe iznos kojeg u konačnici isplate oštećeniku, naravno zbog troškova sudskih pristojbi, vještačenja, odvjetničkih nagrada, zakonskih zateznih kamata i drugih troškova koji se generiraju u takvim parnicama, iznos koji je dvostruko ili trostruko veći od iznosa naknade štete kojeg je oštećenik tražio u predparničnom postupku, a da ne govorimo da se takvim potpuno nepotrebnim parnicama odnosno parničenjima dodatno opterećuje ionako sporo i neučinkovito sudstvo s gotovo pola milijuna neriješenih sudskih predmeta na kraju 2021. Osmo, zbog navedenog nismo skloni, a iz medijskih napisa naslućujemo da će normativno rješenje ovog pitanja ići upravo u smjeru takvog normiranja, da se ovo pitanje riješi na način da će se ubuduće prilikom godišnje registracije motornog vozila, uz sva sadašnja davanja i dadžbine, uvesti novo iz kojeg će se onda takvim prikupljanjem novčanih sredstava nekom vrstom paraporeza financirati odštetni fond iz kojeg će se obeštećivati oštećenici u predmetnim štetnim događajima. Jer, u slučaju akceptiranja i normiranja jednog takvog rješenja problem će se opet riješiti na način da se trošak kanalizira na građane odnosno, preciznije, građane vlasnike motornih vozila koje moraju registrirati.
5. ZAKLJUČAK
Zakonsko normiranje instituta odgovornosti za naknadu štete pričinjenu istrčavanjem odnosno naletom divljači na motorna vozila na cestama odnosno prometnicama, iako je već čitav niz godina ima evidentnu i neupitnu tendenciju normiranja in favorem lovoovlaštenika odnosno njihovog normativnog favoriziranja, kulminaciju je doživjelo u trenutno vrijedećem zakonu koja odgovornost lovoovlaštenika kod štetnih događaja ove vrste pravno svodi na veoma mali broj slučajeva, a stvarno i realno ju potpuno eliminira odnosno anulira. Uvidjevši da će takvo normiranje u praksi odnosno judikaturi rezultirati posvemašnjim pravnim kaosom kao posljedicom odnosno produktom neujednačene primjene materijalnog prava zbog opisanog lošeg podnormiranja navedenog zakonskog instituta, izvršna je vlast veoma brzo nakon stupanja zakona na snagu problem privremeno riješila financiranjem, preko Hrvatskog lovačkog saveza, tzv. jedinstvene police osiguranja temeljem koje su od izvanugovorne odštetnopravne odgovornosti proizlazeće iz ovakvih štetnih događaja prema trećim bili osigurani svi lovoovlaštenici u državi. Međutim, posrijedi je samo privremeno rješenje, a trajno leži u noveliranju zakona u tom dijelu na način da se predmetni zakonski institut, temeljem dobrih dosadašnjih normativnih rješenja, relevantne judikature i iskustava iz drugih zemalja, regulira precizno, jasno, sveobuhvatno i potpuno. Zaključno, apostrofiramo činjenicu da se od 01. lipnja 2022. nadalje oštećenici u ovakvim štetnim događajima ne mogu namiriti ni po jedinstvenoj polici osiguranja imajući u vidu činjenicu da je ona u odnosu na posljednjeg osiguratelja istekla 30. svibnja, a nakon toga su bezuspješno raspisana i provedena dva javna natječaja jer ni na jednom od njih nije izabran novi osiguratelj uz opasku da se na posljednji natječaj ni jedan osiguratelj nije ni javio. Zbog toga se štete nastale u takvim štetnim događajima trenutno namiruju putem Hrvatskog lovačkog saveza kojem sredstva za to dotira država putem Ministarstva poljoprivrede. Predmetni se štetni događaji navedenom savezu prijavljuju putem obrasca za prijavu štete nalazećeg na poveznici https://www.hls.com.hr/prijava-stete
[1] Zakon o lovstvu (NN 99/18, 32/18 i 32/20)
[2] ibid., čl. 80. st. 6.
[3] Ustav Republike Hrvatske ( NN 85/10 – pročišćeni tekst i 5/14)
[4] Zakon o sudovima (NN 28/13, 33/15 82/15, 82/16, 67/18, 126/19 130/20, 21/22 i 60/22)
[5] Prema službenim podacima MUP-a u vremenskom intervalu od početka 2018. do danas na hrvatskim se cestama zbilo ukupno 1409 štetnih događaja naletom vozila na divljač, a samo u njuh 33 bilo je ozlijeđenih osoba što dokazuje našu trvrdnju da su, u pravilu, posrijedi štetni događaji s manjom imovinskom štetom na vozilu kao posljedicom.
[6] Stokić, Marija, Odgovornost za štete od divljači prema novom Zakonu o lovstvu, Informator broj 6659
[7] Ćesić, Zlatko, Šutić, Milan, Sive zone kod odgovornosti nastalu naletom vozila na divljač – de lege lata i de lege ferenda, Zbornik sveučilišta Libertas, 6, 2021.
[8] Zakon o cestama (NN 84/11, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14, 110/19 i 144/21)
[9] Općinski sud u Bjelovaru, Pn-98/2021-4
[10] Zakon o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21)