Ponovo (po)nešto o naknadi parničnih troškova

4 veljače, 2023

Članak objavljen na pravnom portalu IUS INFO

Predmetni stručni rad je četvrti po redu u našoj pravnoj karijeri u kojem se bavimo temom naknade troškova parničnog postupka. U posljednja dva rada u kontekstu smo tog instituta tematizirali, analizirali, problematizirali i kritizirali neke odluke Evropskog suda

odvjetnik DAMIR JELUŠIĆ, dipl.iur.

Odvjetničko društvo Vukić, Jelušić,

Šulina, Stanković,Jurcan & Jabuka d.o.o.

Rijeka, Nikole Tesle 9/V-VI.

PONOVO(PO)NEŠTO O NAKNADI

PARNIČNIH TROŠKOVA

1. UVOD

Predmetni stručni rad je četvrti po redu u našoj pravnoj karijeri u kojem se bavimo temom naknade troškova parničnog postupka. U posljednja dva rada u kontekstu smo tog instituta tematizirali, analizirali, problematizirali i kritizirali neke odluke Evropskog suda ljudska prava, dalje ECHR, donijete u predmetima u kojima su se zahtjevatelji navedenom sudu, nakon iscrpljenja tuzemnog odnosno domaćeg pravnog puta, obraćali nezadovoljni sudskim odlukama u onim njihovim dijelovima odnosno rješenjima u kojima je odlučeno o naknadi troškova parničnog postupka u slučajevima parcijalnog parničnog uspjeha u sporu. Počelo je s stručnim radom[1] u kojem smo analizirali i kritizirali pravne stavove i shvaćanja navedenog suda zauzete u presudi donijetoj 2013. u predmetu Klauz protiv Hrvatske[2], a nastavili smo s stručnim radom[3] u kojem smo na primjerima iz domaće judikature analizirali pravni utjecaj navedene presude na odlučivanje parničnih sudova u činjenično i pravno sličnim parničnim predmetima. Od tada do danas navedeni je sud donio još neke odluke u kojima je dodatno obrazložio svoje pravne stavove o tom pravnom pitanju, primjerice u predmetima Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske[4], te Čolić protiv Hrvatske[5]. Međutim, neposredna motivacija za pisanje ovog rada nisu nam bile navedene odluke nego jedna recentna vrhovnosudska odluka[6] u kojoj je najviši državni sud odnosno sudska instanca, po našem mišljenju, otišao čak i krupni korak dalje od ECHR-a na način da je u predmetu odnosno revizijskoj odluci koju ćemo analizirati i pravno propitkivati nastavno, odlučio da će svaka parnična stranka podmiriti svoje parnične troškove u materijalnopravnoj situaciji u kojoj su tužiteljice u toj parnici u cijelosti izgubile odnosno neuspjele sporu jer su impostirani glavni obveznopravni tužbeni zahtjevi usmjereni na naknadu pričinjene im štete u cijelosti odbijeni temeljem prigovora zastare potraživanja pa je, argumentum a contrario, tuženica, u konkretnom slučaju Republika Hrvatska odnosno država, potpuno uspjela u sporu jer je potpuno uspjela osporiti osnovanost glavnih tužbenih zahtjeva, i to kako po osnovu, tako i po visini. Vrhovni je sud, međutim, unatoč i usprkos tome, preinačivši rješenja o naknadi troškova postupka u prvostupanjskoj i drugostupanjskoj presudi kojima je tužiteljicama naloženo solidarno podmirenje tuženičinih troškova parničnog postupka, odlučio da svaka stranka podmiri odnosno plati svoje parnične troškove. Zbog toga ćemo predmetni stručni rad strukturirati na način da ćemo, prvo, kratko podsjetiti na sudska pravna shvaćanja zauzeta u predmetu Klauz protiv Hrvatske, kao i naše pravne protustavove kojima smo ih osporavali, potom, drugo, apostrofirati po nama bitne fragmente obrazloženja odluka navedenog suda donijetih nakon gorenavedene odluke u dvama za ovaj rad relevantnim predmetima koje smo naveli poviše, treće, prezentirati obrazloženje navedene vrhovnosudske revizijske odluke u za nas spornim dijelovima obrazloženja uz, dakako, jasno, konkretno, određeno i precizno navođenje pravnih stavova, shvaćanja i razloga na kojima se temelji odnosno bazira naše neslaganje s revizijskom odlukom donijetom u tom parničnom predmetu i in fine, četvrto, na konkretnom recentnom primjeru iz judikature dokazati da se ona već primjenuje u praksi parničnih sudova nižih instanci.

2. PREDMET KLAUZ PROTIV HRVATSKE

U ovom ćemo dijelu rada, prostorne limitiranosti radi, tek lapidarno opetovati neke kapitalne pravne stavove po ECHR-u deklarirane u ovom predmetu, kao i tek neke naše esencijalne pravne objekcije koje smo cjelovito iznijeli u gorenavedenom stručnom radu. Prvo, u kontekstu činjenice zastupanja države po nadležnom državnom odvjetništvu, kao i zakonskog prava potonjeg da troškove namiri po Tarifi o nagradi za rad i naknadi troškova  odvjetnika[7], pravno akcentiramo fragment obrazloženja u kojem je sud ustvrdio da …ovakvo stajalište ne mijenja činjenica da se navedena pravila također primjenjuju na građanske postupke u kojima je stranka država, čime joj se omogućuje da od neuspješne stranke naplati troškove zastupanja. Ne može se smatrati da država ima neograničene resurse, te bi i država, poput privatnih stranaka, također trebala uživati zaštitu od neutemeljenih parnica[8]… Drugo, sud je konstatirao činjenicu da odredba čl. 154/1. Zakona o parničnom postupku[9] sadrži pravilo koje je kolokvijalno nazvao gubitnik plaća, a prema kojemu neuspješna stranka mora platiti troškove uspješne stranke, dok prema stavku 2., u situaciji parcijalnog uspjeha u sporu, sud stranci može naložiti da naknadi odgovarajući dio troškova protustranke, potom činjenicu da se sukladno odvjetničkoj Tarifi nagrade u parničnim postupcima načelno izračunavaju u odnosu na vrijednost predmeta spora, te činjenicu da u slučajevima kada tužitelj traži isplatu novčanog iznosa vrijednost predmeta spora odgovara potraživanom iznosu naposljetku konstatiravši činjenicu da, u procesnoj situaciji u kojoj sud presudi da je tužbeni zahtjev za naknadu štete tuženika osnovan, ali previsok, parnični sud mora  tuženiku naložiti da tužitelju plati naknadu štete, a tužitelju istovremeno može naložiti da plati tuženikove troškove postupka, dometnuvši pravilno da je …svrha ovih pravila zaštititi tuženike od tužitelja koji ističu previsoke osnovane zahtjeve i time nerazumno povećavaju troškove odvjetnika koji zastupa tuženika… Potom je, treće, nastavno deklarirao pravni stav po kojem …primjećuje da se načelo na kojem počivaju pravilo „gubitnik plaća” i gore prikazano povezano pravilo o naknadi troškova sastoji u izbjegavanju neopravdanog parničenja i nerazumno visokih troškova parničenja odvraćanjem potencijalnih tužitelja od pokretanja neutemeljenih sporova ili podnošenja previsokih tužbenih zahtjeva bez snošenja posljedica. Sud stoga smatra da ova pravila kroz odvraćanje od neutemeljenih parnica i preuveličanih troškova općenito teže legitimnom cilju osiguranja pravilnog djelovanja pravosudnog sustava i zaštite prava drugihPrešavši, naposljetku, na obrazlaganje stava o povredi prava na pristup sudu zbog zauzetog shvaćanja da je zbirni iznos troškova koje je zahtjevatelj trebao platiti državi, a imajući u vidu zbirni iznos naknade odmjeren mu osnovom naknade štete, za tužitelja predstavljao nerazmjeran teret sud je naveo - …uzme li se u obzir iznos od 18.907,28 HRK, troškovi koje je podnositelj morao platiti državi su iznosili 44% njegove ukupne financijske naknade u iznosu od 42.907,28 HRK. Međutim, kada se troškovima države pridodaju troškovi podnositeljeva vlastitog pravnog zastupnika, to znači da je podnositelj „izgubio” gotovo cjelokupnu naknadu koja mu je dosuđena, te da zapravo nije dobio gotovo ništa[10]… Kod navedenog se dijela obrazloženja naša glavna objekcija odnosila na činjenicu da iz presude nigdje nije proizlazilo, jer nije navedeno, da je zahtjevatelj razliku između ukupno mu nastalih troškova prvostupanjskog postupka u iznosu od 40.070,00 HRK navedenom u točki 15. na koju se pozvao sud, umanjenog za iznos od 19.000,00 HRK koji je po revizijskoj odluci osnovom troškova obvezan platiti tuženici, i zbirnog iznosa kojeg je s svih osnova namirio od države, iznosa od 42.907,28 HRK, uopće platio svojoj punomoćnici, a to je bio condicio sine qua non da bi se taj iznos involvirao u kalkulaciju. Nadalje, prigovorili smo da je sud kalkulaciju, posve pogrešno, utemeljio na iznosu zahtjevateljevih parničnih troškova utvrđenih u prvostupanjskom postupku umjesto na parničnim troškovima konačno utvrđenima u revizijskoj odluci koji su, naravno, nakon trostupanjskog sudovanja bili veći. Sve je to, dakako, akcentirali smo, utjecalo na točnost i pravilnost obračuna, a potom i posljedično na pravno shvaćanje po kojem …Sud smatra da ponašanje podnositelja u predmetnom postupku, točnije podnošenje pretjerano visokog zahtjeva za naknadu štete, ne može opravdati takvo značajno smanjenje dodijeljene naknade… zbog toga jer su …sudovi u ovom predmetu tu odredbu primjenjivali mehanički, bez obraćanja dovoljne pozornosti na posebne okolnosti podnositeljeva predmeta, posebice na činjenicu da se radilo o predmetu naknade nematerijalne štete koje je nastala  kao rezultat kaznenog djela zlostavljanja koje je počinio policijski djelatnik, te da se ne radi o klasičnom građanskopravnom sporu privatnih stranaka… U kontekstu citiranog, prvo smo parirali protustavom po kojem neosnovanim smatramo sudski stav po kojem …ponašanje podnositelja u predmetnom postupku, točnije podnošenje pretjerano visokog zahtjeva za naknadu štete, ne može opravdati takvo značajno smanjenje dodijeljene naknade… zbog toga jer je impostiranje previsokog tužbenog zahtjeva bilo u neposrednom i pravnorelevantnom kauzalnom neksusu s smanjenjem tuženikove naknade odnosno, preciznije i ispravnije kazano, s povećanjem parničnih troškova koji su posljedično utjecali na smanjenje naknade s obzirom na povećanje tužiteljeve obveze osnovom naknade parničnih troškova. Ili, drugim riječima kazano, da je tužbeni zahtjev po visini postavljen u realnim umjesto nerealnim okvirima i gabaritima, tužiteljeva obveza spram tuženice, osnovom parničnih troškova, ne bi ni nastala, nastala bi samo tuženičina obveza. Drugo, istakli smo i da netočnom smatramo karakterizaciju suda po kojoj su domaći sudovi odredbu čl. 154. ZPP-a primjenjivali mehanički, ma šta taj pridjev sadržajno značio, jer  su je primjenjivali u skladu s njenim legitimnim i opravdanim ciljem, svrhom i smislom, te podudarno i sukladno s relevantnom domaćom judikaturom. Treće, apostrofirali smo i činjenicu da naši pozitivnih propisi ne distingviraju klasične od, valjda, specifičnih građanskopravnih sporova u kontekstu ovog predmeta pa su, po našem mišljenju, sudovi i u tom kontekstu postupali posvema zakonito i pravilno zaključivši s stavom po kojem nam je potpuno nejasno zbog čega je sud deklarirao stav po kojem se …ne može tvrditi da je podnositeljev zahtjev za odštetu protiv države bio neosnovan…, jer em to nitko nitko nije tvrdio, em su njegovu pravnu osnovanost pravomoćno utvrdili mjerodavni kazneni i parnični sudovi, uključujući i najviši sud u državi, te stavom da nam je potpuno neprihvatljiv sudski stav po kojem …postupanje podnositelja nije bilo neopravdano… Konačno, sud je zaključio da …u predmetnom slučaju dva glavna razloga za sankcioniranje procesne nediscipline, a to su izbjegavanje neopravdanog parničenja i nerazumno visokih troškova parničenja, nisu bila izravno primjenjiva. Kao rezultat navedenog, dodjela troškova u ovom predmetu je imala neke neprihvatljive posljedice. Kao prvo, paradoksalno je da je država jednom rukom, naknadama za državno odvjetništvo koje ju je zakonski zastupalo, uzela znatan dio onoga što je dodijeljeno drugom. Kao drugo, postupovna sankcija za podnositeljev minoran postupovni propust, odnosno isticanje previsokog tužbenog zahtjeva, bila je toliko stroga da je neopravdano umanjila naknadu koja mu je dodijeljena zbog tako ozbiljnog nezakonitog čina kao što je kazneno djelo zlostavljanja tijekom obavljanja službene dužnosti, a koje djelo zabranjuje članak 3. koji  se ubraja u jednu od temeljnih odredbi Konvencije. Sukladno tome, ne može se reći da su odluke domaćih sudova u ovom predmetu bile razmjerne legitimnom cilju kojem smjera pravilo navedeno u članku 154. stavku 2. Zakona o parničnom postupku koje od jedne stranke zahtijeva da protivnoj stranci naknadi troškove ovisno o njihovom uspjehu u sporu, a koji se troškovi utvrđuju razmjerno visini tužbenog zahtjeva. Njegova primjena je u ovom predmetu rezultirala ograničenjem koje je umanjilo samu bit podnositeljevog prava na pristup sudu. Stoga je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije[11]… Citiranim smo sudskim stavovima pravno oponirali na način da smo, prvo, ustvrdili da nema ništa paradoksalno u činjenici da su domaći sudovi državi u parničnom svojstvu tuženice odmjerili naknadu osnovom parničnih troškova jer to nije paradoksalno nego u skladu s mjerodavnim propisima. Drugo, opetovano smo ukazali na činjenicu da je taj sudski stav u eklatantnoj koliziji i diskrepanciji s pravnim stavom kojeg je sud deklarirao pod točkom 85. obrazloženja presude - …ovakvo stajalište ne mijenja činjenica da se navedena pravila također primjenjuju na građanske postupke u kojima je stranka država, čime joj se omogućuje da od neuspješne stranke naplati troškove zastupanja. Ne može se smatrati da država ima neograničene resurse, te bi i država, poput privatnih stranaka, također trebala uživati zaštitu od neutemeljenih parnica… Treće, opetovali smo i stav da se kod postavljanja krajnje nerealnog tužbenog zahtjeva ne radi se o minornom procesnom propustu, kakvim ga je okarakterizirao sud, nego o kapitalnom i esencijalnom procesnom propustu koji često srećemo u praksi, a koji je, u manjem broju slučajeva, produkt neznanja i neupućenosti u propise i judikaturu, a u mnogo većem puke pohlepe i gramzljivosti nekih kolega nauštrb prava i interesa njihovih stranaka. Četvrto, deklarirali smo pravno mišljenje da je postupanje domaćih sudova svih instanci bilo razmjerno legitimnom cilju sadržanom u odredbi čl. 154/2. ZPP-a odnosno potpuno zakonito. Konačno, peto, naš je zaključak bio da u predmetnom slučaju nije bilo povrede prava na pristup sudu u smislu odredbe čl. 6.1. Konvencije, a posljedično ni povrede odredbe čl. 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju u kontekstu koje je sud ustvrdio da …smatra da znatno smanjenje iznosa tog potraživanja, koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja miješanje u pravo podnositelja da mirno uživa svoje vlasništvo[12]

3. PREDMETI CINDRIĆ I BEŠLIĆ PROTIV HRVATSKE I ČOLIĆ PROTIV HRVATSKE

Predmet Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske je, u dijelu relevantnom za predmetni rad, činjenično i pravno veoma sličan predmetu Klauz protiv Hrvaske uz jednu, po nama, bitnu razliku da se u prvom predmetu radilo o parcijalnom uspjehu u sporu, a u potonjem o potpunom neuspjehu tužitelja i potpunom uspjehu države koja je i u ovom predmetu imala procesnu ulogu tuženice. Zbog toga nastavno citiramo samo najesencijalniji fragment obrazloženja: …Sud smatra kako njegova zadaća nije donijeti odluku o pravilu da „gubitnik plaća” kao takvom, već utvrditi je li, u okolnostima ovog predmeta, pravo podnositelja zahtjeva na pristup sudu u smislu članka 6. stavka 1. Konvencije bilo poštovano, (vidjeti, mutatis mutandis, Malige protiv Francuske, 23. rujna 1998., odlomak 30., Izvješća 1998-VII). Sud priznaje da bi se nalog podnositeljima zahtjeva da plate troškove zastupanja države mogao tumačiti kao ograničenje koje narušava pravo na pristup sudu (vidjeti predmet Klauz, prethodno citiran, odlomak 81.). Kako je Sud u brojnim prigodama naglasio, ograničenje koje utječe na pravo na pristup sudu neće biti spojivo s člankom 6. stavkom 1. osim ako teži legitimnom cilju, te ako postoji razuman odnos razmjernosti između iskorištenih sredstava i legitimnog cilja koji se teži postići (vidjeti prethodni odlomak 117. i, posebno s obzirom na pravilo „gubitnik plaća”, predmet Klauz, prethodno citiran, odlomak 83.). Sud stoga mora razmotriti je li to postignuto u ovom predmetu.
Sud prihvaća da pravilo da „gubitnik plaća” teži legitimnom cilju osiguravanja pravilnog djelovanja pravosudnog sustava i zaštite prava drugih kroz odvraćanje od neutemeljenih parnica i preuveličanih troškova (vidjeti predmet Klauz, prethodno citiran, odlomak 84.; vidjeti također prethodni odlomak 93.). Što se tiče pitanja je li ograničenje bilo razmjerno legitimnom cilju kojem se teži, sud upućuje na svoja utvrđenja na temelju članka 1. Protokola br. 1 (vidjeti prethodne odlomke 97.- 107.). Po istoj osnovi po kojoj je utvrdio povredu članka 1. Protokola br. 1 (vidjeti prethodni odlomak 108.), Sud ponovno naglašava da nalog podnositeljima zahtjeva da snose puni iznos troškova zastupanja države u dotičnom postupku predstavlja nesrazmjerno ograničenje prava podnositelja zahtjeva na pristup sudu. Stoga je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije u pogledu
prava podnositelja zahtjeva na pristup sudu…
U predmetu je, pak, Čolić protiv Hrvatske sud deklarirao neke nove pravne stavove koje ćemo akcentirati niže kada budemo problematizirali navedenu vrhovnosudsku odluku. Prvog od njih citiramo nastavno - …Sud na početku primjećuje da nerazumni troškovi postupka mogu otvoriti pitanje na temelju Konvencije prvenstveno u slučajevima kada stranka uspije, barem djelomično, s osnovom tužbenog zahtjeva, ali ne s cijelim iznosom (vidi gore citirani predmet Klauz, stavak 76., i gore citirani predmet Stankov, stavak 51.). Upravo u tim slučajevima vrlo visoki troškovi postupka mogu „pojesti” veliki dio financijske naknade dosuđene stranci u predmetu ili čak cjelokupnu naknadu. Prema mišljenju Suda, ako ne postoje važni razlozi koji bi opravdali takav rezultat, takva situacija čini parnicu bespredmetnom i čini pravo te stranke na sud tek teorijskim i iluzornim (vidi, mutatis mutandis, gore citirani predmet Stankov, stavak 54.). Sud je ranije smatrao da visoki parnični troškovi mogu iznimno otvoriti i pitanje na temelju Konvencije u slučajevima kada je stranka bila potpuno neuspješna s osnovom tužbenog zahtjeva u situacijama u kojima ta stranka iz nekog razloga nije mogla predvidjeti svoje izglede za uspjeh jer je, primjerice, ishod postupka u predmetu ovisio o tumačenju novog pravnog pitanja (vidi, primjerice, gore citirani predmet Cindrić i Bešlić, stavak 107.)… Dakle, u kontekstu ovog sudskog stava ističemo pojašnjenje suda da se o povredi predmetnih konvencijskih prava, u pravilu, može raditi samo u nekim postupcima u kojima je parnični uspjeh bio parcijalan, a samo iznimno u slučajevima potpunog stranačkog uspjeha u sporu. Nadalje, u narednom je relevantnom stavu naveo - …S tim u vezi, Sud prima na znanje tvrdnju Vlade da se ovaj predmet
razlikuje od predmeta Klauz i Cindrić i Bešlić (oba gore citirana) jer je tuženik u predmetnom postupku bio privatna osoba, a ne država. Međutim, Sud smatra da su jamstva pristupa sudu jednako snažno primjenjiva na privatne sporove kao i na sporove koji uključuju državu. To je stoga što u obje vrste

postupka stranka može biti prisiljena snositi nerazmjerno veliko financijsko opterećenje u obliku troškova postupka, što u konačnici može dovesti do povrede prava te stranke na pristup sudu (vidi, mutatis mutandis, Hoare protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odl.), br. 16261/08, stavak 64., 12. travnja 2011.). Istovremeno, Sud smatra da činjenica da je tuženik u ovom predmetu privatna stranka predstavlja samo jedan od elemenata u ocjeni razmjernosti ograničenja prava podnositelja na pristup sudu (vidi, mutatis mutandis, gore citirani predmet Harrison McKee, stavak 32.; vidi i predmet Egill Einarsson protiv Islanda (br. 2), br. 31221/15, stavci 37. i 40., 17. srpnja 2018., iako potonji u drugačijem kontekstu)… Ergo, u citiranom je fragmentu obrazloženja sud decidirano ustvrdio da je, s aspekta procjene je li došlo do povrede predmetnih konvencijskih prava, pravno irelevantno je li na pasivnoj strani privatnopravni ili javnopravni subjekt. Potom je istaknuo stav po kojem - …Sud nadalje primjećuje da je tuženik tijekom cijelog postupka osporavao osnove podnositeljeva tužbenog zahtjeva nastojeći dokazati da ga nikada nije fizički napao i da mu stoga nikada nije nanio nikakvu štetu. Tuženik je samo radi predostrožnosti prigovorio i iznosu naknade štete koju
je podnositelj potraživao (vidi stavak 5. ove presude). Sud ne smatra da je Vrhovni sud to u dovoljnoj mjeri uzeo u obzir u ovom predmetu. Umjesto toga, suprotno prethodnim predmetima o tom pitanju (vidi stavke 17. – 21. ove presude), mehanički je smatrao da je, tijekom početnog dijela postupka, kada se, čini se, većina parničnih radnji odvijala, podnositelj zahtjeva„ kvantitativno uspio” sa samo približno 25% potraživanog iznosa. Istovremeno je zanemario činjenicu da je podnositelj zahtjeva „kvalitativno”
uspio s osnovama svog tužbenog zahtjeva, odnosno uspješno je dokazao činjenicu da je šteta koju mu je uzrokovao tuženik stvarno nastala. Ukratko, Sud utvrđuje da je postupak u podnositeljevu predmetu rezultirao apsurdnim ishodom da je podnositelju zahtjeva, koji je dokazao da ga je B.H. fizički napao, naloženo da mu plati troškove u dvostruko većem iznosu od onog koji je njemu dosuđen na ime naknade štete kao posljedice napada (vidi stavak 50. ove presude) i da Vlada nije iznijela dovoljno uvjerljive razloge kojima bi to opravdala. Slijedom toga, Sud smatra da je način na koji je Vrhovni sud primijenio domaće zakonodavstvo u podnositeljevu predmetu bio izvan prihvatljive slobode procjene dodijeljene domaćim sudovima na temelju članka 6. stavka 1… Nažalost, moramo se složiti s ECHR-om. Naime, čak i u odnosu na prvopostavljeni, a poglavito u odnosu na konačno postavljeni glavni tužbeni zahtjev nakon djelomičnog povlačenja tužbe smanjenjem potonjeg, zahtjevatelj je pretežito parcijalno uspio u sporu temeljem činjenice potpunog kvalitativnog i djelomičnog kvantitativnog uspjeha u sporu. Odnosno, drugim riječima kazano, tužitelj je u svim procesnim fazama polučio veći uspjeh u sporu. Naposljetku, sud je pravnu argumentaciju zaključio narednim pravnim stavom - Konačno u kontekstu povrede prava na mirno uživanje  vlasništva …Sud ponavlja da podnositelj može tvrditi da je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1 samo ako se pobijane odluke odnose na njegovo ili njezino „vlasništvo” u smislu te odredbe. „Vlasništvo” može biti „postojeće vlasništvo” ili potraživanja koja su dovoljno utvrđena da se mogu smatrati „imovinom”. Potraživanje se može smatrati imovinom samo kad je dovoljno utvrđeno da bude ovršivo (vidi, primjerice, predmet Grčke rafinerije Stran i Stratis Andreadis protiv Grčke, 9. prosinca 1994., stavak 59., Serija A br. 301-B). Budući da je podnositeljev zahtjev za naknadu štete u ovom predmetu bio priznat u iznosu koji mu je dosuđen pravomoćnom presudom Vrhovnog suda od 11. veljače 2015., Sud smatra da je to potraživanje bilo dovoljno utvrđeno da se može smatrati „imovinom” zaštićenom člankom 1. Protokola br. 1… U kontekstu vrhovnosudske odluke koju ćemo problematizirati niže, posrijedi je kapitalan i esencijalan pravni stav u kojem je sud expressis verbis pravno apostrofirao da se zahtjevatelji na povredu prava na pristup sudu i prava na mirno uživanje vlasništva mogu pozivati samo u onim slučajevima o pravomoćnom i ovršivom potraživanju jer se samo takvo potraživanje može smatrati imovinom u kontekstu navedenog konvencijskog prava.

4. OBRAZLOŽENJE PROBLEMATIZIRANE VRHOVNOSUDSKE ODLUKE

U parničnom predmetu kojeg ćemo prezentirati nastavno, a koji je okončan po nama spornom odlukom Vrhovnog suda u svojstvu revizijskog suda, dvije tužiteljice, fizičke osobe, su pred Općinskim sudom u Varaždinu, u svojstvu prvostupanjskog parničnog suda, podnijele tužbu radi naknade štete protiv Republike Hrvatske, u svojstvu tuženice. Glavnim impostiranim obveznopravnim tužbenim zahtjevima usmjerenima na naknadu štete zatražile su pravozaštitu u vidu nalaganja činidbi isplata velikih novčanih naknada osnovom pretrpljene štete, i to prvotužiteljica u iznosu od 350.017,32 HRK, a drugotužiteljica u iznosu od čak 1.300.000,00 HRK. Nakon okončanja prvostupanjske parnične faze odnosno stadija navedeni je prvostupanjski parnični sud donio presudu[13] kojom je u cijelosti odbio glavne tužbene zahtjeve i sporedna traženja istodobno obvezavši tužiteljice na solidarnu naknadu tuženičinih troškova postupka u zbirnom iznosu od 58.750,00 HRK. U drugostupanjskoj fazi postupka je, povodom podnijete žalbe tužiteljica, u svojstvu drugostupanjskog žalbenog parničnog suda odlučivao Županijski sud u Varaždinu koji je žalbu odbio kao pravno neosnovanu presudom[14] potvrdivši prvostupanjsku presudu u cijelosti. Nakon toga u, kolokvijalno kazano, predrevizijskoj fazi postupka, tužiteljice su Vrhovnom sudu podnijele prijedlog za dopuštenje revizije u kojem su individualizirale sporno materijalnopravno pitanje za koje su smatrale da je važno kako za odluku u tom parničnom postupku, tako i za ujednačenu primjenu materijalnog prava i osiguranje ravnopravnosti svih u primjeni potonjeg. Pitanje je, citira se, glasilo: …Je li sud prilikom odmjeravanja troškova postupka Republici Hrvatskoj po osnovi zastupanja po državnom odvjetništvu, sukladno odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 163. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01,117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP) dužan ocijeniti predstavlja li dosuđeni iznos nerazmjeran teret za protivnu stranku, a s obzirom na to da se radi o troškovima koji nisu stvarno nastali, vodeći računa o zaključcima Europskog suda za ljudska prava u presudama od 6. rujna 2016. Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, zahtjev broj 72152 te od 18. srpnja 2013. Klauz protiv Hrvatske, zahtjev broj 28963/10 u primjeni odredbi čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97, 14/02, 98/05, 1/06, 2/10) te čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, bez obzira na ishod spora?"... U predmetu koji se pred njim vodio povodom tog pitanja odnosno povodom odlučivanja o dopuštenosti revizije revizijski je sud donio rješenje[15] kojim je prihvatio prijedlog i dopustio tužiteljicama podnošenje revizije protiv rješenja o naknadi troškova parničnog postupka. U revizijskoj fazi postupka revizijski je sud dispozitivom svojeg rješenja preinačio dijelove dispozitiva prvostupanjske i drugostupanjske presude koji su sadržavali rješenje o naknadi troškova parničnog postupka na način da je odlučio da će svaka parnična stranka podmiriti svoje parnične troškove. Obrazlažući svoju odluku revizijski je sud, prvo, konstatirao da je prvostupanjski sud rješenje o naknadi troškova postupka pravno utemeljio na odredbi čl. 154/1. u vezi se odredbom čl. 155. ZPP-a, kao i da je drugostupanjski sud potvrdio zakonitost i pravilnost navedenog rješenja uz opasku da je potonji kao neosnovane otklonio žalbene navode tužiteljica u dijelu istih u kojem su se u njima pozivale na odluku ECHR-a donijetu u predmetu Klauz protiv Hrvatske. Nakon što je, drugo, citirao sadržaj odredaba čl. 154. i 163. ZPP-a, kao i odredbu čl. 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda[16], a na kojoj je, nota bene, pravno i utemeljio revizijsku odluku kao na odredbi konvencijskog prava, prava na mirno uživanje vlasništva, Vrhovni je sud deklarirao pravni stav koji citiramo, a po kojem revizijski sud smatra da se …neovisno o ishodu spora može razmatrati da li je postignuta pravedna ravnoteža između općeg interesa, legitimnog cilja kojem teži pravilo o naknadi troškova postupka gubitnik plaća, i prava tužiteljica na mirno uživanje vlasništva... Dakle, Vrhovni je sud svoju odluku donio nakon što je proveo neki oblik tzv. testa nužnosti u demokratskom društvu. Ovdje ćemo načas zastati kako bi iznijeli svoje pravno mišljenje da legitimni cilj kojem stremi odredba čl. 154. ZPP-a po nama nije, ili barem nije primarno, zaštita nekog općeg interesa nego, upravo suprotno, zaštita svake one konkretne parnične stranke koja je u cijelosti uspjela u parnici odnosno postupku odnosno njenog partikularnog materijalnog interesa. Odnosno, još preciznije pravno rečeno, zaštita njenog zakonskog prava da joj protustranka koja je parnicu u cijelosti izgubila naknadi cjelokupni iznos troškova postupka koji su bili nužni i neophodni za njegovo vođenje odnosno participaciju u njemu po toj stranci. Dakle, smatramo da in concreto nije došlo do bilo kakvog nerazmjernog tereta za tužiteljice odnosno nesrazmjera, o čemu će više riječi biti nešto niže, nego je, po mišljenju revizijskog suda, ne i našem, došlo do nerazmjera između obveze tužiteljica da tuženici naknade prouzročene troškove parničnog postupka, s jedne strane, te prava tuženice da joj tužiteljice navedeni iznos prouzročenih troškova naknade, s druge strane, a što je onda, po pravnom shvaćanju revizijskog suda, bilo zakonito i dopušteno, te imalo i legitiman cilj, ali navodno nerazmjerno, miješanje države, jer parnični sudovi su tijela državne sudbene vlasti, u konvencijsko pravo tužiteljica na mirno uživanje vlasništva koje bi, po nama opet navodno, bilo povrijeđeno namirenjem tuženice temeljem rješenja o naknadi troškova postupka donijetog u prvostupanjskom i potvrđenog po drugostupanjskom parničnom sudu. Nastavivši dalje obrazlagati svoju odluku, Vrhovni sud je naveo da pravno pravilo iz odredbe čl. 154/1. ZPP-a, što je pravni stav koji je izrijekom zauzeo i u predmetima Klauz protiv Hrvatske i Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, samo po sebi nije protivno pravu na mirno uživanje prava vlasništva. Međutim, potom je deklarirao po nama iznimno važan pravni stav koji citiramo: …Prema ocjeni ovog suda predmetna tužba nije bila lišena ikakvog sadržaja ili očigledno nerazumna, niti se može smatrati da je očekivanje tužiteljica da će ostvariti pravo na naknadu štete bilo potpuno neopravdano… Ovdje odnosno na ovom mjestu obrazloženja ćemo opet nakratko zastati kako bi deklarirali svoj pravni stav po kojem se citirani fragment obrazloženja vrhovnosudske odluke može aplicirati na 99% svih tužbi koje se podnose na parničnim sudovima iz jednostavnog razloga što sve one zadovoljavaju navedene općenite i načelne kriterije. Međutim, da li je određena tužba formalnopravno korektna i da li se po njoj odnosno temeljem nje može dalje procesno postupati još u fazi prethodnog ispitivanja tužbe[17] po svojoj slobodnoj sudačkoj ocjeni i procjeni prosuđuje parnični sud temeljem relevantnih procesnih odredaba koje reguliraju obvezni i fakultativni sadržaj tužbe. Dalje, revizijski je sud obrazlaganje svoje odluke nastavio narednim važnim pravnim stavom kojeg, također, citiramo: …Nadalje, u ovom predmetu se ne radi o klasičnom građanskopravnom sporu između privatnih stranaka. Tuženicu Republiku Hrvatsku zastupa Državno odvjetništvo, a troškovi državnog odvjetništva se procjenjuju na temelju odvjetničkih nagrada iako se isto zapravo financira iz državnog proračuna i, samim time, nije u istom položaju kao odvjetnik. Tužiteljicama je naloženo naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 58.750,00 kn… U kontekstu citiranog, a poglavito imajući u vidu gorenavedeni dio obrazloženja vrhovnosudske odluke u kojem je isti deklarirao pravni stav po kojem je rješenja o naknadi parničnih troškova preinačio zbog toga jer bi njihovo plaćanje za tužiteljice predstavljalo nerazmjeran teret odnosno obvezu koja bi onda posljedično, navodno, rezultirala povredom konvencijskog prava na mirno uživanje vlasništva, smatramo potpuno pravno irelevantnim činjenicu da je tuženica u predmetnom postupku bila država koju ex lege zastupa nadležno državno odvjetništvo. Naime, jednostavno ne shvaćamo koja bi točno bila razlika da su tužiteljice obvezane na solidarno podmirenje navedenog iznosa nekom privatnopravnom subjektu ili nekom javnopravnom subjektu kojeg u parnicama poput predmetne ne zastupa državno odvjetništvo, primjerice nekom javnom trgovačkom društvu ili jedinici lokalne samouprave? Odnosno, drugim riječima kazano, na koji bi način u navedenoj hipotetskoj pravnoj situaciji obveza tužiteljica bila manje nerazmjerna da vjerovnik tog potraživanja nije bila država? Jer, obveza tužiteljica po revizijskom sudu nije okarakterizirana nerazmjernom zbog toga što je vjerovnik u tom obveznopravnom odnosno vjerovničko - dužničkom odnosu bila država, nego zbog toga što je revizijski sud smatrao da bi ispunjenje navedene obveze tužiteljicama bio nerazmjeran teret s aspekta njihovog imovinskog odnosno materijalnog stanja što, uostalom, nedvojbeno, neupitno i nesporno proizlazi iz dijela obrazloženja u kojem je revizijski sud naveo: …Navedeni iznos troškova nije neznatan s obzirom na materijalnu i financijsku situaciju tužiteljica, a prema podacima iz spisa… Naposljetku, revizijski je sud svoje obrazlaganje predmetne za nas sporne odluke zaključio pravnim stavom kojeg citiramo: …Slijedom iznesenog, a imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, za zaključiti je da odlukom o troškovima postupka nije postignuta pravična ravnoteža odnosno da plaćanje navedenih troškova za tužiteljice predstavlja prekomjeran teret, a što bi dovelo do povrede čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju… Dakle, rezimirajući naše pravne objekcije na spornu vrhovnosudsku odluku odnosno njeno obrazloženje, smatramo da pravni razlozi koje je revizijski sud u obrazloženju naveo kao pravne razloge koji su ga doveli do zaključka o navodnoj povredi konvencijskog prava tužiteljica na mirno uživanje vlasništva jednostavno nisu bili dovoljno jaki niti važni da bi se radilo o povredi navedenog prava tužiteljica, a pravni je razlog zastupanja države po nadležnom državnom odvjetništvu, po nama, iz već obrazloženih i argumentiranih razloga, i posvema pravno irelevantan u kontekstu navodne povrede predmetnog konvencijskog prava. Nastavno, skrećemo pažnju na činjenicu na Vrhovni sud u obzir nije uzeo, a po nama je morao, ni činjenicu da su tužiteljice bile zastupane po kvalificiranom punomoćniku koji ih je morao upozoriti kako na mogućnost gubitka parnice, tako i s činjenicom da će vrijednost predmeta spora, a posljedično tome i parnični troškovi, biti veoma visoki što može, do čega je na kraju i pravomoćno došlo, rezultirati njihovom obvezom na isplatu visokog iznosa parničnih troškova, i to ne samo tuženičinih, nego i raznih drugih troškova poput troškova njihovog punomoćnika osim, dakako, ukoliko nije bilo posrijedi pro bono zastupanje. Nije, dalje, uzeo u obzir, a po nama je opet morao, nI činjenicu da su tužiteljice, imajući u vidu da se pozvao na njihovoj loše materijalne prilike, kao i činjenicu da je parnica inicirana 2014. kada je već na snazi bio Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći[18], iznos parničnih troškova mogle znatno smanjiti posezanjem za institutima reguliranima navedenim zakonom. Nadalje, smatramo da kako navedena odluka, tako još više njeno obrazloženje, otvaraju brojna važna pravna pitanja na koja revizijski sud nije pružio nikakvu, a kamoli suvislu, relevantnu i kredibilnu pravnu argumentaciju u kojoj bi se ti odgovori mogli pronaći. Primjerice, prvo je od tih pitanja pitanje zbog čega revizijski sud, a to upravo neposredno proizlazi iz njegove odluke, implicitno i tacitno pravo tužiteljica na mirno uživanje vlasništva smatra pravno primarnijim odnosno jačim od identičnog konvencijskog prava kojeg ima tuženica? Jer, držimo da valjda nije sporno da je tuženica, donošenjem revizijske odluke, stvarno materijalno oštećena odnosno onemogućena u mirnom uživanju svog vlasništva imajući u vidu da neće moći namiriti navedeni nemali novčani iznos od tužiteljica. Odnosno, drugim riječima kazano, revizijski sud u obrazloženju odluke nije pružio odgovor na pitanje zbog čega smatra da u konkurenciji dvaju istih prava normiranih istom odredbom istog propisa odnosno međunarodnog ugovora koji je sastavni dio hrvatskog pravnog poretka pravo tužiteljica preteže odnosno prevladava nad pravom tuženice? Ili, ako raspravu prenesemo na viši normativni nivo odnosno razinu, dakle onaj u normativnoj hijerarhiji najviši, ustavni, nameće nam se pitanje zbog čega revizijski sud smatra da pravo vlasništva tužiteljica na novčanom iznosu kojeg bi solidarno morale isplatiti temeljem presuda parničnih sudova prve i druge instance preteže odnosno prevladava nad pravom vlasništva tuženice koja je, iako je u potpunosti uspjela u sporu, neosnovano osiromašena za navedeni nemali novčani iznos? Nadalje, od brojnih spornih pravnih pitanja koja nam se sama po sebi pravno, logički, ali i životno nameću nakon navedene odluke individualiziramo i pitanje da li je, imajući u vidu konačni parnični epilog u kontekstu nadoknađivanja troškova parničnog postupka, kad smo već na ustavnoj razini, tuženica pred Ustavom, KZLJPTS-om i ZPP-om bila jednaka s tužiteljicama u smislu odredbe čl. 14/2. Ustava Republike Hrvatske[19]? Naposljetku, prostorne limitiranosti radi, na ovoj ćemo najvišoj normativnoj razini postaviti i posljednje pitanje na koje obrazloženja vrhovnosudske odluke ne pruža odgovor, a to je pitanje da li se s aspekta tuženice kao jednakopravne stranke u parničnom postupku, pravičnim i poštenim, u smislu odredbe čl. 29. Ustava, može smatrati suđenje, u ovom slučaju parnični postupak, u kojem je u cijelosti uspjela u sporu u cijelosti osporivši osnovanost glavnih tužbenih zahtjeva i sporednih traženja, kvalitativno i kvantitativno, po osnovu i visini, ali unatoč i usprkos tome nije mogla, u obveznopravnom položaju vjerovnice, od tužiteljica, u obveznopravnim položajima dužnica, namiriti svoje novčano potraživanje osnovom naknade troškova parničnog postupka, ili zbog toga šta je revizijska odluka tužiteljice, ukoliko je tuženica namirila potraživanje osnovom naknade troškova postupka po pravomoćnoj presudi, pozicionirala u obveznopravne položaje neosnovanih osiromašenica koje od tuženice u tom slučaju, s obzirom na činjenicu da je osnova temeljem koja je potraživanje eventualno namireno otpala, mogu tražiti povrat isplaćenog novčanog iznosa kao iznosa stečenog bez osnove? Zaključno posljednji, ali pravno nipošto manje važan, pravni razlog zbog kojeg smo nesuglasni s predmetnom vrhovnosudskom odlukom leži u činjenici da smatramo da je ona u koliziji odnosno diskrepanciji i s judikaturom ECHR-a na koju se Vrhovni sud pozvao pri čemu aludiramo na fragment obrazloženja presude donijete u predmetu Čolić protiv Hrvatske kojeg smo poviše citirali, a u kojem je ECHR deklarirao izričit i jasan stav da se o povredi konvencijskog prava na mirno uživanje vlasništva u pravilu može raditi samo u onim slučajevima u kojima je posrijedi parcijalni odnosno djelomični stranački uspjeh u sporu, a tek iznimno u slučajevima u kojima je jedna parnična stranka potpuno uspjela u sporu uz uvjet da su sporne odluke donijete u vrijeme dok još nije bilo ujednačene judikature o in concreto spornom pravnom pitanju. Jer, u konkretnom predmetu niti se radilo o tome, niti se Vrhovni sud u obrazloženju na taj pravni razlog pozvao, a nije bio posrijedi parcijalni nego potpuni uspjeh u sporu.

5. PRAVNE REPERKUSIJE VRHOVNOSUDSKE ODLUKE U RECENTNOJ JUDIKATURI

Navedena je revizijska odluka već rezultirala pravnim reperkusijama odnosno posljedicama u recentnoj judikaturi što ćemo ilustrirati odnosno prezentirati na krajnje recentnom primjeru iz potonje. Naime, Općinski je sud u Rijeci, u parničnom predmetu[20] koji se radi naknade štete vodio između fizičke osobe i jedinice lokalne samouprave, donio prvostupanjsku presudu kojom je djelomično prihvatio glavni tužbeni zahtjev istodobno odlučivši da svaka stranka podmiri svoje troškove. Županijski je sud u Splitu, u žalbenom parničnom predmetu[21] koji se pred njim vodio po žalbama obje parnične stranke, donio presudu čijim je dispozitivom žalbu tužitelja odbio kao neosnovanu istodobno tuženikovu žalbu prihvativši kao osnovanu i prvostupanjsku presudu preinačivši u točci I. dispozitiva na način da je odbio glavni tužbeni obveznopravni zahtjev u cijelosti, ali i, nota bene, istodobno potvrdio prvostupanjsku presudu u točci III. dispozitiva kojom je odlučeno da će svaka stranka podmiriti svoje troškove postupka. Nastavno citiramo relevantan fragment obrazloženja drugostupanjske odluke -
Medutim, odluka o troškovima postupka je potvrdena jer prema članku 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pravo na pristup sudu jedno je od aspekata prava na pošteno sudenje. Kod odluke o troškovima postupka potrebna je pravična ravnoteža odnosno da plaćanje za stranku predstavlja prekomjeran teret što dovodi do povrede prava na pristup sudu. Europski sud za ljudska prva (ESLJP) smatra da plaćanje punog troška postupka dovodi do povrede iz članka I. Protokola broj 1. uz Konvenciju i do povrede članka 6. stavak I. Konvencije glede prava tužitelja na pristup sudu, (predmet Čolić protiv Republike Hrvatske). Mehanička primjena članka 154. ZPP-a u konkretnom slučaju rezultira ograničenjem koje bi umanjilo samu bit prava pristupa na sud. Kako je u svakom predmetu koje otvara pitanje povrede prava na pristup sudu potrebno utvrditi odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti, kao u konkretnom slučaju, to prema mišljenju ovog suda valjalo je odlučiti kao u izreci — članak 368. stavak 1. ZPP-a… Naravno, nesuglasni s citiranim sudskim stavom, prvo, smatramo da je navedeno pozivanje drugostupanjskog suda na navedene odredbe konvencijskog prava, a onda posljedično i na navedeni konkretni sudski predmet, bilo posvema pravno neosnovano, neutemeljeno, nepravilno, promašeno i pogrešno. Jer, po našem su mišljenju posrijedi, po mnogočemu, dvije potpuno različite pravne situacije. Jer, drugo, u navedenom je predmetu, kao uostalom i predmetu Klauz protiv Hrvatske u kojem je navedeni sud prvi puta zauzeo to pravno shvaćanje odnosno stav, potonji potvrdio povredu prava na pristup sudu kao dijela prava na pravično suđenje u pravnim situacijama u kojima su tužitelji, nota bene, s glavnim tužbenim zahtjevima kvalitativno uspjeli u cijelosti, a kvantitativno samo sa malim odnosno gotovo razmjerno neznatnim dijelovima glavnih novčanih tužbenih zahtjeva odnosno traženja. Dakle, drugim riječima kazano, u navedenim je predmetima bio u pitanju parcijalan odnosno djelomičan stranački uspjeh u sporu odnosno parnici, i to u pretežitom dijelu uspjeh tužitelja. U predmetnom, pak, sporu odnosno parnici tužitelj nije polučio ama baš nikakav uspjeh u sporu jer je, opetuje se, po njemu impostirani glavni obveznopravni tužbeni zahtjev osnovom naknade štete pravomoćno odbijen u cijelosti. Ergo, tužitelj u sporu nije uspio ni kvalitativno ni kvantitativno dok je, sa druge strane, tuženikov uspjeh u sporu, u smislu odredbe čl. 154/1. ZPP-a, bio potpun, i to kako kvalitativno, imajući u vidu činjenicu da je glavni tužbeni zahtjev odbijen po osnovu, tako i kvantitativno, imajući u vidu činjenicu da je u cijelosti odbijen i po visini. Treće, druga bitna pravna razlika leži u činjenici da u predmetnom slučaju nije došlo do nikakvog državnog miješanja u tužiteljevo pravo na mirno uživanje vlasništva, a onda posljedično takvo nepostojeće miješanje za njega nije moglo predstavljati nerazmjeran teret.Jer, nije sporno da tužitelj čak ni nepravomoćnom prvostupanjskom presudom nije obvezan na podmirenje tuženikovih parničnih troškova nego je rješenjem odlučeno da svaka stranka snosi svoje parnične troškove.Dakle, tužitelj spram tuženika nije imao nikakvo potraživanje osnovom prava na naknadu troškova parničnog postupka, a kamoli pravomoćno utvrđeno i ovršivo potraživanje odnosno pravo koje bi se moglo smatrati njegovom imovinom, a što je condicio sine qua non da bi uopće moglo doći do povrede konvencijskog prava na mirno uživanje vlasništva uz našu posebnu opasku da se revizijska odluka temelji jedino i iskljućivo na odredbi čl. 1. Protokola broj 1, a ne i in cumulo i na odredbi čl. 6.1. KZLJPTS-a. Četvrto, idući i korak dalje, osim što smatramo da tužitelju iz obrazloženih razloga nije povrijeđeno navedeno konvencijsko pravo, držimo i da su parnični sudovi obje instance donijetim pravomoćnim rješenjem o naknadi troškova postupka tuženiku povrijedili ustavno pravo nepovredivosti prava vlasništva normirano odredbom čl. 48. Ustava. Naime, navedenom su procesnom odlukom parnični sudovi potonjem pričinili veliku imovinsku štetu koja se manifestira u činjenici da će zbirni iznos troškova parničnog postupka čiju je naknadu potraživao određenim zahtjevom nalazećim u troškovniku kojeg je priklopio u spis predmeta morati podmiriti on sam, a nota bene posrijedi je bio nemali iznos od 146.126,74 HRK, dok bi, da su navedeni sudovi donijeli zakonite i pravilne odluke u kontekstu naknade parničnih troškova, sukladno uspjehu u sporu na naknadu cjelokupnih njegovih troškova parničnog postupka bio obvezan tužitelj kao parnična stranka koja je in toto izgubila parnicu odnosno doživjela potpuni parnični neuspjeh slijedom čega je tužitelju navedenim sudskim odlukama povrijeđeno i konvencijsko pravo na mirno uživanje prava vlasništva normirano odredbom čl. 1. Protokola broj 1 uz KZLJPTS.

6. ZAKLJUČAK

Postoji nekoliko kapitalnih pravnih razloga zbog kojih smo nesuglasni s predmetnom za nas spornom vrhovnosudskom revizijskom odlukom u kojoj je navedeni sud, u situaciji potpunog parničnog uspjeha tuženice u postupku i, argumentum a contrario, potpunog parničnog neuspjeha tužiteljica, preinačio odluke sudova prve i druge parnične instance kojima je tužiteljice obvezana na naknadu tuženičnih parničnih troškova prema zakonu odnosno tzv. pravilu gubitnik plaća, i donio odluku da će svaka parnična stranka podmiriti vlastite parnične troškove uz obrazloženje da su prvostupanjske i drugostupanjski sud svojim procesnim odlukama o naknadi troškova postupka tužiteljicama povrijedili konvencijsko pravo na mirno uživanje vlasništva. Štoviše, naše je mišljenje da je Vrhovni sud, donijevši spornu odluku odnosno rješenje, u konkretnom slučaju povrijedio ne samo pravo tuženice na to isto pravo mirnog uživanja vlasništva, pri čemu uopće nije obrazložio zbog čega smatra da navedeno pravo tužiteljica preteže nad ili pred tim istim pravom tuženice, nego i ustavnu vrednotu nepovredivosti prava vlasništva imajući u vidu činjenicu da tuženica nije mogla realizirati svoje zakonsko pravo utvrđeno pravomoćnom sudskom presudom i od tužiteljica namiriti iznos dugovan osnovom naknade parničnih troškova slijedom čega čega je tuženica osiromašena, po nama neosnovano, za novčani iznos koji joj je sa te osnove pravomoćno dosuđen odnosno odmjeren.


[1] Jelušić, Damir, Neka kritička pravna promišljanja vezana uz predmet Klauz protiv Hrvatske, Pravo i porezi broj 05. za 2016,, Hrvatska pravna revija broj 04 za 2016.

[2] ECHR, zahtjev broj 28963/10

[3] Jelušić, Damir, Pravne reperkusije predmeta Klauz protiv Hrvatske na tuzemnu judikaturu, Pravo i porezi broj 04 za 2018., Pravnici u gospodarstvu broj 02 za 2019.

[4] ECHR, zahtjev broj 72152/13

[5] ECHR, zahtjev broj 49038/18

[6] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 89/2021-2

[7] Tarifa o nagradi za rad i naknadi troškova  odvjetnika  (142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22)

[8] Presuda Evropskog suda za ljudska prava donijetoj u predmetu Klauz protiv Hrvatske, Zahtjev broj 28963/10

[9] Zakon o parničnom postupku (NN 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11, 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda, 70/19 i 80/22)

[10] ECHR, ibid.

[11] ibid.

[12] ibid.

[13] Općinski sud u Varaždinu, P-986/2014-17

[14] Županijski sud u Varaždinu, Gž-1905/2019-2

[15] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revd 1367/2020-2

[16] Konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN,  Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99 -proćišćeni tekst, 8/99 -ispravak, 14/02 i 1/06)

[17] ZPP, čl. 280. u vezi s čl. 106. i 186.

[18] Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći (NN, 143/13 i 98/19)

[19] Ustav Republike Hrvatske ( NN 85/10 – pročišćeni tekst i 5/14)

[20] Općinski sud u Rijeci, Pn-355/2021

[21] Županijski sud u Splitu, Gž-667/2022-3