Članak objavljn u časopisu Pravnici u gospodarstvu broj 2 za 2019.
S obzirom na činjenicu da je prošlo (po)nešto vremena od kada smo u stručnom članku kritički promišljali o konačnoj Presudi Evropskog suda za ljudska prava donijetoj u predmetu Klauz protiv Hrvatske, Zahtjev broj 28963/10, odlučili smo u relevantnoj tuzemnoj judikaturi provjeriti i utvrditi je li ista, i ako jest u kojoj mjeri i na koji način, utjecala na odlučivanje
odvjetnik DAMIR JELUŠIĆ, dipl.iur.
Odvjetničko društvo Vukić, Jelušić,
Šulina, Stanković,Jurcan & Jabuka d.o.o.
Rijeka, Nikole Tesle 9/V-VI.
PRAVNE REPERKUSIJE PRESUDE U PREDMETU KLAUZ PROTIV HRVATSKE U TUZEMNOJ JUDIKATURI
- UVOD
S obzirom na činjenicu da je prošlo (po)nešto vremena od kada smo u stručnom članku[1] kritički promišljali o konačnoj Presudi Evropskog suda za ljudska prava donijetoj u predmetu Klauz protiv Hrvatske, Zahtjev broj 28963/10, odlučili smo u relevantnoj tuzemnoj judikaturi provjeriti i utvrditi je li ista, i ako jest u kojoj mjeri i na koji način, utjecala na odlučivanje parničnih sudova o sporednom traženju osnovom naknade troškova parničnog postupka. Zato ćemo u ovom radu prezentirati rezultate naše analize recentne judikature u kontekstu tog pravnog pitanja, primarno i poglavito vrhovnosudske, jer je temeljna ustavna i zakonska zadaća i obveza Vrhovnog suda ujednačavati primjenu prava i osigurati ravnopravnost sviju u njegovoj primjeni. Zaključno ćemo, uvodno, konstatirati naše zadovoljstvo utvrđenjem da navedena Presuda nije, iako su parnični sudovi o njoj u točno određenom kontekstu nesumnjivo dužni voditi računa kao o jednom od pravnih vrela, prouzročila bitnije pravne reperkusije u domaćoj judikaturi premda je bilo i još ima nekih pokušaja, pa i poneka pravomoćna presuda, u tom smjeru na nižim parničnim instancama.
2. PRAVNO SHVAĆANJE EVROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA O NAKNADI TROŠKOVA POSTUPKA ZAUZETO U PREDMETU KLAUZ PROTIV HRVATSKE
S obzirom na činjenicu da smo naša pravna shvaćanja kojima smo se referirali na pravna shvaćanja ESLJP-a iznijeta u kontekstu naknade troškova parničnog postupku ekstenzivno elaborirali i argumentirali u gorenavedenom stručnom radu čitatelje koje ista eventualno zanimaju upućujemo na taj rad dok ćemo u predmetnom, zbog prostorne limitiranosti, a radi boljeg razumijevanja, opetovati samo esencijalni zaključni dio. Konstatirali smo tada, dakle, kako je ESLJP obrazloženje zaključio sljedećim pravnim stavom - …Stoga, u predmetnom slučaju dva glavna razloga za sankcioniranje procesne nediscipline, a to su izbjegavanje neopravdanog parničenja i nerazumno visokih troškova parničenja, nisu bila izravno primjenjiva. Kao rezultat navedenog, dodjela troškova u ovom predmetu je imala neke neprihvatljive posljedice. Kao prvo, paradoksalno je da je država jednom rukom, naknadama za državno odvjetništvo koje ju je zakonski zastupalo, uzela znatan dio onoga što je dodijeljeno drugom. Kao drugo, postupovna sankcija za podnositeljev minoran postupovni propust, odnosno isticanje previsokog tužbenog zahtjeva, bila je toliko stroga da je neopravdano umanjila naknadu koja mu je dodijeljena zbog tako ozbiljnog nezakonitog čina kao što je kazneno djelo zlostavljanja tijekom obavljanja službene dužnosti, a koje djelo zabranjuje članak 3. koji se ubraja u jednu od temeljnih odredbi Konvencije. Sukladno tome, ne može se reći da su odluke domaćih sudova u ovom predmetu bile razmjerne legitimnom cilju kojem smjera pravilo navedeno u članku 154. stavku 2. Zakona o parničnom postupku koje od jedne stranke zahtijeva da protivnoj stranci naknadi troškove ovisno o njihovom uspjehu u sporu, a koji se troškovi utvrđuju razmjerno visini tužbenog zahtjeva. Njegova primjena je u ovom predmetu rezultirala ograničenjem koje je umanjilo samu bit podnositeljevog prava na pristup sudu. Stoga je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije[2]… Naveli smo tada, a opetujemo sada, da se ni u čemu ne slažemo s zaključnim pravnim shvaćanjem Suda. Prvo, nema ništa paradoksalno u činjenici da su domaći sudovi državi u parničnom svojstvu tuženice odmjerili naknadu osnovom parničnih troškova jer to nije paradoksalno nego u skladu s mjerodavnim propisima. Drugo, opetovano ukazujemo da je taj sudski stav u eklatantnoj koliziji i diskrepanci s pravnim stavom kojeg je deklarirao pod točkom 85. obrazloženja Presude - …ovakvo stajalište ne mijenja činjenica da se navedena pravila također primjenjuju na građanske postupke u kojima je stranka država, čime joj se omogućuje da od neuspješne stranke naplati troškove zastupanja. Ne može se smatrati da država ima neograničene resurse, te bi i država, poput privatnih stranaka, također trebala uživati zaštitu od neutemeljenih parnica… Treće, kod postavljanja krajnje nerealnog tužbenog zahtjeva ne radi se o minornom procesnom propustu, kakvim ga je okarakterizirao Sud, nego o kapitalnom i esencijalnom procesnom propustu koji često srećemo u praksi, a koji je, u manjem broju slučajeva, produkt neznanja i neupućenosti u propise i judikaturu, a u mnogo većem puke pohlepe i gramzljivosti nekih kolega odvjetnika nauštrb prava i interesa njihovih stranaka, ali i nota bene, protustranaka i eventualnih umješača na njihovoj strani. Četvrto, postupanje je domaćih sudova svih instanci bilo razmjerno legitimnom cilju sadržanom u odredbi čl. 154/2. ZPP-a odnosno potpuno zakonito. Konačno, peto, naš je zaključak bio i jest da u predmetnom slučaju nije bilo povrede prava na pristup sudu u smislu odredbe čl. 6.1. Konvencije, a posljedično ni povrede odredbe čl. 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju u kontekstu koje je Sud ustvrdio da …smatra da znatno smanjenje iznosa tog potraživanja, koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja miješanje u pravo podnositelja da mirno uživa svoje vlasništvo[3]…
3. PRAVNO SHVAĆANJE VRHOVNOG SUDA O NAKNADI TROŠKOVA PARNIČNOG POSTUPKA U SLUČAJU PARCIJALNOG STRANAČKOG USPJEHA U SPORU
Vrhovni je sud još 06. prosinca 1980., na sjednici Građanskog odjela, zauzeo načelno pravno shvaćanje o ovom pravnom pitanju odnosno primjeni odredbe čl. 154/2. Zakona o parničnom postupku[4] koje nastavno citiramo - ...1. Kod odlučivanja o troškovima parničnog postupka treba u pravilu uzimati kako tužiteljev tako i tuženikov uspjeh u parnici. 2. Kod parcijalnog uspjeha stranaka u postupku (čl. 154. st. 2. ZPP) potrebno je prilikom određivanja troškova postupka izraze „djelomični uspjeh“ i „razmjerni dio troškova“ ocjenjivati ne samo kvantitativno već i kvalitativno, kako s obzirom na osnovu, tako i s obzirom na visinu usvojenog, odnosno odbijenog dijela tužbenog zahtjeva. Stoga u slučaju: a) kad je tuženi osporavao osnovu tužbenog zahtjeva u potpunosti ili samo osnovu pojedinih samostalnih dijelova zahtjeva (pojedini oblik štete i slično), a zbog čega su izvršena vještačenja i izvedeni drugi dokazi za koje je tužitelj prethodno snosio troškove, tužitelju će se priznati takvi troškovi u cijelosti, bez obzira na visinu dosuđenog iznosa; b) ako je tuženi osporio samo visinu zahtijevane naknade pojedinog oblika neimovinske štete, sud će cijeniti da li tužitelju treba u cijelosti ili samo djelomično priznati troškove oko utvrđivanja visine neimovinske štete koje je tužitelj prethodno snosio, a u odnosu na visinu dosuđene mu naknade[5]... Nadalje, s obzirom da navedena zakonska odredba, u sadržajnom smislu, ne daje odgovor na pitanje kakav je to djelomični ili parcijalni uspjeh u sporu, na njega je odgovor iznjedrila judikatura - ...Djelomičan uspjeh u sporu znači da niti je tužitelj u sporu uspio na način da mu je tužbeni zahtjev u cijelosti usvojen, niti da je odluka suda u cijelosti u korist tuženika tako da je tužbeni zahtjev koji je upravljen protiv njega u cijelosti odbijen[6]...
4. PRIMJERI POZIVANJA NA PRESUDU U PREDMETU KLAUZ PROTIV HRVATSKE U ODLUKAMA PRVOSTUPANJSKIH I DRUGOSTUPANJSKIH PARNIČNIH SUDOVA
U jednoj krajnje recentnoj prvostupanjskoj nepravomoćnoj Presudi donijetoj u parnici radi naknade štete tužitelj je, zbog krajnje nerealno postavljenog glavnog zahtjeva po visini, kvantitativno procentualno parcijalno uspio u sporu u omjeru od samo 17%, a Sud je, u toj pravnoj situaciji, Rješenjem odlučio da je svaka stranka obvezna podmiriti svoje parnične troškove. Obrazlažući takvu odluku prvostupanjski je Sud, prvo, jedan cijeli pasus obrazloženja posvetio isključivo opravdavanju tužitelja zbog impostiranja krajnje nerealnog i previsokog glavnog traženja po visini pravdajući odluku visokim troškovima vještačenja koje je tužitelj morao predujmiti što je, naravno, besmisleno, neosnovano i netočno jer bi tužitelju, da je nakon provedenog vještačenja postavio realan i primjeren, a ne krajnje nerealan i neprimjeren, glavni zahtjev po visini ti predujmljeni troškovi bili u cijelosti naknađeni po tuženiku, a u skladu s gorecitiranim načelnim vrhovnosudskim pravnim shvaćanjem. Nadalje, nastavljajući s opravdavanjem tužitelja u kontekstu bjelodano nerealno visokog konačnog glavnog zahtjeva, prvostupanjski Sud je deklarirao stav koji se nastavno citira - ...prebijanjem troškova stranaka tužitelj bi bio doveden u neravnopravan položaj jer bi mu trošak dvaput bio umanjen, prvo u onom dijelu u kojem se ne priznaje zbog neuspjeha u parnici, dakle 17%, a drugi put priznavanjem troška tuženika u tom istom postupku, što dovodi do povrede čl. 6. t. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda jer se time samo zbog isticanja previsokog tužbenog zahtjeva neopravdano umanjuje ukupna naknada štete koja pripada tužitelju, pa takva odluka ne bi bila razmjerna legitimnom cilju iz čl. 154. st. 2. ZPP-a i rezultirala bi ograničavanjem prava na pristup sudu[7]... Referirajući se na gorenavedeni relevantni fragment obrazloženja, prvo, ni do dan danas, nakon brojnih isčitavanja, nismo sasvim shvatili šta je uredujuća sutkinja njime htjela deklarirati. Drugo, sasvim smo sigurni da se, u predmetnim činjeničnim i pravnim okolnostima, što će konfirmirati recentna vrhovnosudska judikatura koju ćemo citirati nešto niže, posve neosnovano pozvala na navedenu odredbu Konvencije. Treće, prvostupanjski je Sud, sukladno načelnom pravnom shvaćanju i judikaturi Vrhovnog suda, u navedenom predmetu prvo trebao zauzeti konkretan, jasan i određen pravni stav o procentualnom parcijalnom stranačkom uspjehu u sporu, sagledavajući ga kvantitativno i kvalitativno, i potom, temeljem te procjene, nakon obračuna troškova obje stranke i njihovog prijeboja, odlučiti o visini tužiteljeve obveze s ove osnove slijedom neupitne činjenice o tuženikovom većem odnosno pretežitom parcijalnom uspjehu u sporu. Isti je Sud, u jednoj drugoj medijski eksponiranoj parnici, također se pozvavši na navedenu konvencijsku odredbu i predmet Klauz protiv Hrvatske, u pravnoj situaciji parcijalnog odnosno djelomičnog stranačkog uspjeha u sporu zauzeo pravni stav po kojem, razmjerno uspjehu u sporu, pravo na naknadu parničnih troškova ima samo tužitelj, ne i tuženici, te ga obrazložio na sljedeći način - …O parničnim troškovima stranaka po mišljenju ovog suda potrebno je odlučiti primjenom Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda s pripadajućim Protokolima jer je Konvencija s pripadajućim Protokolima sastavni dio pravnog poretka Republike Hrvatske. Članak 6.1. Konvencije omogućuje strankama slobodan pristup sudu. Dakle, isključena su bilo kakva ograničenja koja bi se ticala tog prava, a članak 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju štiti vlasništvo stranke (presuda Europskog suda za ljudska prava od 18. srpnja 2013. u predmetu Klauz protiv Hrvatske koja je postala konačna 09. prosinca 2013.). U tom je smislu potrebno naći primjerenu ravnotežu vodeći računa o tome da je tužitelj krivnjom tuženika pretrpio tjelesne ozljede i kada je u parnici utvrđeno da su tuženici odgovorni za štetu to je tužitelj dokazao pravnu osnovu odštetnog potraživanja prema tuženicima. Stoga, u ovoj parnici odgovorni su tuženici i oni nemaju pravo na naknadu parničnih troškova dok tužitelj ima pravo na naknadu njegovih nužnih parničnih troškova prema stupnju uspjeha u odštetnoj parnici[8]… Prije no što se referiramo na citirani pravni stav moramo apostrofirati činjenicu da Županijski sud u Rijeci, a posljedično i svi općinski sudovi pod njegovom mjerodavnošću odnosno nadležnošću, uključujući i bivše koji su sad stalne službe Općinskog suda u Rijeci, u situaciji parcijalnog stranačkog uspjeha u sporu već desetljećima aplicira pravno shvaćanje po kojem u takvoj pravnoj situaciji pravo na naknadu razmjernog dijela parničnih troškova ima samo tužitelj, ali ne i tuženik. Navedeni smo pravni stav, koji kolidira s gorecitiranim načelnim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda i judikaturom kako potonjeg, tako i inih tuzemnih sudova svih instanci i vrsta kada primjenjuju odredbu čl. 154/2. ZPP-a, sve dok Vrhovni sud nije zauzeo pravno shvaćanje[9] o nedopuštenosti tzv. izvanrednih revizija podnijetih protiv pravomoćnih drugostupanjskih rješenja o naknadi troškova postupka, korigirali podnošenjem istih u revizijskim predmetima pred najvišim Sudom. No, od tada, a imajući u vidu i činjenicu da Ustavni sud rješenje o naknadi troškova postupka ne smatra pojedinačnim aktom u smislu odredbe čl. 62. Ustavnog zakona o ustavnom sudu Republike Hrvatske[10] i posljedično kao nedopuštene odbacuje ustavne tužbe podnijete protiv takvih rješenja, u domaćem pravnom poretku više ne postoji pravni instrument za kojim bi mogla posegnuti stranka u sporu koja je nezakonito oštećena jednim takvim rješenjem. Nastavno, osnažujući našu tvrdnju, citiramo relevantni fragment jedne drugostupanjske odluke u čijem je obrazloženju deklariran navedeni pravni stav - ...Pravilna je odluka prvostupanjskog suda o naknadi troškova postupka. Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski je sud vodio računa o omjeru uspjeha stranaka u sporu te sukladno tom omjeru tužitelju dosudio naknadu troškova postupka(!!?? op.a.). Ističe se da je cilj i svrha odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a da se stranci koja je djelomično uspjela u sporu, sukladno njenom uspjehu, naknade troškovi postupka. U tom pravcu ukazuje se tuženiku na presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Klauz protiv Hrvatske[11]... U kontekstu citiranih pravnih stavova, prvotno akcentiramo činjenicu da je kod posljednjeg primjera posrijedi pravomoćna drugostupanjska Presuda kojom je drugostupanjski Sud potvrdio, kao zakonitu i pravilnu, nezakonitu i nepravilnu primjenu materijalnog prava od strane prvostupanjskog Suda u pravnoj situaciji parcijalnog stranačkog uspjeha u sporu. Drugo, imajući u vidu činjenicu da naš pravni poredak pripada skupini eurokontinenalnih pravnih poredaka, pravno krajnje dubioznom, upitnom i problematičnom smatramo navodnu ovlast koju su si, bjelodano je, u praksi prisvojili neki parnični sudovi, a to je navodna ovlast da o naknadi odnosno platežu parničnih troškova u konkretnoj parnici odlučuju neposredno temeljem Presude ESLJP-a kao pojedinačnog odnosno individualnog pravnog akta i posrednog neformalnog pravnog vrela umjesto temeljem domaćih formalnih neposrednih pravnih izvora, od Ustava naniže, a sukladno načelu normativne hijerarhije, pa makar navedenu primjenu, kao u gorenavedenim primjerima, kamuflirali načelnim pozivanjem na, kao pravnu osnovu, Konvenciju kao međunarodni ugovor i posljedično drugi po snazi[12] opći formalni neposredni pravni propis tuzemnog pravnog poretka u normativno – hijerarhijskom smislu. Jer, Ustav Republike Hrvatske[13] i Zakon o sudovima[14] su jasni – sudovi sude na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava. Ergo, tuzemni sudovi, dakle, sude i temeljem judikature kao drugog važećeg pravnog izvora, posljedično i temeljem judikature ESLJP-a, ali, po našem mišljenju, sukladno načelu normativne hijerarhije koje je bjelodano i iz normativne stilizacije navedene ustavne i zakonske odredbe, uz tek en passant opasku da bi kod sljedećeg noveliranja Ustava međunarodni ugovori morali zamijeniti mjesto s zakonima zbog jače pravne snage. U tom smo kontekstu, stoga, suglasni s sljedećim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda - ...Prilikom odlučivanja o parničnom trošku sud će voditi računa o troškovima postupka nastalih za stranke povodom svih njihovih zahtjeva istaknutih u ovom postupku, a primjenom odredbe iz čl. 154. i 155. ZPP-a, imajući kod omjeravanja troška u vidu i konačnu odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu Klauz protiv Hrvatske[15]... Treće, u toj je Presudi Sud deklarirao načelna pravna stajališta koja obvezno djeluju samo inter partes, ne erga omnes, pa takvo odlučivanje unosi krajnju pravnu nesigurnost u domaći pravni poredak u kojem judikaturu, po Ustavu i Zakonu o sudovima, ujednačava Vrhovni sud, a u pogledu ovog pravnog pitanja ujednačio ju je (po)odavno zauzimanjem pravnog shvaćanja po kojem pri odlučivanju o troškovima parničnog postupka parnični sudovi moraju voditi računa kako o tužiteljevu tako i o tuženikovom uspjehu u parnici[16]. Četvrto, smatramo da načelna pravna stajališta deklarirana u Presudi Klauz protiv Hrvatske uopće nisu bila primjenjiva ni u jednoj od triju gorenavedenih parnica, a naš ćemo stav nešto niže osnažiti citiranjem recentne relevantne vrhovnosudske judikature uz opasku da smo u bazi judikature Ustavnog suda Republike Hrvatske pronašli nekoliko ustavnosudskih predmeta[17] u kojima su se tužitelji pozivali upravo na predmet Klauz protiv Hrvatske. U gotovo su svim tim predmetima ustavne tužbe odbijene uz, u dijelu obrazloženja istih kojima se Sud referirao na pozivanje na gorenavedenu Presudu, sadržajno identična obrazloženja od kojih bitan fragment jednog citiramo - …S obzirom na navode ustavne tužbe da je i odluka o trošku u suprotnosti s načelnim stajalištima koja je ESLJP izrazio u presudi Klauz protiv Hrvatske od 18. srpnja 2013., zahtjev broj 28963/10, Ustavni sud utvrdio je da ista nisu primjenjiva na konkretan slučaj… Međutim, u jednom je veoma recentnom ustavnosudskom predmetu[18], ali u kojem je, nota bene, baš kao i u predmetu Klauz protiv Hrvatske, tuženica bila Republika Hrvatska, Ustavni sud ukinuo revizijsku i drugostupanjsku odluku u dijelu odnosećem na rješenje o naknadi troškova postupka i predmet vratio drugostupanjskom Sudu na ponovno odlučivanje o naknadi troškova postupka. U tom je predmetu tužitelj, naime, glavnim zahtjevom potraživao isplatu iznosa od 2.218,154,47 HRK, a pravomoćno mu je odmjeren tek iznos od 272,47 HRK. Nakon obračuna troškova obje stranke i njihova prijeboja, a razmjerno parcijalnom uspjehu u sporu, tužitelj je obvezan s te osnove tuženici isplatiti iznos od 150.904,05 HRK. U obrazlaganju ukidne odluke Ustavni je sud uvodno apostrofirao da ...posebno napominje da u ovom predmetu ne odstupa od stajališta zauzetog u rješenjima broj: U-I-6829/2010 od 21. veljače 2017. i U-I-3004/2014 od 6. lipnja 2017. prema kojem državnom odvjetništvu, kada nastupa kao zastupnik stranke u postupcima građanske naravi, pripada pravo na naknadu troškova zastupanja jednakim odvjetničkim nagradama... i potom utvrdio ...da u slučaju podnositelja nisu bila izravno primjenjiva dva glavna razloga za sankcioniranje procesne discipline - izbjegavanje neopravdanog parničenja i nerazumno visokih troškova parničenja... da bi potom (pro)cijenio ...da su i drugostupanjski i Vrhovni sud članak 154. stavak 2. ZPP-a u konkretnom predmetu primijenili mehanički, bez obraćanja dovoljno pozornosti na posebne okolnosti ovog slučaja. Paradoksalno je, naime, da država naknadama za državno odvjetništvo koje ju zastupa "uzme" podnositelju ne samo cijelu priznatu mu naknadu štete, već da podnositelj po okončanju parnice, u kojoj je uspio s osnovom tužbenog zahtjeva, državi ostane dužan isplatiti iznos troškova koji znatno premašuje iznos same priznate naknade. Ocjena je Ustavnog suda da je sankcija za postavljanje previsokog tužbenog zahtjeva u okolnostima konkretnog slučaja prestroga i da se ne može opravdati s aspekta pravičnog suđenja... zaključivši ocjenom pokojoj ...odluka o troškovima postupka Županijskog suda u Zagrebu i Vrhovnog suda nije razmjerna legitimnom cilju kojem teži pravilo iz članka 154. stavka 2. ZPP-a i da je njegova primjena u ovom predmetu rezultirala ograničenjem koje je umanjilo samu bit podnositeljevog prava na pristup sudu, zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava odnosno člankom 6. stavkom 1. Konvencije... Naposljetku, osim povrede ustavnog i konvencijskog prava na pravično suđenje, Ustavni je sud utvrdio da su navedeni sudovi opisanim postupanjem odnosno odlučivanjem tužitelju povrijedili i pravo vlasništva ocijenivši ...da je miješanje u pravo vlasništva podnositelja bilo zakonito, zatim da je težilo legitimnom cilju, ali da njime nije postignuta pravična ravnoteža odnosno da je podnositelju nametnut prekomjeran teret.. slijedom čega je utvrdio ...da je podnositelju povrijeđeno i ustavno odnosno konvencijsko pravo vlasništva... Zaključno se, u ovom kontekstu, želimo pravno referirati na pravno shvaćanje Županijskog suda u Zadru deklarirano u obrazloženju jedne krajnje recentne drugostupanjske Presude[19] relevantan fregment obrazloženja koje nastavno citiramo - ...Pravilno je po ocjeni ovog drugostupanjskog suda i pravno stajalište prvostupanjskog suda da je obvezan primijeniti Presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Klauz protiv Hrvatske jer ta Presuda predstavlja dio našeg pravnog poretka i domaći su je sudovi obvezni primjenjivati jer ta presuda djeluje snagom svoje uvjerljivosti... U kontekstu citiranog pravnog shvaćanja, ono je, po našem mišljenju, prvo, kontradiktorno i kolidirajućejer ako nešto na nekoga djeluje snagom uvjerljivosti onda ne djeluje obvezno. Drugo, imajući u vidu da naš pravni poredak pripada skupini eurokontinentalnih, smatramo ga i neosnovanim jer navedena presuda nije presedan nego, u našem pravnom poretku, neformalni posredni drugi važeći pravni izvor kojeg je sud dužan primijeniti isključivo, samol i jedino ukoliko smatra da to zahtijevaju okolnosti pojedinog slučaja odnosno utvrđeni činjenični supstrat. Treće i zaključno, osim na odredbi čl. 118/3. Ustava i odredbi čl. 5/1. ZoS-a, snažno pravno uporište za naše pravno shvaćanje nalazimo u odredbi čl. 27/4. potonjeg kao i u vrhovnosudskoj judikaturi - ...No, razlog njihove važnosti na koje se pozivaju revidenti u smislu značaja odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske o tim pitanjima kao presedanu, ne može se smatrati razlogom važnosti tih pitanja u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a. Ovo stoga što u Republici Hrvatskoj su izvori prava Ustav, međunarodni ugovori, zakoni, podzakonski akti, a nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju i ukupna pravna stečevina Europske unije kao nadnacionalno pravo, dok su sudske presude posredni izvor prava, koje djeluju snagom svoje uvjerljivosti, a bez učinka presedana[20]...
5. RECENTNA VRHOVNOSUDSKA JUDIKATURA
Vrhovni je sud pravno shvaćanje o ovom pitanju deklarirao u nizu recentnih odluka. U pravilu, posrijedi su rješenja kojim je odbacio tzv. izvanredne revizije u kojima su se revidenti, u kontekstu navodno nejedinstvene primjene materijalnog prava pri odlučivanju o naknadi troškova parničnog postupka, pozivali na Presudu ESLJP-a u predmetu Klauz protiv Hrvatske. Primjerice - ...Revidentica kao razlog iz kojeg smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ukazuje na odluku Europskog suda za ljudska prava od 18. lipnja 2013., Zahtjev broj 28963/10, u predmetu Klauz protiv Republike Hrvatske, kojom je utvrđena povreda podnositeljeva prava na pristup sudu iz čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija) i povreda prava na mirno uživanje vlasništva iz čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju. U predmetu Klauz protiv Republike Hrvatske (Zahtjev br. 28963/10) Europski sud za ljudska prava je (među ostalim) ispitivao da li je podnositelju zahtjeva nalogom da državi, koju je zastupalo državno odvjetništvo, podmiri troškove zastupanja jednake odvjetničkim nagradama, neopravdano ograničeno pravo na pristup sudu (čl. 6. st. 1. Konvencije), odnosno da li je iznosom koji je dosuđen podnositelju na ime naknade štete u usporedbi s troškovima koje mu je naloženo platiti državi, povrijeđeno njegovo pravo na mirno uživanje vlasništva (čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju), te je u konačnici utvrdio da su navedene povrede počinjene. Naime, primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP, a obzirom na uspjeh tuženika u postupku, domaći sudovi su tužitelju (podnositelju zahtjeva u tom predmetu) naložili platiti troškove zastupanja tužene-države, zastupane po državnom odvjetništvu, koji su iznosili 79% iznosa dosuđenog tužitelju na ime naknade nematerijalne štete, počinjene od strane djelatnika Ministarstva unutarnjih poslova (dalje: MUP). U predmetnoj odluci (str. 20) Europski sud za ljudska prava navodi da se ograničenje pristupa sudu u vidu pravila „gubitnik plaća“ (čl. 154. st. 1. ZPP) i s njim povezanog pravila prema kojem stranka plaća troškove drugoj stranki (uključujući odvjetničku nagradu) u omjeru koji odgovara njihovu uspjehu u postupku (pri čemu iznos troškova ovisi o visini tužbenog zahtjeva) ne može smatrati nespojivim jer se s čl. 6. st. 1. Konvencije, ali da iznos troškova dosuđenih tuženiku u svjetlu svih okolnosti pojedinog slučaja predstavlja materijalni čimbenik koji je odlučan za ocjenu je li u konkretnom predmetu povrijeđeno pravo na pristup sudu. Stoga je taj sud ocjenjivao da li su odluke domaćih sudova u tom konkretnom predmetu bile razmjerne legitimnom cilju čl. 154. st. 2. ZPP, a to je spriječiti podnošenje neosnovanih tužbi, kao i postavljanje nerazumno visokih tužbenih zahtjeva bez snošenja posljedica, te je u konačnici zaključio da taj cilj u konkretnom slučaju nije ostvaren imajući u vidu da tužitelj nije postavio neosnovan zahtjev, već je isti postavio nakon što je policajac pravomoćno kazneno osuđen zbog zlostavljanja tužitelja, a da država zastupana po državnom odvjetništvu nije imala povećanih troškova zbog toga što je tužitelj postavio tužbeni zahtjevb previsoko. Pritom je posebno istaknuo (str. 22 odluke) da tumačenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o primjeni čl. 154. ZPP upućuje domaće sudove da tu odredbu primjenjuju kvalitativno, a ne samo kvantitativno, međutim da su u tom konkretnom predmetu sudovi tu odredbu primjenjivali bez obraćanja dovoljne pozornosti na posebne okolnosti podnositeljeva predmeta – da je bila riječ o naknadi nematerijalne štete koja je nastala kao posljedica kaznenog djela zlostavljanja koje je počinio policijski djelatnik, te da se nije radilo o klasičnom građanskopravnom sporu privatnih stranaka. Slijedom svega navedenog, a suprotno stajalištu revidentice, u predmetu Klauz protiv Republike Hrvatske Europski sud za ljudska prava nije izrazio shvaćanje da je dosuđivanje troškova postupka tuženiku primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP na način sukladan tumačenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice održane 6. lipnja 1980., samo po sebi protivno odredbama Konvencije, već je utvrdio postojanje navedenih povreda odredaba čl. 6. st. 1. Konvencije i čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju glede iznosa troškova postupka koje je tužitelju naloženo platiti, ali sve obzirom na specifične okolnosti razmatranog slučaja u kojemu tužitelj od tužene države, zastupane po državnom odvjetništvu, potražuje naknadu nematerijalne štete zbog kaznenog djela zlostavljanja počinjenog od strane djelatnika MUP-a. Revidentici je stoga za odgovoriti da je u predmetu Klauz protiv Republika Hrvatska riječ o sporu u kojem je jedna od stranaka Republika Hrvatska, dakle javnopravna osoba, dok je u konkretnom slučaju riječ o građanskopravnom sporu dviju privatnih stranaka[21]...
6. ZAKLJUČAK
Konačna Presuda ESLJP-a donijeta u predmetu Klauz protiv Hrvatske neupitno predstavlja jedno od pravnih vrela koje su parnični sudovi, u činjenično i pravno sličnim predmetima, dužni aplicirati pri odlučivanju o naknadi troškova parničnog postupka u pravnoj situaciji parcijalnog ili djelomičnog uspjeha u sporu. Njena aplikacija, međutim, po našem mišljenju, nije obvezna jer ona nema karakter presedanske odluke, pa na sudove djeluje snagom svoje uvjerljivosti odnosno snagom uvjerljivosti ESLJP-a kao sudske institucije. Naposljetku, parnični je sudovi trebaju primjenjivati samo u onim slučajevima u kojima odredba čl. 154/2. ZPP-a nije polučila legitimne ciljeve odnosno svrhe koje su njen ratio legis, dakle spriječiti podnošenje neosnovanih tužbi i impostiranje nerazumno previsokih nerealnih tužbenih zahtjeva.
[1] Jelušić, Damir, Neka kritička promišljanja vezana uz predmet Klauz protiv Hrvatske, Hrvatska pravna revija, broj 04 za 2016., Neka kritička promišljanja vezana uz predmet Klauz protiv Hrvatske, Pravo i porezi, broj 06 za 2016., Osvrt uz Presudu Europskog suda za ljudska prava Klauz protiv Hrvatske, Pravnici u gospodarstvu, broj 06 za 2016.
[2] ibid., t. 95. – 97.
[3] ibid., t. 104. – 110.
[4] Zakon o parničnom postupku (NN 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11, 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – Odluka Ustavnog suda)
[5] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-x 206/14-2
[6] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revt 209/15-2
[7] Općinski sud u Rijeci, P-382/12-223 od 07. veljače 2018.
[8] Općinski sud u Rijeci, P-943/2007-219 od 28. prosinca 2015.
[9] …Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojega bi bila dopuštena revizija…, 4. sjednica Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Su-IV-19/2015-15 od 16. studenog 2015.
[10] Ustavni zakon o ustavnom sudu Republike Hrvatske (NN 49/02 – pročišćeni tekst)
[11] Županijski sud u Rijeci, Gž-5241/13 od 09. travnja 2014.
[12] Odredbom je čl. 141. Ustava normirano da međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad zakona.
[13] Ustav Republike Hrvatske (NN 85/10 – pročišćeni tekst i 5/14), čl. 118/3.
[14] Zakon o sudovima (NN 28/13, 33/15 82/15 i 82/16), čl. 5/1.
[15] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revt 297/13-2, tako i Rev-x 472/14-3
[16] Vrhovni sud Republike Hrvatske, primjerice sentence Rev 609/2001, Rev 200/2001 i Rev 2141/1995
[17] Ustavni sud Republike Hrvatske, brojevi U-III-5725/2016, U-III-617/2011, U-III-6713/2014 i U-III-3553/2015
[18] Ustavni sud Republike Hrvatske, broj U-III-4029/2013 od 19. prosinca 2017.
[19] Županijski sud u Zadru, Gž-1029/17-2 od 19. listopada 2017.
[20] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revr 1273/13-2
[21] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-x 206/14-2 od 25. ožujka 2015., tako i Revr 725/14-2