Članak objavljen na pravnom portalu IUS INFO
Zakonom je o medijima medijskopravni institut prava na objavu odnosno publikaciju ispravka uređen na način da je normirano da pravo na tužbu za naknadu neimovinske štete, sukladno općim propisima obveznog prava, ima samo ona osoba koja je prethodno od nakladnika zatražila objavljivanje ispravka informacije odnosno, alternativno, ne in cumulo, isprike u slučajevima kada
odvjetnik DAMIR JELUŠIĆ, dipl.iur.
Odvjetničko društvo Vukić, Jelušić,
Šulina, Stanković,Jurcan & Jabuka d.o.o.
Rijeka, Nikole Tesle 9/V-VI.
PRAVNO SHVAĆANJE USTAVNOG SUDA O PROCESNOJ PRETPOSTAVCI NORMIRANOJ ODREDBOM ČL. 22/1. ZAKONA O MEDIJIMA
- UVOD
Zakonom je o medijima[1] medijskopravni institut prava na objavu odnosno publikaciju ispravka uređen na način da je normirano da pravo na tužbu za naknadu neimovinske štete, sukladno općim propisima obveznog prava, ima samo ona osoba koja je prethodno od nakladnika zatražila objavljivanje ispravka informacije odnosno, alternativno, ne in cumulo, isprike u slučajevima kada ispravak nije moguće publicirati. Ergo, posrijedi je pozitivna procesna pretpostavka ili tzv. procesna smetnja, što znači da je parnični sud, ukoliko utvrdi da oštećenik[2] u procesnoj ulozi tužitelja nije ispunio navedenu procesnu pretpostavku odnosno da u pretparničnom svojstvu tražitelja ispravka od nakladnika medija nije zatražio objavu ispravka, ili da ju je zatražio nepravovremeno, tužbu dužan odbaciti kao nedopuštenu procesnom odlukom, rješenjem, bez ulaska u raspravljanje o meritumu stvari. U ovom ćemo, pak, stručnom radu navedenu procesnu pretpostavku sagledati kroz prizmu jedne ustavnosudske odluke u kojoj je Ustavni sud deklarirao ustavnopravni stav po kojem ukoliko je oštećenik u svojstvu tražitelja ispravka počinio neki manji procesni faux pas, ili ukoliko je zahtjev za objavom ispravka na neki način imperfektan, deficitaran ili insuficijentan, navedeni propust ne treba tretirati i vrednovati na pretjerano formalistički ili, čak, ekcesivno formalistički način jer je pravo na ispravak ne samo ustavno i konvencijsko, nego i temeljno ljudsko pravo koje nije ograničeno nijednim drugim ljudskim pravom.
2. NORMATIVNI OKVIR
Na najvišoj normativnoj razini, u Ustavu[3], je normirano temeljno ustavno pravo po kojem se jamči pravo na ispravak svakomu komu je javnom viješću povrijeđeno Ustavom i zakonom utvrđeno pravo. Drugo, na konvencijskoj razini, Općom je deklaracijom o ljudskim pravima[4] propisano da nitko ne smije biti podvrgnut samovoljnom miješanju u njegov privatni život, obitelj, dom ili dopisivanje, niti napadima na njegovu čast i ugled, kao i da svatko ima pravo na zakonsku zaštitu protiv takvog miješanja ili napada. Treće, na istoj normativnoj razini, dakle nadzakonskoj, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima[5] jamči, na identičan način, da nitko ne smije biti podvrgnut samovoljnom ili nezakonitom miješanju u njegov privatni život, obitelj ili dopisivanje, niti nezakonitim napadima na njegovu čast ili ugled, te da svatko ima pravo na pravnu zaštitu protiv takvog miješanja ili napada. Na zakonskoj razini ZM, osim jamčenja samog prava, čitavim nizom procesnih odredaba regulira kako sam institut prava na objavu ispravka odnosno isprike kada ispravak nije moguć, tako i proceduru objave istog, razloge zbog kojih glavni urednik medija može otkloniti objavu i, in fine, sam posebni parnični postupak radi objave ispravka spornih informacija koji je oštećeniku na dispoziciji ukoliko glavni urednik medija ne objavi ispravak ili ga objavi na nezakonit i nedopušten način. Zaključno, na podzakonskoj razini, objava je ispravka u elektroničkim medijima regulirana Pravilima za ostvarivanje prava na ispravak u programima pružatelja audio i audiovizualnih medijskih usluga[6].
3. RATIO LEGIS PRAVA NA OBJAVU ISPRAVKA
Mens legislatoris pri inkorporiranju ovog instituta u ZM ležao je u intenciji da se društveni konflikti i sporovi nastali publikacijom informacija u medijima, primarno, riješe odnosno saniraju na način na koji su i nastali odnosno da oštećenik spornu informaciju i njome eventualno pričinjenu mu štetu promptno ispravi i sanira, ako već nije moguće potpuno onda barem parcijalno, objavom ispravka sporne informacije. Navedena je zakonodavčeva intencija, uostalom, bjelodana i iz stilizacije zakonske odredbe koja propisuje da se nematerijalna šteta u pravilu naknađuje objavljivanjem ispravka informacije i isprikom nakladnika, te isplatom naknade sukladno općim propisima obveznog prava[7]. Nadalje, gorenavedeni je ratio legis detektiran i u vrhovnosudskoj judikaturi - ...Dakle, prije svega može se uočiti da objava ispravka i isprike u smislu čl. 22. st. 1. ZM predstavlja jedan od vidova naknade pretrpljene štete objavljenom informacijom. Naknada štete isplatom u novcu sukladno općim propisima dolazi u obzir ukoliko objava ispravka ili isprike ne bi predstavljala dovoljnu naknadu odnosno ne bi bila odgovarajuća pretrpljenoj šteti objavom informacije. Iz toga očito proizlazi smisao propisivanja traženja ispravka ili isprike kao procesne pretpostavke za podnošenje tužbe za naknadu štete sukladno općim propisima obveznog prava (isplatom naknade u novcu), a taj je da se najprije pokuša da se objavom ispravka ili isprike otkloni pretrpljena šteta – dakle da to predstavlja odgovarajuću naknadu pretrpljenoj nematerijalnoj šteti – u cilju izbjegavanja daljnjeg nepotrebnog angažiranja pravosudnih institucija[8]... Zakonodavčeva intencija je, međutim, ostala samo intencija jer se zanemariv odnosno bagatelan broj ove vrste društvenih konflikata razriješi nekonfliktnim vansudskim mirnim putem, saniranjem pričinjene štete promptnom objavom ispravka, ili isprike kada objava ispravka objektivno nije moguća, u roku i formi propisanoj Zakonom. O razlozima smo takvog stanja višekratno pisali pa se nećemo nepotrebno ponavljati upućujući čitatelje koje navedeno eventualno zanima na isčitavanje tih stručnih radova[9].
4. ČINJENICE I OKOLNOSTI KONKRETNOG SLUČAJA
U konkretnom je ustavnosudskom postupku[10] Ustavni sud ukinuo rješenja revizijskog, drugostupanjskog i prvostupanjskog Suda, te predmet vratio potonjem na ponovljeni postupak. Naime, posrijedi je bila medijskopravna parnica u kojoj je tada maloljetna oštećenica, u procesnom svojstvu tužiteljice, utužila medijskog nakladnika radi pričinjene joj neimovinske štete povredom prava osobnosti jer je isti u mediju čiji je nakladnik objavio fotografije iz amaterskog pornouratka kojeg je snimio njen tadašnji dečko i učinio ga dostupnim javnosti zbog čega je, uzgred budi rečeno, kasnije pravomoćno osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 2 godine. Po provedbi dokaznog postupka prvostupanjski je Sud Rješenjem[11] odbacio Tužbu iz dva formalnopravna razloga, prvo zbog toga jer je zauzeo pravno shvaćanje da se tužiteljica s zahtjevom za objavu ispravka, umjesto glavnom uredniku, morala obratiti medijskom nakladniku, i drugo, jer je punomoć danu punomoćnicima smatrao neurednom i nepotpunom. Drugostupanjski sud, potom, usvaja tužiteljičinu Žalbu i ukida Rješenje o odbačaju. U obrazloženju je Rješenja[12], u odnosu na prvi žalbeni razlog od odlučnog značaja, deklarirao pravni stav po kojem …obaveza oštećenika da zatraži objavu ispravka, predstavlja izraz općeg načela odštetnog prava da oštećenik, sukladno principu zabrane zloupotrebe prava, mora poduzeti sa svoje strane što je u njegovoj mogućnosti da se smanji šteta, odnosno ublaže posljedice štetne radnje...Pojam obraćanja nakladniku iz tog propisa zato treba tumačiti u kontekstu čl. 40. - 45. ZM-a kojim se cjelovito regulira materija ispravaka informacija (u postupku kod glavnog urednika). Zbog navedenog, sud prvog stupnja je pogrešno ocijenio da je tužiteljičinu tužbu valjalo odbaciti zbog nedostatka procesne pretpostavke iz čl. 22. st. 2. ZM-a... Na drugi se, pak, žalbeni razlog od odlučnog značaja referirao stavom po kojem je ...iz priložene punomoći u predmetnom spisu vidljivo je da je tužiteljica ovlastila punomoćnike iz Z. da je zastupaju u postupku radi naknade štete, ovog predmetnog, kako kod suda prvog stupnja, tako i izvan suda i drugih državnih organa, a sve radi zaštite i ostvarenja njenih na zakonu osnovanih prava i interesa. Time je, kako se i u žalbi ističe, tužiteljica priznala sve pravne radnje tih punomoćnika koje su u svezi sa vođenjem predmetnog spora, pa tako i onog koji se odnosi na podnošenje zahtjeva za objavljivanje ispravka sporne informacije, odnosno isprike... Nastavno, u ponovljenom postupku, prvostupanjski Sud opetovano odbacuje Tužbu uz obrazloženje po kojem se ...tužiteljičin zahtjev za ispravak objavljene sporne informacije u konkretnomu slučaju ne bi mogao smatrati urednim i potpunim, obzirom na činjenicu što je tuženik istaknuo prigovor da uz isti nije bila dostavljena punomoć za zastupanje tužiteljice, a ona nastavno, s tim u svezi, nije dostavila (niti ponudila) dokaze iz kojih bi proizlazilo suprotno (da je uz taj zahtjev bila priložena punomoć osnovom koje je ona opunomoćila spomenute punomoćnike glede podnošenja toga zahtjeva) tako da se (i) zbog toga ne bi moglo smatrati da je ona prije podnošenja nazočne tužbe ispunila procesne pretpostavke za istu u smislu odredbe iz čl. 22. st. 2. Zakona o medijima. Naime, osoba na koju se odnosi informacija kojom su povrijeđena njezina prava i interesi zahtjev za ispravak informacije mora podnijeti ili osobno i isto potpisati ili putem punomoćnika, time što u tomu slučaju uz zahtjev mora biti priložena i punomoć za podnošenje zahtjeva potpisana od osobe koja traži ispravak. Dakle, prema čl. 22. st. 2. Zakona o medijima prethodni zahtjev za ispravak upućen nakladniku je procesna pretpostavka za nastavno utuženje, obzirom da je zakonodavčeva intencija prigodom inkorporiranja te odredbe u Zakon bila u tomu da se što više sporova nastalih povodom publikacije spornih informacija u medijima riješi izvansudskim putem. Stoga je očito da se radi o prisilnoj (kogentnoj) odredbi lex specialis koja, kao takva, onemogućuje ikakvu nastavnu (nakon proteka zakonskog roka za obraćanje nakladniku ...) konvalidaciju pa tako i glede zatraženog ispravka podnesenog od strane neovlaštene osobe... Drugostupanjski sud odbija tužiteljičinu Žalbu kao neosnovanu potvrđujući ispravnost citiranog procesnopravnog stava prvostupanjskog Suda na kojem se temelji odluka o odbačaju. Konačno, V rhovni sud u svojstvu trećestupanjskog revizijskog Reviziju odbija kao neosnovanu prihvaćajući ...kao pravilnu pravnu ocjenu sudova prvog i drugog stupnja da je ispravak zatražen od neovlaštene osobe, te da se nisu stekle pretpostavke iz čl. 22. st. 2. ZM za podnošenje tužbe, jer tužiteljica tijekom postupka nije dokazala da je navedenu punomoć uredno dostavila uz zahtjev, pa se ima smatrati kao da zahtjev nije ni podnesen. Stoga su neosnovani revizijski navodi kojima se tumači suprotno, pa tim navodima nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane odluke[13]...
5. TUŽITELJIČINA USTAVNOPRAVNA ARGUMENTACIJA
U podnijetoj ustavnoj Tužbi, nakon iscrpljenja redovnog pravnog puta, tužiteljica je napala procesnopravne stavove parničnih sudova sudova svih triju instanci o nedopuštenosti Tužbe smatrajući da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pristup sudu koje je sastavni dio prava na pravično suđenje jer je ...eventualni nedostatak punomoći, kraj nespornog utvrđenja da je nakladnik zaprimio zahtjev za ispriku i ispravak i u odgovoru na tužbu priznao da se tužiteljica obratila sa zahtjevom za ispravak i ispriku putem punomoćnika, i gdje je nesporno tko se kome obraća i zašto, u grubom nesrazmjeru s odlukama sudova da ne sude o meritumu u ovom predmetu... Zaključuje, naposljetku, da su je sudovi ...opisanim postupanjem stavili u neravnopravan položaj te da su pravo na ugled i čast ograničili pravom na slobodu informiranja te ističe da "obzirom da su čast i ugled vrijednosti istog ustavnog ranga kao i sloboda informiranja nema razloga da se tužiteljici stavljaju posebne zakonske prepreke i otežani uvjeti za ostvarivanje njenih prava na naknadu štete...
6. USTAVNOSUDSKA OCJENA I STAVOVI
Ustavni je sud osnovanost Tužbe razmotrio i analizirao s aspekta ...ustavnog prava na pravično suđenje propisanog člankom 29. stavkom 1. Ustava koje jamči i zaštitu od arbitrarnosti u odlučivanju sudova i drugih državnih tijela. Obrazloženja sudskih odluka odnosno odluka drugih nadležnih tijela koja ne sadrže ozbiljne, relevantne i dostatne razloge za ocjenu kakva je odlukom dana, upućujuna zaključak o arbitrarnosti u postupovnom i/ili materijalnopravnom smislu... navevši dalje da je ...navode podnositeljice o istoj činjeničnoj i pravnoj stvari ispitao s aspekta ranijeg stajališta Vrhovnog suda[14]... citirajući nastavno relevantni fragment obrazloženja vrhovnosudske odluke - ...Kad se i ako se citirana odredba (članak 22. stavak 2. ZM-a, op. Ustavnog suda) tumači gramatički, slijedilo bi da uvjet za tužbu nije ispravak nego 'zatraženje' objave ispravka od nakladnika bez ikakvog određenja forme ili sadržaja takvog traženja. Ono bi, dakle, bilo moguće i dopustivo (jer nije ničim zabranjeno) i usmenim putem, pa i implicitno...S obzirom da 'traženje' nije opisano, nakladnik ga može jednostavno negirati kao takvo, ma kakav sadržaj ono imalo. Logički, pravno i etički: uvjetovati zaštitu postojećega Ustavom zajamčenog prava ostvarivanjem nemogućih uvjeta ne može biti sadržajem i svrhom Zakona...Odredbom iz čl. 38. st. 4. Ustava RH zajamčeno je pravo na ispravak škodljive informacije, odnosno to se pravo jamči svakome komu je javnom viješću povrijeđeno Ustavom utvrđeno pravo. Zato je u samom temelju zahtjeva za objavu ispravka (pa i kada je taj zahtjev procesna pretpostavka dopustivosti tužbe za naknadu štete) nužno uključeno navedeno subjektivno pravo bazirano na Ustavu...S obzirom da su po ocjeni ovog suda, čast i ugled vrijednosti istog ustavnog ranga kao i sloboda informiranja nema razloga da se oštećeniku stavljaju posebne zakonske zapreke i otežani uvjeti za ostvarenje njegovih prava na naknadu štete. Prema tome, valja naglasiti da pravo na čast, ugled i dostojanstvo (zajamčeno Ustavom, ZM-om, Općom deklaracijom o pravima čovjeka - čl. 12., Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima - čl. 17.) predstavlja temeljno ljudsko pravo koje nikada i nigdje nije ograničeno ikakvim medijskim pravima. S druge strane, medijska prava su uvijek ograničena pravom na zaštitu časti i ugleda, kako to izričito proizlazi iz čl. 3. st. 3. ZM-a, ali i iz čl. 10. st. 2. Europske konvencije o ljudskim pravima... Deklarirajući ustavnopravno shvaćanje Ustavni je sud ustvrdio i utvrdi da je ... sam Vrhovni sud citiranim rješenjem protumačio cilj i svrhu članka 22. stavka 2. ZM-a. Iz citiranog stajališta Vrhovnog suda proizlazi da je činjenica da je netko zatražio ispravak informacije (premda imperfektan) dostatna osnova za ostvarenje tog prava, odnosno da bi zauzimanje suprotnog stajališta predstavljalo pretjerani formalizam koji stranci/oštećeniku uskraćuje pravo na naknadu štete. Uz navedeno, a u svjetlu specifičnih okolnosti konkretnog slučaja (malodobnost podnositeljice u vrijeme snimanja spornog filma i fotografija, objava informacije tri godine nakon nastanka spornog filma), Ustavni sud ocjenjuje pretjerano formalističkim stajalište Vrhovnog suda i nižestupanjskih sudova prema kojem se, budući da uz podnesak podnesen zahtjevu za ispravak informacije podnositeljica nije dostavila punomoć za zastupanje, ima smatrati da zahtjev nije ni podnesen u smislu članka 22. stavka 2. i članka 40. stavka 3. ZM-a. Ustavnom sudu ne preostaje drugo nego utvrditi da je u konkretnom slučaju riječ o isuviše formalističkom tumačenju mjerodavnih normi ZM-a, koje odstupa od stajališta koje je Vrhovni sud izrazio u svojem ranijem rješenju. Stoga, Ustavni sud utvrđuje da je osporenim rješenjima podnositeljici povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava... Nadovezujući se na citirano nastavno citiramo ustavnopravni stav o ustavnom pravu na čast, ugled i dostojanstvo deklariran u obrazloženju jedne krajnje recentne ustavnosudske odluke - ...Ustavni sud naglašava da Ustav svakom jamči poštovanje i pravnu zaštitu osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti. Dostojanstvo čovjeka ključni je čimbenik koncepta prava i dužnosti čovjeka. Svako ljudsko biće ima dostojanstvo već samom činjenicom što pripada ljudskom rodu. U ljudskom dostojanstvu svi su ljudi jednaki u svojim pravima i obvezama koja proizlaze iz ljudske prirode. Dostojanstvo je nepovredivo, jer proizlazi iz ljudske jednakosti. Ono pripada svakome i to svakome jednako. Ugled i čast vanjske su manifestacije ljudskog dostojanstva kao zbir etičkih vrijednosti koje pojedinac ima kao član određene društvene zajednice. Subjektivno se ugled i čast, kao Ustavom zaštićena dobra, iskazuju kroz uvažavanje okoline i osobni osjećaj vrijednosti. Ustav pruža zaštitu i dostojanstvu kao svojstvu svakog čovjeka, ali i njegovoj vanjskoj subjektivnoj manifestaciji. Ova zaštita, stoga, zahvaća i intimnu sferu pojedinca, odnosno i njegov osobni život[15]...
7. ZAKLJUČAK
Ustavni je sud predmetnom ustavnosudskom odlukom, a podsjećamo da su njegova ustavnopravna shvaćanja obvezna za sve temeljem odredbe čl. 31. Ustavnog zakona o ustavnom sudu Republike Hrvatske[16], postavio smjerokaz parničnim sudovima da u medijskopravnim parnicama koje se vode radi naknade neimovinske štete pričinjene medijskim dezinformacijama uključivo, dakako, vansudski pretparnični postupak koji im prethodi, zahtjev za objavom ispravka odnosno isprike kada ispravak nije moguć moraju promatrati i sagledavati cum grano salis, a ne rigidno i ekcesivno formalistički što uključuje i toleriranje manjih imperfeknosti i insuficijencija bilo u samom zahtjevu, bilo u cijelom postupku traženja i objave ispravka kao pozitivne procesne pretpostavke. Razlog leži u činjenici što je pravo na ispravak ustavno pravo, a pravo na ugled, čast i dostojanstvo ustavno i konvencijsko temeljno ljudsko pravo neograničeno drugim pravima pa tako i ustavnim i konvencijskim pravima na slobodu medija, slobodu informiranja, slobodu mišljenja i slobodu izražavanja misli.
[1] Zakon o medijima (NN 59/04. 84/11 i 81/13), čl. 22/2.
[2] Izrazi u ovom radu korišteni u muškom rodu, primjerice oštećenik, rodno su neutralni odnosno na jednak način obuhvaćaju muški i ženski rod.
[3] Ustav Republike Hrvatske (NN 85/10 – pročišćeni tekst i 5/14), čl. 38/5.
[4] Opća deklaracija o ljudskim pravima (NN, MU, 12/09), čl. 12.
[5] Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (NN, MU, 12/93), čl. 17.
[6] Pravila za ostvarivanje prava na ispravak u programima pružatelja audio i audiovizualnih medijskih usluga (NN, 46/10)
[7] ZM, čl. 22/1.
[8] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 322/2009-2
[9] Damir, Jelušić, Pravo na objavu ispravka i odgovora kao oblici popravljanja neimovinske štete pričinjene objavom dezinformacija u medijima, Odvjetnik broj 07 – 08 za 2014., Hrvatska pravna revija broj 07 -08 za 2014., Pravnici u gospodarstvu broj 04 za 2014., Novi informator broj 6355 i 6366
[10] Ustavni sud Republike Hrvatske, broj: U-III-4057/2013
[11] Općinski sud u Puli, P-699/07-49 od 6. srpnja 2011.
[12] Županijski sud u Puli, Gž-2618/11-2 od 24. svibnja 2012
[13] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-253/13-2 od 12. ožujka 2013.
[14] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-1553/09 od 24. studenoga 2009.
[15] Ustavni sud Republike Hrvatske, broj: U-III-6791/2014 od 30. svibnja 2018.
[16] Ustavni zakon o ustavnom sudu Republike Hrvatske (NN 49/02 – pročišćeni tekst)