Prijedlog za ocjenu ustavnosti i zakonitosti odredaba čl. 1. i 2. Uredbe o o izmjeni Zakona o Hrvatskoj radioteleviziji

20 rujna, 2016

                              USTAVNOM SUDU

                              REPUBLIKE HRVATSKE

                              ------------------

HITNO!!!

PRIJEDLOG ZA ODREĐIVANJE PRIVREMENE MJERE PODNIJET

TEMELJEM ODREDBE ČL. 45. UZUSRH-a!!!

- 1x

Predlagatelj:  odvjetnik DAMIR JELUŠIĆ,

               iz Kraljevice, Banj 64,

OIB 99279205847,

               e-mail immobilis@iskon.hr

P R I J E D L O G

- za ocjenu suglasnosti odredaba čl. 1. i 2. Uredbe o izmjeni Zakona o Hrvatskoj radioteleviziji[1]

I. Temeljem odredbe čl. 38. Ustavnog zakona o ustavnom sudu Republike Hrvatske[2], dalje kratkoće radi UZUSRH, u svojstvu predlagatelja, naslovnom Sudu podnosim predmetni Prijedlog za ocjenu suglasnosti odredaba čl. 1. i 2. Uredbe o izmjeni Zakona o Hrvatskoj radioteleviziji, dalje kratkoće radi Uredbe, s Ustavom Republike Hrvatske[3], dalje kratkoće radi Ustav, i mjerodavnim zakonima smatrajući da je ista nezakonita i neustavna u materijalnopravnom i formalnopravnom smislu.

II. No, prije ustavnopravne argumentacije i elaboracije Prijedloga, predlagatelj naslovnom Sudu predlaže da do donošenja konačne odluke o predmetnom Prijedlogu, temeljem odredbe čl. 45. UZUSRH-a, hitno i žurno donese privremenu mjeru kojom obustavlja izvršenje pojedinačnih akata ili radnji koje se poduzimaju ili će tek biti poduzete osnovom gorenavedenih odredaba jer bi njihovim izvršenjem mogle nastupiti teške i nepopravljive posljedice za vladavinu prava kao jednu od najviših ustavnopravnih vrednota iz razloga koji će biti argumentirani nastavno u obrazloženju predmetnog Prijedloga.

Dakle, temeljem povišeg, predlagatelj naslovnom Sudu predlaže da promptno donese sljedeće

R J E Š E N J E

I. Na temelju odredbe članka 45. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske o suglasnosti s Ustavom i zakonima odredaba čl. 1. i 2. Uredbe o izmjeni Zakona o Hrvatskoj radioteleviziji, privremeno se obustavlja izvršenje svih pojedinačnih akata i radnji koje se poduzimaju na temelju osporenih zakonskih odredaba.

II. Rješenje će se objaviti u Narodnim novinama.

Judikatura naslovnog Suda:

Zaključno, predlagatelji su predložili da Ustavni sud Republike Hrvatske prihvati njihove prijedloge i ukine u cijelosti osporeni ZID ZPD/12, odnosno podredno ukine članke 7. stavak 2., 16. stavak 3. i 18. ZID-a ZPD/12. Na temelju članka 45. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 99/99., 29/02. i 49/02., u nastavku: Ustavni zakon), oba predlagatelja predložila su da Ustavni sud privremeno obustavi izvršenje pojedinačnih akata ili radnji koje se poduzimaju na osnovi ZID-a ZPD/12 do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o njihovim prijedlozima. Članak 45. Ustavnog zakona glasi: "Ustavni sud može, do donošenja konačne odluke, privremeno obustaviti izvršenje pojedinačnih akata ili radnji koje se poduzimaju na osnovi zakona ili drugog propisa, čija se suglasnost s Ustavom, odnosno zakonom ocjenjuje, ako bi njihovim izvršenjem mogle nastupiti teške i nepopravljive posljedice." Nakon provedene rasprave, Ustavni sud zaključio je da razlozi zbog kojih predlagatelji predlažu pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članaka 7. stavka 2., 16. stavka 3. i 18. ZID-a ZPD/12, kao i Zakona u cjelini, otvaraju niz ozbiljnih pitanja koja zahtijevaju podrobno ispitivanje u svjetlu temeljnih ustavnih vrednota i zaštićenih ustavnih dobara. Pun ispitni postupak, međutim, zahtijeva pribavljanje i analizu stručnih očitovanja, a po potrebi i znanstvenih mišljenja i različitih statističkih podataka. Sukladno tome, Ustavni sud u ovom se rješenju ograničava na utvrđenje da su osporene zakonske odredbe važne za cjelokupnu društvenu zajednicu pa ozbiljnost prigovora i činjenica da bi primjena osporenih članaka ZID-a ZPD/12, ukupno gledano, mogla utjecati na Državni proračun i na individualne pravne situacije adresata ZID-a ZPD/12, dostatan su razlog za pokretanje postupka za ocjenu njihove suglasnosti s Ustavom. Ovim se rješenjem, međutim, ne prejudicira konačna odluka Ustavnog suda. Sukladno navedenom, na temelju članka 43. stavka 1. Ustavnog zakona riješeno je kao u točki I. izreke ovog rješenja[4].

III. Nastavno, predlagatelj citira sporne odredbe:

Članak 1.

U Zakonu o Hrvatskoj radioteleviziji (»Narodne novine«, br. 137/10 i 76/12), u članku 19.a stavku 4. riječi: »šest mjeseci« zamjenjuju se riječima: »godinu dana«.

Članak 2.

Vršitelj dužnosti Glavnog ravnatelja Hrvatske radiotelevizije koji je imenovan Odlukom Hrvatskoga sabora o imenovanju vršitelja dužnosti Glavnog ravnatelja Hrvatske radiotelevizije (»Narodne novine«, broj 21/16), obavljat će svoju dužnost do 1. listopada 2016. godine.

Prvo, predlagatelj smatra potrebnim naslovnom Sudu ukazati na činjenicu da su Ustav i mjerodavni zakoni koji reguliraju postupak tranzicije vlasti, a unutar toga i prava i ovlasti, kolokvijalno kazano, tzv. tehničke Vlade Republike Hrvatske u tranzicijskom periodu, krajnje normativno insuficijentni i deficitarni odnosno podnormirani smatrajući da bi naslovni Sud, ukoliko odluči pokrenuti postupak po Prijedlogu, u obrazloženju odluke zakonodavcu morao i trebao, u formi pisanog izvješća upućenog predsjedniku Hrvatskog sabora temeljem odredbe čl. 104. UZUSRH-a u vezi s odredbom čl. 129/1. alineja 5. Ustava, ukazati na te neprihvatljive i neopstojne normativne praznine kao uočene pojave neustavnosti i nezakonitosti koje bi de lege ferenda morale biti jasno, precizno, određeno i dostatno normirane.

Osim toga, predlagatelj smatra da ne bi bilo zgorega da naslovni Sud, temeljem odredbe čl. 49. UZUSRH-a, zakaže i održi savjetodavnu raspravu na koju bi bili pozvani eminentni i etablirani ustavnopravni stručnjaci jer bi održavanja takve rasprave istom zasigurno pomoglo u odlučivanju, posebice zbog toga jer su posrijedi sporna ustavnopravna pitanja koja se prvi puta javljaju u tuzemnoj ustavnopravnoj praksi.

Drugo, predlagatelj smatra da u tranzicijskom periodu, ali i pri odlučivanju o ovom Prijedlogu, treba distingvirati tehničku Vladu u ostavci kojoj je izglasano nepovjerenje u Hrvatskom saboru, u smislu odredbe čl. 116/7. Ustava, od tehničke Vlade kojoj Hrvatski sabor nije izglasao nepovjerenje i koja u intermezzu odnosno interregnumu između raspuštanja saziva starog Hrvatskog sabora i konstituiranja novog, sve do izglasavanja povjerenja novoj Vladi i stupanju iste na dužnost, obavlja tehničke poslove iz ustavne i zakonske domene Vlade Republike Hrvatske.

Naime, po naravi i logici stvari, iako to zbog gorenavedenih normativnih insuficijentnosti nije normirano de lege lata, tehnička Vlada u ostavci kojoj je izglasano nepovjerenje u Hrvatskom saboru u tranzicijskom periodu mora imati i, po mišljenju predlagatelja, i u postojećem ustavnom i zakonskom normativnom okviru ima još puno manje prava i ovlasti nego tehnička Vlada kojoj Hrvatski sabor nije izglasao nepovjerenje.

Razlog je krajnje jednostavan - toj je tehničkoj Vladi, putem apsolutne većine zastupnika u Hrvatskom saboru, većina birača izašlih na prošle redovne parlamentarne izbore uskratila povjerenje jer nije vjerovala u njenu sposobnost da i nadalje obavlja egzekutivne državne poslove u skladu s ustavnim i zakonskim prerogativima.

Stoga, takva bi Vlada, a upravo je takva ona koja sada stoluje u Banskim dvorima, još puno restriktivnije i rigoroznije morala pravno interpretirati, a poglavito primjenjivati, prava i ovlasti koje ima u tranzicijskom periodu temeljem niženavedenih zakona jer većina naroda odnosno birača više u nju nema povjerenje, a ...u Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana...

Dakle, u smislu citirane stilizacije odredbe čl. 1/2. Ustava, hrvatski narod i građani kojima po Ustavu pripada vlast sadašnjoj su Vladi u Ustavom propisanoj proceduri oduzeli pravo na obavljanje poslova izvršne vlasti osim tehničkih tekućih poslova.

Međutim, treće, trenutna tehnička Vlada djeluje potpuno suprotno i permanentno prekoračuje granice ustavnih i zakonskih ovlasti za što je donošenje predmetne Uredbe samo jedan od brojnih eklatantnih i bjelodanih primjera.

Četvrto, predlagatelj mjerodavnim pravom za odlučivanje o Prijedlogu smatra odredbe čl. 1., 3., 4., 5., 88/1. i 2. i 116/7. Ustava, te mjerodavne odredbe Zakona o postupku primopredaje vlasti[5], dalje kratkoće radi ZPPV,  Zakona o Vladi Republike Hrvatske[6], dalje kratkoće radi ZVRH, i Zakona o ovlasti Vlade Republike Hrvatske da uredbama uređuje pojedina pitanja iz djelokruga Hrvatskog sabora[7], dalje kratkoće radi ZOVRH.

Peto, krenuvši od potonjeg, s obzirom na činjenicu da je Uredba donijeta pozivom na odredbu čl. 2. istog, predlagatelj smatra da trenutna tehnička Vlada ne smije donositi uredbe sa zakonskom snagom temeljem ovog lex specialisa iz, barem, dva razloga.

Prvi je razlog u tome što navedeni Zakon u odredbama čl. 1. i 2. ne ovlašćuje Vladu da mijenja Zakon o Hrvatskoj radioteleviziji[8] niti da na istoj kadrovira u formi produljenja trajanja mandata vršitelju dužnosti Glavnog ravnatelja, a o tome se in concreto sadržajno radi.

Jer, odredba čl. 1. ...ovlašćuje Vladu Republike Hrvatske da uredbama uređuje pitanja tekuće gospodarske politike iz djelokruga Hrvatskoga sabora...

Ne bi trebalo biti sporno da izmjena navedenog Zakona kojom se mandat vršitelja dužnosti Glavnog ravnatelja HRT-a s najviše šest mjeseci produljuje na najviše godinu dana nije pitanje gospodarske politike, pa tako ni tekuće.

Drugo, ta ovlast ne proizlazi ni iz odredbe čl. 2. Zakona jer je ista egzemplar nejasnog i neodređenog normiranja odnosno tzv. kaučuk odredbe s obzirom na činjenicu da ovlašćuje tehničku Vladu da iznimno, ne propisujući koji su to iznimni slučajevi, ...uređuje pojedina pitanja iz djelokruga Hrvatskoga sabora, osim onih pitanja koja prema Ustavu Republike Hrvatske može uređivati samo Hrvatski sabor i donošenja ili izmjena državnog proračuna te propisivanja poreza...

Dakle, navedena odredba ovlašćuje tehničku Vladu da u neodređenim iznimnim slučajevima uredbama sa zakonskom snagom uređuje praktički sva pitanja iz djelokruga Hrvatskog sabora osim pitanja exspressis verbis negativnom enumeracijom isključenih temeljem odredbe čl. 88/1. Ustava i gorenavedene zakonske odredbe što je, po predlagatelju, posvema neprihvatljivo bez preciznog, jasnog i nedvosmislenog definiranja tzv. iznimnih slučajeva.

Judikatura naslovnog Suda o neodređenom i nepreciznom normiranju:

Ustavni sud smatra nespornim da adresati pravne norme ne mogu stvarno i konkretno znati svoja prava i dužnosti te predvidjeti posljedice svojeg ponašanja ako pravna norma nije dovoljno određena i precizna. Zahtjev za određenošću i preciznošću pravne norme predstavlja "jedan od temeljnih elemenata načela vladavine prava" (presuda Europskog suda u predmetu Beian protiv Rumunjske, 6. prosinca 2007., zahtjev br. 30658/05, § 39: "... constitue l'un des éléments fondamentaux de l'Etat de droit") i ključan je za postanak i održanje legitimiteta pravnog poretka. On osigurava da demokratski legitimirani zakonodavac samostalno zakonom razrađuje temeljna prava i slobode, da izvršna i upravna vlast raspolažu jasnim zakonskim i podzakonskim regulatornim mjerilima za svoje odluke te da sudbena vlast i sudovi mogu provoditi kontrolu zakonitosti pravnog poretka (presuda njemačkog Saveznog ustavnog suda 1 BvR 370/07 od 27. veljače 2008., § 209). Kad se taj zahtjev ne poštuje, neodređeni i neprecizni zakoni ustavnopravno nedopušteno delegiraju dijelove ovlasti zakonodavca na subjektivno rješavanje od upravnih i sudbenih vlasti.  Ustavni sud podsjeća da zahtjev za određenošću i preciznošću pravne norme nije samo semantički zahtjev koji traži da se odnos između njezina adresanta i adresata odvija uz što manje komunikacijske neodređenosti. Ti su zahtjevi temeljna mjerila za normativnu regulaciju svih slučajeva u kojima odgovor na pitanje iznalaženja i tumačenja mjerodavnog prava ne bi bio jednoznačan. Zahtjevi za određenošću i preciznošću pravne norme moraju se smatrati sastavnim dijelom načela vladavine prava na području svih grana prava, uključujući i područje izvršavanja kazne zatvora.Zahtjev za određenošću i preciznošću pravne norme ima pozitivni i negativni smisao. U pozitivnom smislu zahtjev za određenošću i preciznošću pravne norme znači da građani moraju moći iz njezina izričaja stvarno i konkretno znati svoja prava i obaveze kako bi im mogli prilagoditi svoje ponašanje. Pozitivni smisao zahtjeva za određenošću i preciznošću pravne norme neće biti ispunjen ako građani, kao savjesne i razumne osobe, nagađaju o njezinu smislu i sadržaju, a njezini se primjenjivači razilaze u njezinu tumačenju i primjeni u konkretnim slučajevima. Prijeporna tumačenja neke pravne norme, koja rezultiraju neujednačenom praksom upravnih i sudskih tijela, predstavljaju sigurnu naznaku pogrešaka i nedostataka u njezinoj određenosti. Negativni smisao zahtjeva za određenošću i preciznošću pravne norme upućene tijelu državne vlasti znači da njezin izričaj mora vezati to tijelo tako da mu ne dopušta postupanje izvan svrhe određene njezinim sadržajem. To je važno i za postupanje tijela državne i javne uprave i za postupanje tijela sudbene vlasti. Prva smiju postupati samo na temelju dovoljno jasnih zakonskih mjerila koja ih pravno vezuju ili im pak dopuštaju određeni stupanj slobodne prosudbe (najčešće u obliku diskrecijske ocjene). U suprotnom bi ono ugrozilo slobodu građana od samovolje i zlouporabe državne vlasti, posebice u slučajevima mjera i radnji koje se poduzimaju prema njima bez njihova prethodnog znanja. Druga moraju kontrolirati zakonitost akata i postupanja primjenjivača pravnih normi na temelju jasnih i preciznih pravnih mjerila. Nedostaci u preciznosti pravne norme mogu onemogućiti i nadzor nad primjenom načela razmjernosti, odlučnog za ustavnopravno ograničenje prava ili slobode građana (članak 16. stavak 2. Ustava)[9]

Zahtjevi pravne sigurnosti i vladavine prava iz članka 3. Ustava traže da pravna norma bude dostupna adresatima i za njih predvidljiva, tj. takva da oni mogu stvarno i konkretno znati svoja prava i obaveze kako bi se prema njima mogli ponašati. Adresati pravne norme ne mogu stvarno i konkretno znati svoja prava i dužnosti te predvidjeti posljedice svojeg ponašanja ako pravna norma nije dovoljno određena i precizna. Zahtjev za određenošću i preciznošću pravne norme predstavlja jedan od temeljnih elemenata načela vladavine prava i ključan je za postanak i održanje legitimiteta pravnog poretka. Zahtjevi za određenošću i preciznošću pravne norme moraju se smatrati sastavnim dijelom načela vladavine prava na području svih grana prava jer bi njihovo zanemarivanje ugrozilo druge sastavnice načela pravne sigurnosti kao dijela načela vladavine prava, osobito zahtjeve za jedinstvenom primjenom prava te poštovanjem učinaka pravomoćnih presuda i drugih odluka tijela državne i javne vlasti. Zahtjev za određenošću i preciznošću pravne norme ima pozitivni i negativni smisao. U pozitivnom smislu zahtjev za određenošću i preciznošću pravne norme znači da građani moraju moći iz njezina izričaja stvarno i konkretno znati svoja prava i obaveze kako bi im mogli prilagoditi svoje ponašanje. Ako to ponašanje reguliraju dvije ili više pravnih normi, njihov donositelj mora osigurati njihovu jasnoću i predvidljivost i u pogledu sadržaja svake od njih i u pogledu učinka koji one stvaraju u svojem međuodnosu. Pozitivni smisao zahtjeva za određenošću i preciznošću pravne norme, međutim, nije ispunjen ako građani, kao savjesne i razumne osobe, nagađaju o njezinu smislu i sadržaju, a njezini se primjenjivači često razilaze u njezinu tumačenju i primjeni u konkretnim slučajevima. Prijeporna tumačenja neke pravne norme, koja rezultiraju neujednačenom praksom upravnih i sudskih tijela, predstavljaju sigurnu naznaku pogrešaka i nedostataka u njezinoj određenosti. Negativni smisao zahtjeva za određenošću i preciznošću pravne norme upućene tijelu državne vlasti znači da njezin izričaj mora vezati to tijelo tako da mu ne dopušta postupanje izvan svrhe određene njezinim sadržajem. To je važno i za postupanje tijela državne i javne uprave i za postupanje tijela sudbene vlasti. Prva smiju postupati samo na temelju dovoljno jasnih zakonskih mjerila koja ih pravno vezuju ili im pak dopuštaju određeni stupanj slobodne prosudbe (najčešće u obliku diskrecijske ocjene). U suprotnom bi ono ugrozilo slobodu građana od samovolje i zlouporabe državne vlasti, posebice u slučajevima mjera i radnji koje se poduzimaju prema njima bez njihova prethodnog znanja. Druga moraju kontrolirati zakonitost akata i postupanje primjenjivača pravnih normi na temelju jasnih i preciznih pravnih mjerila. Pri tome, nedostaci u preciznosti pravne norme mogu onemogućiti nadzor nad primjenom načela razmjernosti, odlučnog za ustavnopravno ograničenje prava ili slobode građana (članak 16. stavak 2. Ustava)[10]...

Uzgred budi rečeno u kontekstu ove zakonske odredbe, predlagatelj je smatra neustavnom jer je zakonodavac njome dodatnom negativnom enumeracijom protuustavno proširio krug pitanja koje tehnička Vlada može uređivati uredbama sa zakonskom snagom na pitanja ...donošenja ili izmjena državnog proračuna te propisivanja poreza... što je u nesuglasju s odredbom čl. 88/1. Ustava u kojoj su taksativno izrijekom navedena i nabrojena ta pitanja pa je posrijedi dio odredbe koji je protivan načelu ustavnosti normiranom odredbom čl. 5. Ustava odnosno dio odredbe koji je materijalnopravno neustavan slijedom čega predlagatelj naslovnom Sudu predlaže da, temeljem odredbe čl. 38/2. UZUSRH-a, ex officio pokrene postupak ocjene (ne)suglasnosti spornog dijela odredbe s Ustavom.

Konačno u kontekstu gorenavedene zakonske odredbe, ZHRT-om je regulirana obveza iste na promicanje ustavnih prava na slobodu mišljenja i slobodu izražavanja, te ustavnog prava na poštivanje privatnosti, dostojanstva i časti kao prava osobnosti, pa je posrijedi organski Zakon u kojeg tehnička Vlada, temeljem odredbe čl. 88/1. Ustava, ne smije intervenirati uredbama sa zakonskom snagom jer se njime uređuju i pitanja temeljnih ljudskih ustavnih i konvencijskih prava i sloboda.

Drugi je razlog naznačen uvodno - trenutnoj tehničkoj Vladi je izglasano nepovjerenje u Hrvatskom saboru, ona je tehnička Vlada u nepodnijetoj ostavci na čelu koje je tehnički predsjednik Vlade u nepodnijetoj ostavci, o čemu će više riječi biti nešto niže, koja više ne uživa povjerenje većine hrvatskog naroda i građana, te kao takva ne može legitimno, a po predlagatelju ni legalno, normirati umjesto zakonodavca služeći se institutom uredbe sa zakonskom snagom, a posebice ne u slučajevima poput predmetnog u kojem za to nije bilo nikakvog objektivnog, opravdanog i razumnog razloga što će, također, biti podrobnije argumentirano nešto niže.

Jer, ukoliko bi se akceptirao opozitan pravni stav, tada imamo apsurd da tehnička Vlada u tranzicijskom periodu ima zakonsku ovlast koju, kolokvijalno kazano, regularna Vlada, dok je Hrvatski sabor konstituiran i zasjeda, nema, a to je ovlast normiranja brojnih pitanja iz djelokruga Hrvatskog sabora pomoću uredaba sa zakonskom snagom.

Treće, sve i kad ne bi bilo svega prednjeg, nije postojao utemeljeni pravni razlog za donošenje predmetne sporne Uredbe.

Naime, u obrazloženju Prijedloga iste stoji:

...Uslijed stjecaja navedenih okolnosti, posve je izvjesno da Hrvatska radiotelevizija nakon 4. rujna 2016. godine neće imati zakonskog zastupnika koji je ovlašten predstavljati i zastupati ovu javnu ustanovu u pravnom prometu u smislu članka 19.a stavka 1. i članka 21. Zakona o Hrvatskoj radioteleviziji te članka 37. Zakona o ustanovama (Narodne novine, br. 76/93, 29/97, 47/99, 35/2008). Ovakvo stanje može prouzročiti značajnu štetu Hrvatskoj radioteleviziji kako u pogledu njezinog redovnog poslovanja tako i u pogledu radno-pravnih odnosa s obzirom da neće biti ovlaštenog potpisnika ni za osnovne potrebe osiguranja izdataka za plaće i druge nužne potrebe...

Dakle, navodni razlog zbog kojeg je Uredba donijeta, navodno nepostojanje zakonskog zastupnika i predstavnika HRT-a po isteku mandata vršitelja dužnosti Glavnog ravnatelja do kojeg bi došlo 04. rujna 2016., ne postoji zato jer na HRT-u postoji institucija zamjenika Glavnog ravnatelja.

Jer, temeljem odredbe čl. 16/1. Statuta Hrvatske radiotelevizije[11] koja razrađuje odredbu čl. 19.a/5. ZHRT-a, ...Glavni ravnatelj HRT-a imenuje zamjenika Glavnog ravnatelja HRT-a između ravnatelja ustrojbenih poslovnih jedinica HRT-a iz članka 22. stavka 2. Statuta. Mandat zamjenika  Glavnog ravnatelja HRT-a određuje se odlukom o imenovanju koju donosi Glavni ravnatelj HRT-a..., dok temeljem st. 2. iste ...zamjenik Glavnog ravnatelja HRT-a zamjenjuje Glavnog ravnatelja HRT-a u slučaju njegove odsutnosti te za to vrijeme ima sve ovlasti, obveze i odgovornosti Glavnog ravnatelja HRT-a ako Glavni ravnatelj HRT-a ne ograniči njegove ovlasti...

Ergo, po isteku mandata vršitelja dužnosti Glavnog ravnatelja HRT-a potonja ne bi ostala bez predstavnika i zakonskog zastupnika jer bi ju ex lege i temeljem njenog općeg akta predstavljao i zastupao zamjenik vršitelja dužnosti Glavnog ravnatelja s svim ovlastima potonjeg u smislu odredbe čl. 16/2. Statuta HRT-a.

Naravno, rigidni pravni formalisti bi dio odredbe koji glasi ...u slučaju odsutnosti... pravno interpretirali na način tehničke Vlade, ali predlagatelj je siguran da bi naslovni Sud takva tumačenja, u skladu s svojom recentnom judikaturom, okarakterizirao ekcesivno formalističkim[12] i protivnim argumentu zdravog razuma[13].

Osim toga, da je predstavljanje i zakonsko zastupanje HRT-a nakon 04. rujna 2016. doista bio realan pravni problem, a ne fiktivan izmišljeni pseudoproblem, on je lako mogao biti riješen na način da vršitelj dužnosti Glavnog ravnatelja, pod hipotetskom predmnjevom da ne postoji funkcija zamjenika Glavnog ravnatelja, temeljem odredbe čl. 37/4. Zakona o ustanovama[14], opunomoći nekog od četiriju vršitelja dužnosti ravnatelja Poslovnih jedinica HRT-a da predstavlja i zakonski zastupa HRT.

Četvrto, u obrazloženju Prijedloga se navodi i ovo:

...Slijedom navedenoga, radi se o pitanju tekuće gospodarske politike, s obzirom da je Hrvatska radiotelevizija, iako ima status javne ustanove, značajan gospodarski subjekt, s velikim brojem zaposlenika i značajnim prihodima, tako da je pitanje njezinog zakonskog zastupnika tj. osobe koja je predstavlja i zastupa sukladno zakonu, nužno žurno riješiti, kako bi se omogućilo nesmetano poslovanje ove javne ustanove...

Ni citirani fragment obrazloženja nije točan jer, prvo, pitanje kriptokadroviranja na HRT-u ni po kojem kriteriju nije tekuće gospodarsko pitanje, i drugo, HRT nije gospodarski subjekt nego javna ustanova, pravna osoba s javnim ovlastima odnosno javnopravno tijelo, koje preko 80% svojih prihoda uprihođuje naplatom paraporeza, HRT pristojbe, koju su obvezni plaćati svi vlasnici i posjednici RTV prijemnika.

Primjerice, HRT je u 2014. imao poslovni prihod od 1.397.000,00 HRK, a u tu je zbirnu sumu prihoda ukalkuliran prihod od naplate RTV pristojbe u iznosu od 1.194.618,00 HRK što znači da je udio pristojbe u ukupnim poslovnim prihodima bio 85,51%.

Peto, obrazloženje se zaključuje sljedećim fragmentom:

...Također se predlaže prijelaznom odredbom propisati da će vršitelj dužnosti Glavnog ravnatelja HRT-a koji je imenovan Odlukom Hrvatskog sabora o imenovanju vršitelja dužnosti Glavnog ravnatelja Hrvatske radiotelevizije (Narodne novine, broj 21/2016) obavljati svoju dužnost do 1. listopada 2016. godine. Na ovaj način osigurat će se redovito i nesmetano funkcioniranje Hrvatske radiotelevizije kao javne ustanove od interesa za Republiku Hrvatsku u danim okolnostima...

Ni ovo nije točno, te se naslovnom Sudu ukazuje na potrebu žurne reakcije jer će se ista situacija ponoviti samo dvadesetak dana nakon što isti zaprimi ovaj Prijedlog.

Naime, izvanredni parlamentarni izbori se održavaju 11. rujna 2016. pa je gotovo sigurno, u smislu odredbe čl. 74/2. Ustava, da Hrvatski sabor neće biti konstituiran do 01. listopada 2016., a sasvim sigurno da do tog datuma, temeljem ovlasti iz odredbe čl. 19.a/3. i 4. ZHRT-u, novoizabrani Hrvatski sabor odnosno novi saziv potonjeg neće imenovati Glavnog ravnatelja ni vršitelja dužnosti Glavnog ravnatelja HRT-a.

Navedeno, dakako, nije slučajno nego namjerna pravna akrobatika izvedena u režiji tehničke Vlade u nepodnijetoj ostavci s namjerom da trenutna tehnička Vlada još barem jednom ili više puta putem uredbi s zakonskom snagom kadrovira na HRT-u kako bi osigurala kadrovski kontinuitet personaliziran u osobi vršitelja dužnosti Glavnog ravnatelja kojeg podržava tzv. senior partner u vladajućoj koaliciji odnosno suradnji.

Predlagatelj ustavnom obvezom naslovnog Suda smatra sprječavanje takvog neustavnog i nezakonitog kadroviranja putem žurnog ukidanja spornih odredaba i, ništa manje važno, upozoravanja tehničke Vlade, a time posredno i svake buduće tehničke Vlade, da pro futuro ne izlazi izvan gabarita normativnih ovlaštenja koje po mjerodavnim zakonima ima u tranzicijskom periodu.

Vrativši se na mjerodavno pravo kojim je regulirana ova materija, predlagatelj predmetnu Uredbu smatra nezakonitom i s aspekta Zakona o postupku primopredaje vlasti.

Jer, odredbom je čl. 4/1. istog normirano da ...od dana raspisivanja izbora Vlada ne smije donositi odluke o imenovanjima na dužnosti..., a st. 2. da ...iznimno, Vlada može, u slučajevima kada je to nužno radi osiguranja nesmetanog rada tijela državne uprave ili drugih državnih tijela, imenovati vršitelja dužnosti...

Po pravnom mišljenju predlagatelja u slučaju donošenja sporne Uredbe radi se upravo o imenovanju na dužnost pravno prikrivenom kroz formu produljenja mandata vršitelja dužnosti Glavnog ravnatelja HRT-a što je em zabranjeno st. 1. gorenavedene odredbe, em ne spada u zakonske ovlasti Vlade Republike Hrvatske nego u zakonsku ovlast Hrvatskog sabora.

Navedeno imenovanje, nadalje, pravno uporište nema ni u st. 2. gorenavedene zakonske odredbe jer HRT nije ni ...tijelo državne uprave... ni ...drugo državno tijelo...

Koja su tijela tijela državne uprave izrijekom je, naime, normirano odredbom čl. 3/1. Zakona o sustavu državne uprave[15].

HRT je, opetuje se, javna ustanova odnosno pravna osoba s javnim ovlastima čiji je rad uređen ZHRT-om kao specijalnim Zakonom i Statutom iste.

Predzadnje, zakonsko utemeljenje za donošenje navedene Uredbe ne postoji ni u Zakonu o Vladi Republike Hrvatske, upravo opozitno.

U kontekstu istog, predlagatelj naslovnom Sudu prvo skreće pažnju na činjenicu da mjerodavna odredba čl. 7. uopće ne anticipira ustavnopravnu situaciju, u kontekstu prava i ovlasti tehničke Vlade, poput predmetne u kojoj je Hrvatski Sabor izglasao nepovjerenje trenutnoj Vladi.

Drugo, mnogo važnije, odredbom je čl. 7/1. propisano da ...ako Hrvatski sabor prihvati ostavku predsjednika Vlade, Vlada će obavljati tehničke poslove do imenovanja nove Vlade...

Normiranje reguliranjem pitanja iz ustavnog djelokuga Hrvatskog sabora uredbama sa zakonskom snagom se, posebice kad je posrijedi kriptokadroviranje na javnoj televiziji kao u predmetnom slučaju, ni najekstenzivnijim odnosno najfleksibilnijim zakonskim tumačenjem odnosno interpretacijom, posebno teleološkom, ne može okarakterizirati tehničkim poslom.

Jer, tumačeći navedenu odredbu teleološki, ratio legis i mens legislatoris su jasni - tehnički poslovi su tehnički poslovi, dakle nužni operativni izvršni tehnički poslovi koje Vlada egzekutivno treba izvršavati radi normalnog funkcioniranja države i njenih tijela u vremenskom intervalu u kojem traje međuvlašće.

Zaključno, predlagatelj će ustavnopravno elaborirati zbog čega su osporene odredbe Uredbe ustavnopravno neprihvatljive odnosno protuustavne.

Prvo, u smislu odredbe čl. 1/2. Ustava, trenutna tehnička Vlada nema ustavnopravni ni izbornilegitimitet za donošenje uredaba poput predmetne jer su joj hrvatski narod i građani putem svojih parlamentarnih predstavnika, saborskih zastupnika, oduzeli taj legitimitet i izvršnu vlast putem ustavnog instituta izglasavanja nepovjerenja.

Posljedično tome, takve su uredbe, osim nelegitimne, nezakonite i neustavne.

Drugo, donošenjem takvih uredaba za čije donošenje ne postoji ustavnopravno i zakonsko uporište eklatantno i flagrantno se narušava ustavna vrednota vladavine prava kao jedna od smjernica za tumačenje Ustava u smislu odredbe čl. 3. istog.

Treće, gorenavedenim se postupanjem flagrantno povrjeđuje načelo trodiobe vlasti normirano odredbom čl. 4. Ustava jer tehnička Vlada, kao državno tijelo izvršne vlasti, sportskim rječnikom kazano, duboko ulazi u teren Hrvatskog sabora kao tijela državne zakonodavne vlasti.

Četvrto, u smislu odredbe čl. 5. Ustava, predmetna je Uredba protivna načelima ustavnosti i zakonitosti jer je u normativnom nesuglasju s apostrofiranim individualiziranim ustavnim i zakonskim odredbama.

Predzadnje, peto, osporene su odredbe neustavne i s aspekta odredaba čl. 88/1. i 2. i 116/7. Ustava jer, po ustavnopravnom shvaćanju predlagatelja, tehnička Vlada u ostavci kojoj je u Hrvatskom saboru izglasano nepovjerenje nema zakonsku ovlast normiranja uredbama s zakonskom snagom jer se takvo normiranje u pravno sadržajnom i faktičnom smislu nipošto i nikako ne može okarakterizirati tekućim tehničkim poslom.

Uzgred, naslovnom se Sudu u kontekstu potonje ustavne odredbe ukazuje i na činjenicu da trenutna Vlada i njen trenutni predsjednik, suprotno kogentnopravnoj ustavnoj odredbi koja ih obvezuje na taj formalni čin, nakon što im je Hrvatski sabor izglasao nepovjerenje, nikad nisu podnijeli ostavke.

Ni predsjednik Vlade, ni Vlada u cjelini, što je još jedan znakoviti smjerokaz o tome kako tehnički predsjednik Vlade u nepodnijetoj ostavci i Vlada u nepodnijetoj ostavci tretiraju temeljni normativni akt ove zemlje na postupanje u skladu s odredbama kojeg su svečano prisegli u Hrvatskom saboru prije stupanja na dužnosti.

Osim toga, šesto, u smislu odredbe čl. 88/2. Ustava, predmetna Uredba s zakonskom snagom, unatoč izričitoj ustavnoj zabrani, djeluje retroaktivno jer je njome  u konstitutivnom pravostvarajućem smislu produljeno trajanje Odluke o imenovanju vršitelja dužnosti Glavnog ravnatelja Hrvatske radiotelevizije[16], donijete u Hrvatskom saboru i objavljene u Narodnim novinama 04. ožujka 2016.,  za vremenski interval od 05. rujna 2016. do 01. listopada 2016.

Zaključno, činjenica je, o kojoj je predlagatelj poviše već  deklarirao jasan i konkretan stav, da je tehnička Vlada osporavanim odredbama mandat vršitelja dužnosti Glavnog ravnatelja HRT-a produljila za točno 26 dana, iako ga je sukladno odredbi čl. 1. Uredbe mogla produljiti sve do 04. ožujka 2017., pri čemu je znala i/ili morala znati da Hrvatski sabor iz već poviše argumentiranih razloga pitanje imenovanja Glavnog ravnatelja HRT-a ili vršitelja te dužnosti neće riješiti do 01. listopada 2016., kao i da nakon 15. rujna 2015., sukladno odredbi čl. 1/1. alineja 2. ZOVRH, više ni ex lege ne može donositi uredbe s zakonskom snagom, osim opet iznimno u neodređenim iznimnim slučajevima temeljem odredbe čl. 2. ZOVRH-a, pa predlagatelj smatra da naslovni Sud pri odlučivanju o (ne)pokretanju ustavnosudskog postupka u obzir mora uzeti i razloge koji stoje iza gorenavedene činjenice.

IV. Slijedom poviše ustavnopravne argumentacije i elaboracije predlagatelj predlaže naslovnom sudu da po provedbi ustavnosudskog postupka donese sljedeće

R J E Š E N J E  I  O D L U K U

I. Pokreće se postupak za ocjenu suglasnosti odredaba čl. 1. i 2. Uredbe o izmjeni Zakona o Hrvatskoj radioteleviziji s Ustavom Republike Hrvatske i zakonima.

II. Ukidaju se odredbe čl. 1. i 2. Uredbe o izmjeni Zakona o Hrvatskoj radioteleviziji.

III. Rješenje i Odluka će se objaviti u Narodnim novinama.

Kraljevica, 05. rujna 2016.       odvjetnik DAMIR JELUŠIĆ

                                  -----------------------


[1] Uredba o izmjeni Zakona o Hrvatskoj radioteleviziji (NN 78/16)

[2] Ustavni zakon o ustavnom sudu Republike Hrvatske (NN 49/02 – pročišćeni tekst)

[3] Ustav Republike Hrvatske (NN 85/10 – pročišćeni tekst i 5/14)

[4] Broj: U-I-4763/2012 i U-I-1342/2013

[5] Zakon o postupku primopredaje vlasti (NN 94/04, 17/07 i 91/10)

[6] Zakon o Vladi Republike Hrvatske (NN 150/11 i 119/14)

[7] Zakon o ovlasti Vlade Republike Hrvatske da uredbama uređuje pojedina pitanja iz djelokruga Hrvatskog sabora (NN 102/15)

[8] Zakon o Hrvatskoj radioteleviziji (NN 137/10 i 76/12)

[9] Ustavni sud Republike Hrvatske broj U-I-3843/2007

[10] Ustavni sud Republike Hrvatske broj U-I-722/2009

[11] Statut Hrvatske radiotelevizije (NN 14/13)

[12] Broj: U-III-412/2016

[13] Broj: U-III-1311/2014

[14]Zakon o ustanovama (NN 76/93, 29/97, 47/99 i 35/08)

[15] Zakon o sustavu državne uprave (NN 150/11 i 12/13)

[16] Odluka o imenovanju vršitelja dužnosti Glavnog ravnatelja Hrvatske radiotelevizije (NN 21/16)