PRIJEDLOG ZA ODREĐIVANJE PRIVREMENE MJERE PODNIJET
TEMELJEM ODREDBE ČL. 45. UZUSRH!!!
- 1x
Predlagatelj: odvjetnik DAMIR JELUŠIĆ,
iz Kraljevice, Banj 64,
OIB 99279205847,
e-mail immobilis@iskon.hr
P R I J E D L O G
- za ocjenu suglasnosti odredaba čl. 1. – 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju odnosno čl. 357.a do 357.i Zakona o potrošačkom kreditiranju
I. Temeljem odredbe čl. 38. Ustavnog zakona o ustavnom sudu Republike Hrvatske[1], dalje kratkoće radi UZUSRH, u svojstvu predlagatelja, naslovnom Sudu podnosim predmetni Prijedlog za ocjenu suglasnosti odredaba čl. 1. – 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju[2] odnosno odredaba čl. 357.a do 357.i Zakona o potrošačkom kreditiranju[3], dalje kratkoće radi ZID ZPK, s Ustavom Republike Hrvatske[4], dalje kratkoće radi Ustav, smatrajući da je istima povrijeđeno nekoliko temeljnih ustavnopravnih vrednota, načela i odredaba posljedično čemu je Zakon u osporavanom dijelu materijalnopravno protuustavan.
II. No, prije ustavnopravne argumentacije i elaboracije Prijedloga, predlagatelj naslovnom Sudu predlaže da do donošenja konačne odluke o predmetnom Prijedlogu, temeljem odredbe čl. 45. UZUSRH, donese privremenu mjeru kojom obustavlja izvršenje pojedinačnih akata ili radnji koje se poduzimaju osnovom gorenavedenih odredaba jer bi njihovim izvršenjem mogle nastupiti teške i nepopravljive posljedice za državni proračun i porezne obveznike iz razloga koji će biti argumentirani nastavno.
Naime, u Konačnom je prijedlogu Zakona, točka III., predlagatelj naveo da za njegovu provedbu nije potrebno osigurati sredstva u državnom proračunu, dodavši, citira se, da je …važno istaknuti kako trošak konverzije kredita iz CHF u EUR, odnosno s valutnom klauzulom u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR neće izravno snositi građani. No, proračunski korisnici neće zbog toga imati manje sredstava na raspolaganju, već će ista biti osigurana iz drugog izvora ukoliko će iznos poreza na dobit biti manji…
Dakle, neće snositi izravno nego neizravno. Nije šija nego vrat.
Po procjeni Ministarstva financija prihod od poreza na dobit biti će manji za cca 700 milijuna kuna, po predlagatelju posrijedi su milijarde kao i, primjerice, uglednom makroekonomistu Šonji koji barata procjenom od 1,3 milijarde kuna, a taj će se prihodovni manjak financirati iz …drugih izvora…, čitaj povećanja postojećih ili uvođenja potpuno novih poreza.
Navedena je, dakle, tvrdnja po kojoj za provedbu ovog zakona nije potrebno osigurati proračunska sredstva formalno točna, ali sadržajno duboko netočna, manipulativna i obmanjujuća, jer će trošak konverzije kredita iz CHF u EUR, a posrijedi su milijarde kuna, platiti hrvatski poreznici obveznici, a ne banke[5] koje su kredite plasirale na tržište i obilato zaradile na tečajnim fluktuacijama odnosno aprecijaciji CHF.
Naime, tijekom vremenskog intervala potrebnog za provedbu ZID ZPK konverzija kredita će se na prihodovnoj strani proračuna negativno reflektirati barem iz dva razloga:
1. Jer će konverzija, čl. 19.h, bankama biti priznata kao porezna olakšica pa će temeljem te činjenice platiti manji porez na dobit, te
2. Jer će banke ostvariti mnogo manju dobit prije oporezivanja no što je to bilo prethodnih godina i, posljedično, platiti manji ili neke možda uopće i ne platiti porez na dobit.
Dakle, donošenjem ovog Zakona profitirati će politička elita koja ga je donijela u predizborno vrijeme iz dnevnopolitičkih predizbornih pobuda, banke koje će gubitke na anuitetima kredita i kamatama supstituirati kroz neplaćanje poreza na dobit, i korisnici kredita u CHF čije će kreditne obveze biti osjetno smanjene, a jedini će gubitnici biti svi hrvatski porezni obveznici koji će ovu lijepo zamišljenu igru na kraju jedini platiti jer se manjak na prihodovnoj strani proračuna nastao osnovom jednog poreza, u pravilu, naknađuje uvođenjem novog ili povećanjem nekog postojećeg.
A da se o nepredvidivom utjecaju Zakona na makroekonomsku stabilnost, tečaj kune, visinu deviznih rezervi i slično i ne govori.
Konačno, iako je to ustavnopravno irelevantno, predlagatelj apostrofira činjenicu da su glavni politički i medijski korifeji za donošenje ZID ZPK-a bili predsjednik Vlade i ministar financija, oba korisnici kredita u CHF, što je non plus ultra i par excellence sukob interesa.
Dakle, temeljem povišeg, predlagatelj naslovnom Sudu predlaže da promptno donese sljedeće
R J E Š E N J E
I. Na temelju odredbe članka 45. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske o suglasnosti s Ustavom odredaba čl. 19.a do 19.i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, privremeno se obustavlja izvršenje svih pojedinačnih akata i radnji koje se poduzimaju na temelju osporenih zakonskih odredaba.
II. Rješenje će se objaviti u Narodnim novinama.
Judikatura naslovnog Suda:
…Zaključno, predlagatelji su predložili da Ustavni sud Republike Hrvatske prihvati njihove prijedloge i ukine u cijelosti osporeni ZID ZPD/12, odnosno podredno ukine članke 7. stavak 2., 16. stavak 3. i 18. ZID-a ZPD/12. Na temelju članka 45. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 99/99., 29/02. i 49/02., u nastavku: Ustavni zakon), oba predlagatelja predložila su da Ustavni sud privremeno obustavi izvršenje pojedinačnih akata ili radnji koje se poduzimaju na osnovi ZID-a ZPD/12 do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o njihovim prijedlozima. Članak 45. Ustavnog zakona glasi: "Ustavni sud može, do donošenja konačne odluke, privremeno obustaviti izvršenje pojedinačnih akata ili radnji koje se poduzimaju na osnovi zakona ili drugog propisa, čija se suglasnost s Ustavom, odnosno zakonom ocjenjuje, ako bi njihovim izvršenjem mogle nastupiti teške i nepopravljive posljedice." Nakon provedene rasprave, Ustavni sud zaključio je da razlozi zbog kojih predlagatelji predlažu pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članaka 7. stavka 2., 16. stavka 3. i 18. ZID-a ZPD/12, kao i Zakona u cjelini, otvaraju niz ozbiljnih pitanja koja zahtijevaju podrobno ispitivanje u svjetlu temeljnih ustavnih vrednota i zaštićenih ustavnih dobara. Pun ispitni postupak, međutim, zahtijeva pribavljanje i analizu stručnih očitovanja, a po potrebi i znanstvenih mišljenja i različitih statističkih podataka. Sukladno tome, Ustavni sud u ovom se rješenju ograničava na utvrđenje da su osporene zakonske odredbe važne za cjelokupnu društvenu zajednicu pa ozbiljnost prigovora i činjenica da bi primjena osporenih članaka ZID-a ZPD/12, ukupno gledano, mogla utjecati na Državni proračun i na individualne pravne situacije adresata ZID-a ZPD/12, dostatan su razlog za pokretanje postupka za ocjenu njihove suglasnosti s Ustavom. Ovim se rješenjem, međutim, ne prejudicira konačna odluka Ustavnog suda. Sukladno navedenom, na temelju članka 43. stavka 1. Ustavnog zakona riješeno je kao u točki I. izreke ovog rješenja[6]…
III. Nastavno, predlagatelj ustavnopravno argumentira i elaborira Prijedlog redom po člancima Ustava za koje misli da su povrijeđeni.
1. Vrednota jednakosti, odredba čl. 3. Ustava
Obrazlažući uvodno protivnost gorenavedenoj vrednoti predlagatelj apostrofira činjenicu da se kod ovog Zakona radi o protuustavnoj zakonskoj intervenciji države u privatnopravne odnose nastale sklapanjem ugovora o kreditu u CHF.
Za takvu protuustavnu intervenciju ne postoji ustavnopravno uporište, ali postoji brana, ustava, u formi odredaba koje će biti pravno akcentirane nastavno.
Jer, sporove u privatnopravnim odnosima, a to je ovdje posrijedi, nije nadležna rješavati država nego sukontrahenti u tom odnosu na dva bazična načina – vansudski i sudski.
Vrativši se, stoga, na vrednotu jednakosti, osporavane su joj zakonske odredbe protivne iz barem dva razloga.
Prvo, jer zakonskom intervencijom država korisnike kredita u CHF privilegira pred korisnicima kredita u drugim valutama, a privilegira ih jer svaka valuta, kod ugovora s valutnom klauzulom, može aprecirati, jučer je to bio CHF, već sutra to može biti EUR.
Drugo, protivne su vrednoti jednakosti jer Zakonom nisu obuhvaćeni korisnici kredita u CHF koji su iste već otplatili, a u odnosu na koje egzistiraju svi razlozi koje je predlagatelj Zakona naveo kao razloge za njegovo donošenje.
Dakako, zbog takve nejednakosti pred Zakonom osporene su odredbe nesuglasne i s odredbom čl. 14/2. Ustava koja ustavnopravno normira jednakost sviju pred zakonima.
Judikatura naslovnog suda o ustavnoj vrednoti jednakosti i načelu jednakosti sviju pred zakonom:
…Odredba članka 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o referendumu kojom se ograničava pravo sudjelovanja hrvatskih državljana na državnom referendumu tako da to pravo imaju samo oni hrvatski državljani koji imaju prebivalište i prebivaju u Republici Hrvatskoj najmanje godinu dana bez prekida do dana održavanja referenduma nije u suglasnosti ni s člankom 14. stavkom 2. Ustava, i to višestruko. Ponajprije ona čini nejednakim pred zakonom hrvatske državljane koji nemaju prebivalište u Republici Hrvatskoj s hrvatskim državljanima koji imaju prebivalište u Republici Hrvatskoj. No ona je protuustavna i zbog toga što čini nejednakim dvije kategorije hrvatskih državljana koji imaju prebivalište u Republici Hrvatskoj. To stoga što pravo sudjelovanja na državnom referendumu daje samo onim hrvatskim državljanima koji imaju prebivalište u Republici Hrvatskoj koji u njoj prebivaju najmanje godinu dana bez prekida do dana održavanja referenduma[7]…
…U rješenju, broj: U-I-4660/2004 od 20. travnja 2006., Ustavni sud je izrazio pravno stajalište da "pitanje jednakosti u primjeni zakona, pa i pitanja socijalne pravednosti, nije moguće razmatrati unutar dviju društvenih skupina koje nemaju jednak pravni položaj, to jest unutar skupina od kojih na jednu utječu ovdje sporna prava odnosno obveze, a na drugu ne utječu. To je pitanje moguće razmatrati samo unutar iste društvene skupine, one na koju se sporna prava i obveze odnose". Budući da se u ovom ustavnosudskom postupku radi o adresatima koji po svojim pravnim značajkama, mjerodavnim za primjenu ZID ZPBPZ-a iz 1998., čine jednu (istu) društvenu skupinu u jednakom pravnom položaju, Ustavni sud ocjenjuje nesuglasnim s načelima jednakosti pred zakonom i vladavine prava stvaranje nejednakosti unutar te skupine u pitanju mogućnosti ostvarenja prava propisanih ZID ZPBPZ-om iz 1998., koju nejednakost uzrokuje članak 4. ZID ZPBPZ-a iz 2001[8]…
…Sukladno prethodnim navodima, osporenim dijelom odredbe članka 13. stavka 5. Zakona povrijeđena je odredba članka 14. stavka 2. Ustava kojom se jamči jednakost svih pred zakonom. To stoga što su osobe koje su stekle diplome i druge isprave na visokim vojnim ili vjerskim učilištima na području bivše SFRJ nakon 25. lipnja 1991. godine, a prije 8. listopada 1991. godine, primjenom te odredbe dovedene u nejednak položaj pred zakonom u odnosu prema onim koje su istovjetne isprave stekle u istim institucijama do 25. lipnja 1991. godine[9]…
…Sukladno prethodnim navodima, Sud utvrđuje da je osporenom odredbom članka 17. stavka 1. Zakona o priznavanju istovrijednosti stranih školskih svjedodžbi i diploma povrijeđena odredba članka 14. stavka 2. Ustava kojom se jamči jednakost svih pred zakonom. To stoga što bi osobe koje su stekle školske svjedodžbe, diplome i druge javne isprave na području bivše SFRJ nakon 25. lipnja 1991. godine, a do 8. listopada 1991. godine, primjenom te odredbe bile dovedene u nejednak položaj pred zakonom u odnosu prema onima koji su takve isprave stekli na istom području do 25. lipnja 1991. godine. Zbog svega navedenog Sud ocjenjuje da odredba članka 17. stavka 1. Zakona o priznavanju istovrijednosti stranih školskih svjedodžbi i diploma nije u suglasnosti s odredbom članka 14. stavka 2. Ustava Republike Hrvatske[10]…
…Osporena odredba suprotna je i članku 14. stavku 2. Ustava, kojim je propisano:Svi su pred zakonom jednaki.Ustavni sud utvrđuje da se samo u znanstvenom području biomedicine i zdravstva osporenom odredbom propisuje da se znanstvenicima s tog područja ne priznaju znanstveni radovi s više od deset autora, te se time ti znanstvenici stavljaju u nejednak položaj u odnosu na sve ostale znanstvenike[11]…
2. Vrednota socijalne pravde, odredba čl. 3. Ustava
Osporene su zakonske odredba, nadalje, u ustavnopravnom nesuglasju s vrednotom socijalne pravde jer je krajnje socijalno nepravedno da trošak reguliranja privatnopravnih odnosa banaka u svojstvu kreditora i korisnika kredita u CHF u svojstvu debitora snose svi hrvatski porezni obveznici koji, po onoj staroj narodnoj, luk ni jeli ni mirisali.
Poglavito je, pak, socijalno nepravedno da isti snose i troškove onih najvećih kredita podizanih radi rentijerskog biznisa i sličnih oblika zarade i profita.
3. Vrednota poštivanja prava čovjeka, odredba čl. 3. Ustava
Ova je vrednota povrijeđena jer se zakonskim rješavanjem privatnopravnih konflikata proisteklih iz sklapanja ugovora o kreditu u CHF ne poštuju prava svih onih poreznih obveznika koji nisu sklapali takve kontraktualne aranžmane da ne plate trošak saniranja sporova vjerovnika i dužnika, banaka i korisnika kredita.
Za nekorisnike tih kredita posrijedi su, naime, pravni poslovi res inter alios acta s inter partes ugovornim pravnim učincima.
4. Vrednota vladavine prava, odredba čl. 3. Ustava
Povreda je ove ustavne vrednote pro futuro potencijalno najopasnija i nejpogibeljnija.
Jer, ukoliko bi osporeni Zakon ostao na snazi to bi vladajućim političkim elitama otvorilo neograničeni zakonodavni manevarski prostor da i ubuduće radi svojih dnevnopolitičkih probitaka zakonski interveniraju u privatnopravne odnose s nesagledivim pravnim, političkim, socijalnim, financijskim i inim posljedicama, s jedne strane, te potpunim razaranjem vrednote vladavine prava kao jedne od smjernica za interpretaciju Ustava, s druge strane.
Judikatura naslovnog Suda o vrednoti vladavine prava:
…Mjerodavne ustavne odredbe za ocjenu suglasnosti druge rečenice članka 10. stavka 4. Pravilnika s Ustavom i zakonom su članci 3. i 5. Ustava, koji glase: "Članak 3. Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava." "Članak 5. U Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi i s Ustavom i sa zakonom. Svatko je dužan držati se Ustava i prava i poštivati pravni poredak Republike Hrvatske." Člankom 3. Ustava utvrđene su najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, među kojima i vladavina prava, koja se ostvaruje primjenom načela ustavnosti i zakonitosti. To je načelo utvrđeno člankom 5. Ustava. Kada je predmet ustavnosudske ocjene drugi propis, koji se u pravilu donosi radi provedbe zakona, on mora biti u skladu sa zakonom na temelju kojega je donesen, a potom i s Ustavom.U postupku ocjene zakonitosti i ustavnosti takvog propisa ispituje se, stoga, je li on donesen od ovlaštenog tijela, zatim je li donositelj imao zakonsko ovlaštenje za njegovo donošenje (pravna osnova donošenja), te je li drugi (podzakonski) propis po svom sadržaju u granicama koje je odredio zakon…Pravilnik je, na temelju članka 44. stavka 6. Zakona o koncesijama, donio ministar financija 15. siječnja 2009., a stupio je na snagu, suglasno članku 15., danom objave u "Narodnim novinama", to jest 21. siječnja 2009. Iz citiranog članka 44. Zakona o koncesijama razvidno je da ministru financija nije dana ovlast da Pravilnikom propisuje red uračunavanja ispunjenja obveza te Ustavni sud stoga ocjenjuje da druga rečenica članka 10. stavka 4. Pravilnika nije po svom sadržaju u granicama ovlasti određenim tim člankom Zakona o koncesijama, čime je povrijeđena vladavina prava (članak 3. Ustava), a osobito načelo ustavnosti i zakonitosti (članak 5. Ustava), kao njezin sastavni dio[12]…
…Člankom 3. Ustava utvrđene su najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, među kojima i vladavina prava, koja se ostvaruje primjenom načela ustavnosti i zakonitosti. To je načelo utvrđeno člankom 5. stavkom 1. Ustava. Načelo ustavnosti i zakonitosti zahtijeva da zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi u skladu i s Ustavom i sa zakonom, što uključuje i zahtjev da zakoni odnosno drugi propisi, budu doneseni u Ustavom odnosno zakonom predviđenom postupku, odnosno u okviru ovlasti koje utvrđuje Ustav ili (na temelju ustavne odredbe) zakon…Zbog izloženih razloga, Ustavni sud je ocijenio da je osporena Odluka u nesuglasnosti s odredbama ZPU-a, napose njegovim člancima 10., 11. i 28., čime je povrijeđena vladavina prava (članak 3.), osobito načelo ustavnosti i zakonitosti (članak 5.) Ustava kao njezin sastavni dio. Pritom Ustavni sud napominje da je istovrsno stajalište u sličnim predmetima već izrazio u više svojih odluka (U-II-1414/2003, U-II-1610/2003 i U-II-1641/2003, sve od 28. rujna 2004., objavljene u "Narodnim novinama" broj 141/04.; U-II-753/2005 od 13. srpnja 2005., objavljena u "Narodnim novinama" broj 88/05.)[13]…
…Zakon o sudovima izrijekom je obvezao ministra pravosuđa da u određenom roku od stupanja Zakona na snagu donese Sudski poslovnik. Provedbeni propisi, uključujući i Sudski poslovnik, koji su bili na snazi do stupanja na snagu Zakona o sudovima, prijelaznim su odredbama tog Zakona ostavljeni na snazi, ali samo pod uvjetom da nisu u suprotnosti s njegovim odredbama, odnosno samo do trenutka kad ministar donese nove propise za provedbu Zakona na donošenje kojih je po zakonu obvezan. Zakon o sudovima ne poznaje, dakle, mogućnost da ministar pravosuđa određena pitanja, koja je ovlašten uređivati, uredi na način da donese izmjene odnosno dopune provedbenih propisa koji su bili na snazi prije njegova donošenja i koji su bili doneseni na temelju ovlaštenja sadržanog u zakonu koji je prestao važiti. Stoga osporeni akti nisu u suglasnosti s člankom 68. stavkom 1. i člankom 157. stavcima 1. i 2. Zakona o sudovima, slijedom čega postoji i njihova nesuglasnost s načelom ustavnosti i zakonitosti, sadržanim u članku 5. Ustava i s načelom vladavine prava, koje je sadržano u članku 3. Ustava[14]…
5. Načelo ustavnosti, odredba čl. 5. Ustava
Osporene su zakonske odredbe neustavne i posljedično protivne načelu ustavnosti temeljem kojeg zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom.
6. Načelo jednakosti sviju pred zakonom, odredba čl. 14/2. Ustava
Obrazloženo i argumentirano pod 1.
7. Jamčenje prava vlasništva, odredba čl. 48/2. Ustava
Banke su, temeljem ugovora, u svojstvu kreditora, dužnicima kredita u CHF plasirale određeni ugovoreni broj zamjenjivih stvari, novca, švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti, uz sporazum da će im dužnici do kraja kreditnog razdoblja vratiti jednak broj stvari, novca, uvećan za novac koji dužnik duguje osnovom stipulirane ugovorne kamate.
Nad tim su stvarima, novcem, iako se jedan bivši sudac i predsjednik naslovnog Suda ne bi složio da je novac stvar, banke imale pravo vlasništva kao Ustavom jamčeno pravo.
Međutim, sada, kad su CHF kredite ex lege obvezne konvertirati u EUR kredite po Zakonom propisanoj metodologiji svaki će pojedini izračun za banke rezultirali mnogo manjim iznosima koje će naplatiti osnovom svakog pojedinog ugovora od iznosa koje bi naplatili da napadani Zakon nije donijet.
Odnosno, drugim riječima, ovim se Zakonom direktno, neposredno i bjelodano brutalno zadire u pravo vlasništva banaka bez da za to postoje ikakvi ustavnopravni uvjeti i razumno opravdanje u smislu odredbe čl. 50. Ustava i njome propisanih uvjeta i pretpostavaka kod egzistentnosti kojih se može ograničiti pravo vlasništva kao stvarno pravo.
Posrijedi je gotovo kulačko normativno otimanje novca koji će, doduše, kako je već rečeno, bankama biti supstituiran na drugi način, ali je to s aspekta ovog ustavnog jamstva pravno irelevantno.
Judikatura naslovnog Suda:
…Opće jamstvo prava vlasništva uređeno je u članku 48. stavku 1. Ustava koji glasi: "Članak 48. Jamči se pravo vlasništva.(...)" Ustavni sud podsjeća da se vlasništvo u smislu članka 48. stavka 1. Ustava "mora vrlo široko tumačiti", jer obuhvaća "načelno sva imovinska prava" (v., primjerice, odluke Ustavnog suda broj: U-III-661/1999 od 13. ožujka 2000.; U-III-72/1995 od 11. travnja 2000.; U-III-551/1999 od 25. svibnja 2000.; U-III-476/2000 od 14. lipnja 2000., U-IIIB-1373/2009 od 7. srpnja 2009., itd.). Ustavni sud također podsjeća da se članak 48. stavak 1. (opće jamstvo prava vlasništva) uvijek mora promatrati zajedno s člankom 50. Ustava koji uređuje ustavnopravne mogućnosti njegova oduzimanja odnosno ograničavanja radi zaštite pojedinih ustavnih vrijednosti odnosno zaštićenih ustavnih dobara. Članak 50. Ustava glasi: "Članak 50. Zakonom je moguće u interesu Republike Hrvatske ograničiti ili oduzeti vlasništvo, uz naknadu tržišne vrijednosti. Poduzetnička se sloboda i vlasnička prava mogu iznimno ograničiti zakonom radi zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske ..." U odluci broj: U-IIIB-1373/2009 od 7. srpnja 2009. ("Narodne novine" broj 88/09.) Ustavni sud podrobno je obrazložio ustavni okvir zaštite imovinskih prava u Republici Hrvatskoj utvrđujući da Ustav poznaje tri pravila o vlasništvu koja korespondiraju s istim takvim pravilima izgrađenima u praksi ESLJP-a kad je riječ o članku 1. Protokola br. 1 uz Konvencij[15]u…
8. Jamčenje poduzetničke i tržišne slobode, odredba čl. 49/1. Ustava
Banke su poduzetnici s jednim jedinim ciljem postojanja, a to je stjecanje čim veće dobiti, pogotovo kod hrvatskih banaka koje su redom u vlasništvu inozemnih banaka majki.
Korisnike kredita u CHF nitko, pa ni banke, nije tjerao da sklope takve rizične ugovore, dakle nije bilo mana kod očitovanja volje ni drugih uvjeta za relativnu pobojnost ili ništetnost, a ako je bilo za to je opet nadležna sudska, ne izvršna i zakonodavna vlast jer su ugovori o kreditu konsenzualni dvostranoobvezni naplatni formalni pravni poslovi, pa je ovdje posrijedi i povreda ustavnog načela diobe vlasti s obzirom da je zakonodavna vlast protuustavno preuzela prerogative i ovlasti sudske vlasti.
Prema tome, zakonska intervencija u takve privatnopravne poslove predstavlja eklatantni državni atak na zajamčene poduzetničke i tržišne slobode što je, dakako, posvema ustavnopravno neprihvatljivo i neopstojno.
Judikatura naslovnog Suda:
…Međutim, Ustavni sud ponavlja da je u izvršavanju svojih diskrecijskih ovlasti zakonodavac dužan uvažavati temeljne vrednote na kojima se zasniva ustavni poredak Republike Hrvatske (v. točku 15. obrazloženja ove odluke). Slijedom navedenog, u ovom ustavnosudskom postupku treba odgovoriti na pitanje je li zakonodavac uvažio te ustavne vrednote odnosno je li na ustavnopravno prihvatljiv (dopustiv) način intervenirao u postojeće obveznopravne (ugovorne) odnose između Grada Dubrovnika i predlagatelja (v. točke 6. i 7. obrazloženja ove odluke)… Ustavni zahtjevi nalagali su da u okolnostima kakve su postojale u konkretnom slučaju zakonodavne promjene budu provedene uz uvažavanje postojećih ugovornih odnosa odnosno sa što manje štetnih posljedica za one koje će te promjene pogoditi. U tom je smislu postojala zakonodavčeva obveza da, uzimajući u obzir sadržaj i vremensko važenje Ugovora/98 i Dodatka/09, jasno pokaže kako mjere iz članka 36. ZI ZOUSCD/14 imaju snažan legitimni cilj i kako su nužne u demokratskom društvu u smislu da postoji prijeka društvena potreba za njihovim donošenjem. Zakonodavac je nakon toga bio obvezan uspostaviti ravnotežu između općih ili javnih interesa zajednice (uvođenja novog sustava upravljanja dubrovačkim gradskim zidinama) i zaštite prava predlagatelja, koji je sve do donošenja osporenog članka 36. ZI ZOUSCD/14, u skladu s ugovorom odnosno njegovim izmjenama i dopunama, nesmetano upravljao i gospodario dubrovačkim gradskim zidinama, neprekidno od 1969. godine. Suprotno navedenom, osporeni stavci 1. i 2. članka 36. ZI ZOUSCD/14 po svom sadržaju predstavljaju deklaraciju ništetnosti svih pravnih poslova sklopljenih u pogledu upravljanja, korištenja ili gospodarenja zidinama (osim ugovora o zakupu iz stavka 3. koji se prenose na Grad Dubrovnik kao zakupodavca). Kraj takvog stanja stvari, Ustavni sud, polazeći od zahtjeva vladavine prava, utvrđuje da zakonodavac nije bio ovlašten, u okolnostima konkretnog slučaja, jednostrano mijenjati pravne (ugovorne) odnose na način na koji je to učinio u osporenim prijelaznim odredbama ZI ZOUSCD/14 jer su takve izmjene u konkretnom slučaju za sobom povukle posljedice koje se ne slažu s temeljnim ustavnim vrednotama na kojima se gradi ustavni poredak Republike Hrvatske. Ništetnost u području obveznog prava uređena je člancima od 322. do 329. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08. i 125/11.; u daljnjem tekstu: ZOO). Za ovaj postupak su mjerodavni članci 322., 323. i 327. ZOO-a koji glase: "Ništetnost Članak 322. (1) Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. (2) Ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor je valjan ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice. Posljedice ništetnost. Članak 323. (1) U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. (2) Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti." "Isticanje ništetnosti Članak 327. (1) Na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba. (2) Pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti ima i državni odvjetnik." Utvrđenje ništetnosti ugovora sklopljenog između dviju pravnih osoba, u konkretnom slučaju predlagatelja i jedinice lokalne samouprave, po naravi stvari i sukladno mjerodavnim odredbama ZOO-a (posebice članka 327. ZOO-a), u nadležnosti je suda. Hrvatski sabor, kao tijelo izvan tog odnosa, nije ovlašten intervenirati u taj ugovorni odnos i mijenjati ga na način da jednostrano, umjesto suda, utvrđuje ništetnim "sve pravne poslove sklopljene u svrhu upravljanja, korištenja ili gospodarenja dubrovačkim gradskim zidinama". Time je narušio načelo diobe vlasti, propisano člankom 4. Ustava. Ukoliko je smatrala ništetnim Ugovor/98 i njegov Dodatak/09, te u tom smislu pribavila i mišljenje nadležnog državnog odvjetništva, država je bila dužna pokrenuti odgovarajući sudski postupak u kojem će zatražiti takvo sudsko utvrđenje na temelju članka 327. stavka 2. ZOO-a, a ne to činiti zakonom. Izravnom zakonodavnom intervencijom (pri čemu se u P.Z. 393/13 ne navodi nijedan razlog za tu intervenciju), zakonodavac je preuzeo ovlasti sudbene vlasti i jednostrano dokinuo postojeće ugovorne odnose. Stoga, u vezi s dijelom očitovanja Ministarstva kulture citiranog u točki 18. obrazloženja ove odluke, Ustavni sud neće, niti je nadležan, ulaziti u ocjenu (preispitivanje) razloga koji se navode kao razlozi ništavosti ugovora. Međutim, u odnosu na njih kao i ostale mnogobrojne razloge koje je u svom očitovanju navelo Ministarstvo kulture kako bi obrazložilo i opravdalo nužnost zakonodavne intervencije (da je očuvanje svjetske kulturne baštine u nadležnosti države, to jest javne vlasti, da predlagatelj nenamjenski koristi prikupljena novčana sredstva, itd.), ističe da je utvrđenje ništetnosti ugovora (neovisno o razlozima njegove ništetnosti) u nadležnosti isključivo i samo suda, a ne zakonodavca. Točno jest da ništetnost nastupa ex lege te da "odluka suda ima samo deklaratoran značaj", ali ta odluka (iako deklaratorne naravi) pretpostavka je za utvrđenje ništetnosti. A ono je prerogativa sudbene vlasti. Stoga u postupku vođenom pred neovisnim i nepristranim sudom, uz poštovanje svih procesnih jamstava prava na pravično suđenje, svaka stranka mora imati jednaku mogućnost iznijeti i obrazložiti svoj slučaj i očitovati se na navode protivne stranke (načelo kontradiktornosti). Ustavni sud ponavlja da načelo vladavine prava ne dopušta mogućnost miješanja zakonodavca u postojeće ugovorne odnose i u vršenje pravde koju obavlja sudbena vlast kako je to učinjeno osporenim prijelaznim odredbama ZI ZOUSCD/14. Ukoliko je neka od stranaka u ugovornom odnosu nezadovoljna tim odnosom, ona je dužna nesporazume i probleme rješavati pregovorima s drugom ugovornom strankom, a u slučaju neuspjeha, preostaje joj spor iznijeti pred nadležni sud. Tek u sporu o građanskim pravima i obvezama moguće je uspostavljanje jednakosti i pravedne ravnoteže među strankama. U sporovima koji se odnose na sukobljena prava i interese, ta jednakost podrazumijeva da se svakoj stranci mora pružiti razumna mogućnost iznijeti pred sud svoje tvrdnje, i to pod uvjetima koji je ne stavljaju u nepovoljniji položaj u odnosu prema protivnoj stranci (načelo jednakosti oružja). Kad je riječ o parničnom postupku koji je Grad Dubrovnik pokrenuo protiv predlagatelja (P-249/12) i koji je još u tijeku, Ustavni sud naglašava da načelo vladavine prava isključuje svako miješanje zakonodavne vlasti u djelovanje sudbene vlasti u cilju utjecanja na sudsku odluku. Suprotno tome, zakonodavac je člankom 36. stavkom 8. ZI ZOUSCD/14 izravno utjecao na ishod konkretnog sudskog postupka, propisujući: "Zemljišnoknjižni sud će po službenoj dužnosti izvršiti brisanje uknjižbe prava plodouživanja u korist Društva prijatelja dubrovačke starine, Dubrovnik, Gundulićeva poljana br. 2., upisanom na teret k.č.br. 2642/1, zemljišnoknjižno tijelo VI., zk.ul. 43, k.o. Dubrovnik." Time je zakonodavac presudio spor umjesto suda, a predlagatelju je dokinuo svaku mogućnost sudske zaštite njegovih prava. Zaključno, Ustavni sud ističe da je zakonodavac ovlašten zakonom odrediti razloge ništetnosti pravnih poslova na apstraktan i generalan način (kao što je učinio člankom 391. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima - "Narodne novine" broj 91/96., 68/98., 137/99. - odluka Ustavnog suda, 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09. i 153/09.), ali nije ovlašten miješati se u konkretni ugovorni odnos koji je postojao prije donošenja zakona na način da u prijelaznim odredbama novog zakona - arbitrarnim korištenjem zakonodavnih ovlasti - jednostrano utvrđuje ništetnost tog odnosa. Također nije ovlašten, umjesto suda pred kojim teče parnica, zakonom za pojedinačni slučaj, na način da taj zakon preuzima funkciju sudske presude, odlučiti o ishodu spora između Grada Dubrovnika i predlagatelja. Takvo postupanje suprotno je načelu diobe vlasti iz članka 4. Ustava te pravnoj sigurnosti i vladavini prava iz članka 3. Ustava. Stoga stavci od 1. do 3. članka 36. ZI ZOUSCD/14 predstavljaju narušavanje i grubo miješanje u prava predlagatelja. Zbog navedenog utvrđenja, Ustavni sud ograničio se samo na ispitivanje ustavnosti stavaka 1. i 2. osporenog članka 36. ZI ZOUSCD/14. S iznimkom stavka 8., za koji je naglašeno da predstavlja flagrantnu uskratu pravde, Ustavni sud ocijenio je suvišnim ispitivanje ustavnosti ostalih stavaka članka 36. ZI ZOUSCD/14 jer oni nemaju zasebnu pravnu egzistenciju budući da su strukturalno vezani uz stavke 1. i 2. koji su utvrđeni nesuglasnima s Ustavom. Slijedom navedenog, Ustavni sud utvrđuje da osporeni članak 36. ZI ZOUSCD/14 u cjelini nesuglasan sa zahtjevima koji proizlaze iz vladavine prava, najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske (članak 3. Ustava), načela diobe vlasti (članak 4. Ustava) i prava na pravično suđenje (članak 29. stavak 1. Ustava). Taj članak ne udovoljava zahtjevima pravne sigurnosti objektivnog pravnog poretka i načelu pravne izvjesnosti položaja stranaka u pravnim postupcima i u ugovornim odnosima u Republici Hrvatskoj[16]…
Za to, jednostavno, ne postoji opravdan, razuman i objektivan razlog ni legitiman cilj, a to svakako nije ni činjenica da je ispunjenje obveze jednoj ugovornoj strani, korisnicima kredita u CHF, postalo otežano zbog promjene tečaja jer su oni s tim rizikom bili upoznati u trenutku sklapanja ugovora.
Štoviše, mnogi su kredite u CHF i sklopili zbog u tom trenutku povoljnog tečaja ne razmišljajući što se može desiti u slučaju tečajnih oscilacija što, uostalom, expressis verbis stoji i u obrazloženju Konačnog prijedloga ZID ZPK-a.
Judikatura naslovnog Suda:
…Članak 49. stavak 2. Ustava sadrži zahtjev za jednakim postupanjem u odnosu na sve poduzetnike u cilju osiguranja njihova jednakog pravnog položaja na tržištu. Od takvog zahtjeva nitko nije izuze[17]…
Naravno, ovakvom je zakonodavnom intervencijom država bankama, u brojnim sub judice parnicama koje se vode radi ugovora o kreditima u CHF, faktički i pravno povrijedila pravo na jednakost oružja, equity of arms.
9. Jamčenje jednakog položaja na tržištu poduzetnicima, odredba čl. 49/2. Ustava
Dakako da se banke ovim Zakonom stavljene u nejednak položaj na tržištu u odnosu na sve one poduzetnike u čije privatnopravne odnose država nije intervenirala ovakvim lex specialisom, predlagatelj smatra da navedenu tvrdnju, zbog njene notornosti, ne treba dodatno ustavnopravno elaborirati.
10. Jamčenje neumanjenja prava stečenih ulaganjem kapitala zakonom, odredba čl. 49/4. Ustava
Gorenavedena ustavna odredba kao da je napisana za predmetnu ustavnopravnu situaciju, čitajući ju čini se kao da su ustavopisci/ustavotvorci anticipirali da će jednom doći do njenog oživotvorenja u praksi.
Jer, ovdje se radi upravo o tome – banke su plasiranjem kredita uložile svoj kapital u jedan naplatni obveznopravni odnos odnosno posao koji je na koncu otplatnog razdoblja trebao rezultirali povratom glavnice i profitom na kamatama temeljem ugovora, a sukladno otplatnom planu.
Sada, međutim, do toga neće doći jer će nakon konverzije kredita ugovorna prava banaka biti znatno reducirana i okljaštrena jer će osnovom svakog pojedinog kredita plasiranog i sklopljenog u CHF ostvariti znatno manju dobit od one koju bi realizirale da nije bilo predmetne zakonske intervencije.
Ili, drugim riječima, ugovorne obveze korisnika kredita biti će smanjene, ali će smanjena biti i ugovorna prava banaka.
11. Zabrana retroaktivnog djelovanja zakona, odredba čl. 90/5. Ustava
Retroaktivnost djelovanja pojedinih zakonskih odredaba se, u obrazloženju Konačnog prijedloga, opravdava pravnom sigurnošću korisnika kredita u CHF.
Međutim, ukoliko ovaj Zakon ostane na snazi, on će možda donijeti pravnu sigurnost tom relativnom malom broju građana, ali će istodobno rezultirati sveopćom i posvemašnjom pravnom nesigurnošću za sve ostale građane jer će stvoriti presedan za buduće snažne zakonodavne intervencije.
Ergo, predmetna snažna zakonodavna intervencija, kako ju je u obrazloženju Konačnog prijedloga ZID ZPK-a populistički nazvao predlagatelj, nije ništa drugo nego snažan zakonodavni atak izvršne i zakonodavne vlasti na ustavnopravni poredak koji iziskuje promptnu, odlučnu, efikasnu i učinkovitu reakciju naslovnog Suda.
Jer, privatne će prestacije cca 53 000 odabranih dužnika kredita u CHF namiriti, umjesto njih, svi hrvatski porezni obveznici.
IV. Slijedom poviše ustavnopravne argumentacije i elaboracije predlagatelj predlaže naslovnom Sudu da po provedbi ustavnosudskog postupka donese sljedeće
R J E Š E N J E I O D L U K U
I. Pokreće se postupak za ocjenu suglasnosti odredaba čl. 1. – 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju odnosno odredaba čl. 357.a do 357.i Zakona o potrošačkom kreditiranju s Ustavom Republike Hrvatske i iste ukidaju.
II. Rješenje i Odluka će se objaviti u Narodnim novinama.
Kraljevica, 01. listopada 2015. odvjetnik DAMIR JELUŠIĆ
-----------------------
[1] Ustavni zakon o ustavnom sudu Republike Hrvatske (NN 49/02 – pročišćeni tekst)
[2] Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 101 /15)
[3] Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15 i 102/15)
[4] Ustav Republike Hrvatske (NN 85/10 – pročišćeni tekst i 5/14)
[5] Izraz banke se kolokvijalno rabi za sve kreditne institucije koje su plasirale kredite u CHF
[6] Broj: U-I-4763/2012 i U-I-1342/2013
[7] Ustavni sud Republike Hrvatske broj U-I-2051/2007
[8] Ustavni sud Republike Hrvatske broj U-I-2510/2001
[9] Ustavni sud Republike Hrvatske broj U-I-534/2002
[10] Ustavni sud Republike Hrvatske broj U-I-860/1998
[11] Ustavni sud Republike Hrvatske broj U-II-33/2006
[12] Ustavni sud Republike Hrvatske broj U-II-755/2011
[13] Ustavni sud Republike Hrvatske broj U-II-57/2006
[14] Ustavni sud Republike Hrvatske broj U-II-248/2006 i U-II-584/2009
[15] Broj: U-III-1122/2013
[16] Broj: U-I-897/2014
[17] Broj: U-III-2504/2012