Članak objavljen u Informatoru broj 6746
U predmetnom ćemo stručnom članku tematizirati zakonsku mogućnost promjene odluke o novčanoj renti kao jednom od načina saniranja odnosno repariranja imovinske štete koja je oštećeniku u nekom štetnom događaju pričinjena zbog tjelesne ozljede ili narušenja zdravlja. Na pisanje nas je ovog stručnog rada neposredno motivirala odnosno ponukala činjenica da u posljednje dvije godine svjedočimo pojačanim inflatornim kretanjima
odvjetnik DAMIR JELUŠIĆ, dipl.iur.
Odvjetničko društvo Vukić, Jelušić,
Šulina, Stanković,Jurcan & Jabuka d.o.o.
Rijeka, Nikole Tesle 9/V-VI.
PROMJENA ODLUKE O NOVČANOJ RENTI KAO OBLIKU REPARACIJE IMOVINSKE ŠTETE
1. UVOD
U predmetnom ćemo stručnom članku tematizirati zakonsku mogućnost promjene odluke o novčanoj renti kao jednom od načina saniranja odnosno repariranja imovinske štete koja je oštećeniku u nekom štetnom događaju pričinjena zbog tjelesne ozljede ili narušenja zdravlja. Na pisanje nas je ovog stručnog rada neposredno motivirala odnosno ponukala činjenica da u posljednje dvije godine svjedočimo pojačanim inflatornim kretanjima kojih, u ovim gabaritima odnosno godišnjim postocima, nije bilo nekoliko posljednjih desetljeća tijekom kojih smo imali niske godišnje inflatorne stope. Jer, navedena će činjenica, a nota bene samo se ovogodišnja inflatorna stopa procjenjuje na desetak posto, te činjenica da se slična ili čak i veća povećana inflatorna kretanja očekuju i tijekom narednih nekoliko godina, u pravnoj praksi zasigurno rezultirati iniciranjem parnica u kojima će oštećenici, koristeći se ovim obveznopravnim institutom odnosno mogućnošću povećanja mjesečnog iznosa novčana rente ukoliko su za to ispunjeni zakonski uvjeti, od nadležnih parničnih sudova potražiti pravozaštitu u vidu harmonizacije odmjerenih mjesečnih iznosa novčane rente s činjenicom gubitka vrijednosti novca do kojeg dolazi uslijed opisanih inflatornih kretanja. Zbog toga ćemo predmetni članak strukturirati na način da ćemo, prvo, prezentirati važeće zakonsko normativno uređenje instituta naknade imovinske štete nastale zbog tjelesne povrede ili narušenja zdravlja isplatom novčane rente i potom, drugo, na primjerima iz relevantne vrhovnosudske judikature prezentirati odnosno demonstrirati odgovore koje je potonja tijekom vremena iznjedrila odgovarajući na neka sporna pravna pitanja koja su se tijekom vremena u primjeni ovog instituta pojavila u pravnoj odnosno sudskoj praksi.
2. VAŽEĆE NORMATIVNO RJEŠENJE
Predmetni je obveznopravni institut u važećem normativnom okviru reguliran putem 3 zakonska članka. U prvom je od njih, stavku 2. relevantnom za predmetni rad, propisano da je odgovorna osoba, ako ozlijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegova daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili umanjene, oštećeniku dužna plaćati određenu novčanu rentu kao naknadu za štetu[1]. Nadalje, sljedećim je člankom normirano da sud može na zahtjev oštećenika za ubuduće povećati rentu, a može je na zahtjev štetnika sniziti ili ukinuti ako se znatnije promijene okolnosti koje je sud imao na umu pri donošenju prijašnje odluke[2]. Konačno, posljednji članak regulira pitanje prenosivosti prava na novčanu rentu na način da propisuje da se pravo na naknadu štete u obliku novčane rente zbog smrti bliske osobe ili zbog ozljede tijela ili narušenja zdravlja ne može prenijeti na drugu osobu s tim da se ospjeli iznosi naknade mogu prenijeti na drugoga ako je visina naknade određena pisanim sporazumom strana ili pravomoćnom sudskom odlukom[3].
3. ZAKONSKE PRETPOSTAVKE POTREBNE ZA PROMJENU ODLUKE O NOVČANOJ RENTI
Komentirajući navedenu zakonsku odredbu relevantnu u kontekstu ovog stručnog rada, dakle zakonsku odredbu koja regulira zakonske uvjete odnosno pretpostavke koje moraju biti egzistentne za promjenu odluke o novčanoj renti, prvotno konstatiramo činjenicu da su navedene pretpostavke neposredno vezane uz klauzulu rebus sic stantibus koja nam je mnogo poznatija iz ugovornog obveznog prava. Naime, u dijelu zakona koji regulira pravnu mogućnost izmjene ili raskida ugovora zbog promijenjenih okolnosti navedene su mogućnosti, također, pravno vezane uz nastup promijenjenih okolnosti. Imajući u vidu činjenicu da navedeno nije predmetom ovog rada, tek ćemo uzgredno navesti da je temeljno pravilo za korištenje predmetnim pravom pojava odnosno nastup izvanrednih okolnosti nakon sklapanja ugovora koje se nisu mogle predvidjeti u vrijeme sklapanja ugovora, pa je zbog toga ispunjenje obveze za jednu ugovornu stranu postalo pretjerano otežano ili bi joj nanijelo pretjerano veliki gubitak[4]. Dakle, vrativši se na mogućnost izmjene odluke o novčanoj renti, apostrofiramo odnosno akcentiramo činjenicu da je glavni odnosno bazični zakonski uvjet koji mora biti ispunjen za promjenu odluke znatnija promjena okolnosti od onih na kojima je bazirana prijašnja odluka o mjesečnom iznosu novčane rente. Naravno, zakon ne daje odgovor na pitanje pravnosadržajnog smisla navedene sintagme odnosno regulacije nego parničnim sudovima, ili dogovoru oštećenika i odgovorne osobe, prepušta procjenu odnosno odluku ovisno o okolnostima svakog pojedinog slučaja i utvrđenim pravnorelevantnim činjenicama utvrđenima izvođenjem dokaza na okolnost znatnije promjene okolnosti. Primjerice – 1. …Nadalje, u ovom predmetu nije riječ o tužbenom zahtjevu podnesenom na temelju odredbe čl. 195. st. 2. ZOO/91, prema kojoj odredbi ako povrijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegova daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati povrijeđenom određenu novčanu rentu kao naknadu za tu štetu, već je riječ o zahtjevu za izmjenu dosuđene rente suglasno čl. 196. ZOO/91 i kasnije nakon stupanja na snagu novog Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 125/11 - dalje: ZOO/05) odredbi identičnog sadržaja iz čl. 1096. ZOO/05. Prema odredbi čl. 196. ZOO/91 odnosno 1096. ZOO/05 sud može na zahtjev oštećenika za ubuduće povećati rentu, a može je na zahtjev štetnika smanjiti ili ukinuti ako se znatnije promijene okolnosti koje je sud imao na umu pri donošenju prijašnje odluke. Dakle, renta se dosuđuje pod klauzulom rebus sic stantibus pa je osnovna pretpostavka da bi sud smio prihvatiti zahtjev da su se znatnije promijenile okolnosti koje je sud imao na umu prilikom donošenja prijašnje odluke, kao i da postoji zahtjev oštećenika za povećanjem
rente ili zahtjev štetnika (odgovorne osobe) za sniženje ili potpuno ukidanje rente. U predmetnom slučaju zbog proteka vremena, dobi tužitelja, smrti oca i činjenice da je sam ostao na seoskom imanju te znatnih promjena socio-ekonomskih prilika, prema utvrđenju nižestupanjskih sudova znatnije su se promijenile okolnosti koje opravdavaju na osnovu provedenog poljoprivrednog vještačenja zahtjev za povećanjem rente, a u visini pobliže određenoj nižestupanjskim presudama. Pritom su sudovi imali na umu i utvrđeni stupanj doprinosa tužitelja nastanku vlastitogozljeđivanja, kao i stupanj smanjenja životne aktivnosti od 50%[5]... 2. …Zakonom o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje ZOO) je propisano u čl. 196. da sud može na zahtjev oštećenika za ubuduće povećati rentu, a može je na zahtjev štetnika smanjiti ili ukinuti ako se znatnije promijene okolnosti koje je sud imao na umu pri donošenju prijašnje odluke. Dakle, za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na ukidanje rente potrebno je utvrditi da li je sud koji je odlučivao o pravu na rentu imao na umu neku okolnost koja se znatnije promijenila i ima utjecaja na daljnje postojanje na rentu ili tu okolnost nije imao na umu[6]… 3. …Predmet ovog spora predstavlja zahtjev za povećanje sudskom nagodbom sklopljenom između stranaka dana 03.05.1993. već povećane rente, pravomoćno dosuđene tužiteljici presudom Općinskog suda u Splitu od 07.10.1982. broj II P-1103/81 kao naknada za štetu zbog gubitka zarade. Pravnu osnovu tužbenog zahtjeva predstavlja odredba čl. 196. Zakona o obveznim odnosima – ZOO (“Narodne novine” broj 53/91 i dr.), prema kojoj sud može na zahtjev oštećenika za ubuduće povećati rentu, a može je na zahtjev štetnika smanjiti ili ukinuti ako se znatnije promijene okolnosti koje je sud imao na umu pri donošenju prijašnje odluke. Prijašnjom sudskom odlukom tužiteljici je priznato pravo na rentu s obzirom na činjenicu da se zbog ozljeda koje je pretrpjela u predmetnom štetnom događaju ne može zaposliti, a visina rente utvrđena je u visini plaće koju bi ostvarivala kod tuženika radeći na radnom mjestu peglačice. U postupku je utvrđeno da je prosječna visina plaće koju ostvaruju radnici tuženika na radnom mjestu na kojem bi tužiteljica radila znatno veća od mjesečnog iznosa rente utvrđenog sudskom nagodbom. Ta promijenjena okolnost predstavlja valjanu i dovoljnu činjeničnu osnovu za povećanje rente, pa su sudovi materijalno pravo pravilno primijenili kada su tužbeni zahtjev ocijenili osnovanim i povećani iznos rente dosudili u visini plaće koju bi tužiteljica ostvarivala da nije zadobila ozljede, za koje odgovara tuženik[7]… Drugo, iz zakonske je formulacije evidentno da se odluka o novčanoj renti može izmijeniti na 3 načina, in favorem oštećenika na način da se mjesečni iznos rente pro futuro poveća, a u korist odgovorne osobe na način da se potonji smanji ili da se čak, u slučajevima u kojima više ne postoje zakonske pretpostavke za egzistenciju obveze isplate rente, obveza isplate potonje i potpuno ukine. Treće, valja naglasiti činjenicu da do promjene odluke o novčanoj renti može doći samo, isključivo i jedino na zahtjev oštećenika ili odgovorne osobe. Na ovom mjestu smatramo potrebnim skrenuti pažnju na činjenicu da posve namjerno odnosno hotimično, umjesto termina štetnik koji se koristi u zakonskom tekstu, koristimo sintagmu odgovorna osoba. Naime, štetnik je često u dualnom obveznopravnom položaju štetnika i odgovorne osobe. Ali ne uvijek. Primjerice, najbolji su primjer slučajevi zakonske odgovornosti za druge osobe[8]. Posljedično tome, preneseno na konkretnu zakonsku odredbu, česti su slučajevi kada zahtjev odnosno tužbu radi smanjenja ili ukidanja novčane rente ne podnosi neposredni štetnik, jer on, uostalom, za takvo što ne bi bio ni aktivno legitimiran, nego upravo odgovorna osoba. U praksi su vjerojatno najčešći primjeri takvih slučajeva štetni događaji proizašli iz prometnih nesreća odnosno nezgoda kod kojih novčanu rentu oštećeniku, u pravilu, zbog postojanja obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, ne isplaćuje neposredni štetnik nego osiguratelj kod kojeg je osiguranik imao sklopljen ugovor o osiguranju. Slijedom navedenog, smatramo potrebnim da zakonodavac de lege ferenda, prilikom sljedeće zakonske novele, normativno korigira navedeno na način da u st. 2. odredbe termin štetnik u obveznopravnom smislu supstituira odnosno zamijeni sintagmom odgovorna osoba kao pravno kudikamo prikladnijom i korektnijom. Četvrto, u judikaturi je zauzeto jasno i precizno pravno shvaćanje da se pravo na povećanje iznosa novčane rente stječe od dana utuženja nadalje. Primjerice - …Prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova tužitelju je u parnici kod istog prvostupanjskog suda broj P-392/92 temeljem odredbe čl. 195. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96 i 112/99 - dalje ZOO) dosuđena renta u iznosu od 46,89 kn mjesečno, a od ranijeg presuđenja okolnosti su se promijenile, tako da je povećana razlika između plaće koju bi tužitelj ostvarivao da radi i mirovine koju prima. Prema odredbi čl. 196. ZOO sud može na zahtjev oštećenika za ubuduće povećati rentu, a može je na zahtjev štetnika smanjiti ili ukinuti ako se znatnije promijene okolnosti koje je sud imao na umu pri donošenju prijašnje odluke. Pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da tužitelj ima pravo na povećanje rente samo od dana podnošenja tužbe. Naime, ako se zbog znatnije promijenjenih okolnosti traži povišenje rente koja je već utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom, to se povećanje može tražiti samo u granicama odredbe čl. 196. ZOO, što znači samo od podnošenja tužbe u buduće, jer za razdoblje prije tužbe postoji pravomoćna presuda[9]… Peto, kada se novčana renta plaća osnovom troškova tuđe nestručne pomoći i njege koja je oštećeniku potrebna, tada se cijena sata takve vrste odnosno oblika pomoći i njege utvrđuje temeljem netto cijene sata potonje koja se plaća u mjestu pružanja usluge. Tek podredno, ukoliko cijenu sata nije moguće utvrditi na navedeni način, parnični je sud ima pravo odmjeriti po slobodnoj ocjeni[10]. Primjerice – 1. …Nije sporno da tuđu pomoć tužitelju pružaju članovi njegove obitelji, da mu je takva tuđa pomoć potrebna 48 sati mjesečno, te da je tužitelj pridonio šteti u dijelu od 10%. Niži sudovi utvrdili su da su se troškovi u pogledu pružanja takve tuđe pomoći povećali od donošenja ranije presude i da bi iznosili 13.000 tadašnjih HRD mjesečno imajući u vidu cijenu rada osobe koja bi mogla pružiti takvu pomoć - kad bi ju tužitelj angažirao - opseg takve pomoći od 48 sati mjesečno te uzimajući u obzir doprinos tužitelja nastanku štete utvrdili, da visina povećane rente na ime tuđe pomoći počev od dana tužbe iznosi 11.700 HRD (sada 11,7 kn) mjesečno. Pri tome su niži sudovi po nalaženju ovog revizijskog suda pravilno otklonili uzeti kao osnovicu za utvrđivanje visine povećane rente cijenu usluge po cjeniku spomenutog Centra za njegu bolesnika u kući iz Z., jer doista takva cijena usluge sadrži doprinose na isplaćenu naknadu i druge troškove poslovanja spomenutog Centra, a nesumnjivo takvi troškovi u konkretnom slučaju nisu prisutni, s obzirom na okolnost, da tužitelju tuđu pomoć pružaju članovi njegove obitelji. Stoga ovaj revizijski sud smatra, da su niži sudovi pravilno primijenili materijalno pravo pri utvrđivanju povećane rente tužitelju na ime naknade za tuđu pomoć (čl. 195. st. 2. čl. 196. ZOO) te opravdano odbili takav zahtjev u dijelu u kojem su našli da je neosnovan iz iznijetih razloga…[11] 2. …Nadalje, osnovano tužiteljica u reviziji ističe da se visina navedene rente utvrđuje prema netto zaradi osobe koja bi u mjestu u kojem je tuđa pomoć i njega pružana bila sposobna pružiti takvu uslugu. Ako, pak, takva osoba ne postoji visina naknade štete utvrđuje se prema slobodnoj ocjeni primjenom čl. 223. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 - dalje ZPP)[12]… Zaključno, šesto, odluka o promjeni novčane rente mora biti činjenično utemeljena odnosno bazirana na činjenicama koje su se pojavile odnosno nastale nakon donošenja prethodne odluke. Primjerice - ...Točno je da odredba čl. 196. ZOO/91, sada mjerodavna odredba čl. 1096. ZOO/05 izričito ne navodi da bi okolnost koja se znatnije promijenila morala biti iz vremena nakon presuđenja u parnici u kojoj je odlučeno o pravu na rentu zbog izgubljene zarade (tako presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-436/06-2 od 12. srpnja 2006.), ali prilikom tumačenja smisla izloženog shvaćanja u svakom slučaju se ne može dovesti u pitanje odlučne činjenice, odnosno objektivni identitet predmeta spora presude kojom je utvrđeno pravo na rentu. Nadalje, tu rečenicu se ne smije tumačiti samostalno izvan cjelokupnog konteksta i razloga navedene presude revizijskog suda u kojima je nastavno vrlo jasno rečeno koje odlučne činjenice bi morale postojati za prihvaćanje zahtjeva za ukidanje rente[13]…
4. ZAKLJUČAK
Oštećenik, kada je u nekom štetnom događaju njegovo zdravlje zbog tjelesne ozljede ili nekog drugog načina narušenja zdravlja pogoršano do te mjere da će on zbog toga u budućnosti trpiti imovinsku štetu zbog gubitka na zaradi, ima pravo zbog gubitka zarade odnosno izmakle koristi na obeštećenje u vidu isplate određenog mjesečnog iznosa novčane rente koji se utvrđuje sudskom odlukom ili vansudskom nagodbom. Međutim, u životu se često, iz raznih razloga, znaju promijeniti okolnosti odnosno činjenice temeljem kojih je utvrđena visina novčane obveze odgovorne osobe koju je potonja dužna svakomjesečno isplaćivati oštećeniku sve dok za to egzistiraju potrebni zakonski uvjeti odnosno pretpostavke. Zakonodavac je normativno anticipirao takve promjene okolnosti, koje moraju biti bitnog karaktera, putem normiranja prava oštećenika i odgovorne osobe da, u takvim slučajevima, zatraže povećanje ili smanjenje iznosa novčane rente, s tim da odgovorna osoba ima pravo zahtijevati i potpuno ukidanje obveze ukoliko više ne postoje zakonske pretpostavke temeljem kojih je obveza utvrđena. U parnicama u kojima se predmetno pravo ostvaruje putem suda na parničnom sudu leži teret i obveza procjene i ocjene, temeljem dokaza izvedenih na sporne okolnosti, da li su se bitnije promijenile okolnosti u odnosu na okolnosti koje su utvrđene prethodnom sudskom odlukom ili vansudskom nagodbom, a na temelju kojih je utvrđena visina predmetne novčane obveze odnosno prava.
[1] Zakon o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21), čl. 1095.
[2] ibid, čl. 1096.
[3] ibid, čl. 1097.
[4] ibid, čl. 369.
[5] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-x 1126/15-3
[6] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 436/06-2
[7] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 134/2002-2
[8] ZOO, čl. 1055. – 1062.
[9] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-1437/1998-2
[10] Zakon o parničnom postupku (NN 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11, 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda i 70/19)
[11] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 1801/1993-2
[12] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 2993/1995-2
[13] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revr 1226/15-3