Zastara potraživanja maloljetnog djeteta osnovom neplaćenih iznosa uzdržavanja

4 rujna, 2022

Članak objavljen na pravnom portalu IUS INFO

Stupanjem na snagu odredbe čl. 9. Zakona o izmjenama i dopunama Obiteljskog zakona, a on je, nota bene, na snagu stupio 01. siječnja 2008., dakle prije gotovo 15 godina, u tuzemni je obiteljskopravni normativni okvir inkorporiran institut tzv. uskraćenog uzdržavanja na način da je navedenim zakonom, kao lex specialisom, bilo propisano

odvjetnik DAMIR JELUŠIĆ, dipl.iur.

Odvjetničko društvo Vukić, Jelušić,

Šulina, Stanković,Jurcan & Jabuka d.o.o.

Rijeka, Nikole Tesle 9/V-VI.

ZASTARA POTRAŽIVANJA MALOLJETNOG DJETETA OSNOVOM NEPLAĆENIH IZNOSA UZDRŽAVANJA

1. UVOD

Stupanjem na snagu odredbe čl. 9. Zakona[1] o izmjenama i dopunama Obiteljskog zakona[2], a on je, nota bene, na snagu stupio 01. siječnja 2008., dakle prije gotovo 15 godina, u tuzemni je obiteljskopravni normativni okvir inkorporiran institut tzv. uskraćenog uzdržavanja na način da je navedenim zakonom, kao lex specialisom, bilo propisano da je …roditelj koji nije uzdržavao svoje dijete koje s njim ne živi u obiteljskoj zajednici, a bio je dužan to učiniti, dužan djetetu isplatiti naknadu za uskraćeno uzdržavanje i unatrag od nastanka toga prava pa do podnošenja tužbe…, da navedena …tražbina djeteta prema roditelju koji ga nije uzdržavao zastaruje za vrijeme od 5 godina od dana nastanka obveze…, te da se …smatra da je obveza uzdržavanja za pojedini mjesec nastala koncem mjeseca za koji je uzdržavanje trebalo dati…, a veoma sličnu odnosno gotovo identičnu odredbu ima i sadavrijedeći Obiteljski zakon[3]. Od tada pa sve do nedavno odnosno do donošenja vrhovnosudske odluke o kojoj ćemo opširnije pisati nešto niže u pravnoj su se praksi i teoriji suprotstavljala odnosno zastupala dva pravna mišljenja odnosno stava u kontekstu materijalnopravnog pitanja zastarijevanja neplaćenih iznosa osnovom uskraćenog uzdržavanja koje roditelj dužnik maloljetnog djeteta koji s potonjim ne živi nije plaćao djetetu u svojstvu vjerovnika kroz neki duži vremenski interval odnosno period. Prva se skupina odnosno grupa praktičara i teoretičara, naime, zalagala za aplikaciju pravnog shvaćanja po kojem vjerovnik predmetnog potraživanja ima pravo na isplatu neplaćenih mjesečnih iznosa odnosno obroka uzdržavanja za vremenski interval trajući 5 godina prije podnošenja tužbe nadležnom parničnom sudu. Navedeni su praktičari i teoretičari svoje pravno shvaćanje temeljili na odredbama ObZ-a, kao odredaba specijalnog zakona, pred odredbama Zakona o obveznim odnosima[4] kao odredbama propisa koji je odnosu na potonji opći, a u skladu s starim pravnim pravilom lex specialis derogat legi generali. Druga se, pak, skupina odnosno grupa praktičara i teoretičara, kojoj je pripadao i autor ovog stručnog rada, slagala s shvaćanjem prve skupine kad je u pitanju pravno konkuriranje odredbe čl. 289. Obz-a i odredbe čl. 226. ZOO-a, i to iz jednostavnog pravnog razloga što obje odredbe normiraju zastarne rokove u kojem zastarijeva predmetno potraživanje pa treba aplicirati odnosno pravni primat dati odredbi specijalnog zakona. Međutim, pripadnici ove druge skupine su, istodobno, smatrali da se pri zauzimanju pravnog shvaćanja o ovom materijalnopravnom pitanju iz vida nipošto i nikako ne smije gubiti odredba čl. 235. ZOO-a koja regulira obveznopravni institut zastoja zastare, između ostalog i na način da propisuje da zastara ne teče između djece i roditelja sve dok potonji imaju roditeljsko pravo nad djetetom. Dakle, slijedom navedenog, pripadnici druge skupine odnosno pobornici drugog pravnog shvaćanja su smatrali da zastarni rok u kontekstu maloljetnom djetetu uskraćenih iznosa osnovom obveze uzdržavanja od strane roditelja s kojim ne živi, ali koji nad njim ima roditeljsko pravo, ne teče sve dok tom roditelju ne prestane roditeljsko pravo, a u kojem trenutku onda tek počinje teći gorenavedeni petogodišnji posebni zakonski zastarni rok normiran ObZ-om. Vrhovni je sud kao najviši državni sud odnosno najviša sudska instanca, a čija je jedna od esencijalnih i kapitalnih ustavnih i zakonskih obveza odnosno ovlaštenja obveza i ovlaštenje ujednačavanja primjene prava i osiguravanja ravnopravnosti sviju u njegovoj primjeni, sve do donošenja relativno recentne gorenavedene vrhovnosudske odluke, imao zauzeto pravno shvaćanje koje su zastupali pripadnici prve skupine odnosno grupe praktičara i teoretičara. Stoga ćemo predmetni stručni rad strukturirati na način da ćemo, prvo, prijašnje pravno shvaćanje navedenog suda o ovom pravnom pitanju prezentirati na obrazloženju jedne njegove starije odluke, a potom ćemo, drugo, prezentirati novo važeće odnosno vrijedeće pravno shvaćanje citirajući relevantne fragmente obrazloženja odluke u kojoj je zauzeto sadavrijedeće pravno shvaćanje.

2. PRIJAŠNJE PRAVNO SHVAĆANJE VRHOVNOG SUDA

Nastavno citiramo relrevantan fragment jedne vrhovnosudske odluke iz 2011. u kojoj je deklarirano prijašnje pravno shvaćanje: …Pravno pitanje važno za jedinstvenu primjenu zakona, a zbog kojeg je izjavljena izvanredna revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP je od kada nastaje pravo mldb. tužitelja na isplatu za uskraćeno uzdržavanje u smislu odredbe čl. 209. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ br. 116/03, 17/04, 36/04, 107/07, dalje OBZ) u slučaju kad je otac naknadno provođenjem vještačenja u sudskom postupku saznao da je otac mldb. djeteta. Odredbom čl. 209. st. 2. OBZ propisano je da roditelj koji nije uzdržavao svoje dijete koje s njim ne živi u obiteljskoj zajednici, a bio je dužan to učiniti, dužan djetetu isplatiti naknadu za uskraćeno uzdržavanje i unatrag od nastanka tog prava pa do podnošenja tužbe. St. 3. istog članka je određeno da tražbina djeteta iz stavka 2. ovoga članka prema roditelju koji ga nije uzdržavao, zastaruje za vrijeme od 5 godina od dana nastanka obveze. Revident u reviziji iznosi shvaćanje kako je on tek u sudskom postupku saznao da je otac mldb. djeteta te utvrđen ocem i kako je obvezan plaćati uzdržavanje za razdoblje od podnošenja tužbe radi utvrđivanja očinstva pa nadalje, da isti nije dužan plaćati uzdržavanje i za 5 godina unatrag, jer nije znao da je otac djeteta, pa nije niti bio dužan davati uzdržavanje. Prema pravnom shvaćanju ovoga suda obveza roditelja da plaćaju odnosno daju uzdržavanje za svoju malodobnu djecu nastaje u trenutku rođenja, te su roditelji u smislu odredbe čl. 209. st. 1. OBZ dužni uzdržavati svoje maloljetno dijete. Dakle, obveza uzdržavanja za roditelje nastaje rođenjem djeteta, te po mišljenju ovoga suda nije od važnosti da li je tuženik znao da je otac djeteta ili to nije znao, odnosno da li je on naknadno utvrđen ocem pravomoćnom sudskom odlukom. U konkretnom slučaju tuženik nije uzdržavao mldb. tužitelja od njegova rođenja, već
je isti počeo plaćati uzdržavanje od trenutka kada je podnesena tužba radi utvrđivanja očinstva pa nadalje. Tuženik nije živio s mldb. tužiteljem, pa bez obzira što je isti naknadno utvrđen ocem sudskom odlukom, isti je dužan platiti naknadu za uskraćeno uzdržavanje i za posljednjih 5 godina od dana nastanka obveze u smislu odredbe čl. 209. st. 2. OBZ[5]

3. VRIJEDEĆE PRAVNO SHVAĆANJE VRHOVNOG SUDA

Nastavno ćemo novo pravno shvaćanje prezentirati putem obrazloženja vrhovnosudske odluke koju je potonji sud, u ulozi odnosno svojstvu revizijskog suda, donio odlučujući o tzv. izvanrednoj reviziji koju je revident, roditelj dužnik malodobnog tužitelja vjerovnika, podnio protiv drugostupanjske presude navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Odbijanje je revizije kao neosnovane revizijski sud obrazložio na sljedeći način: …Iz sadržaja revizije proizlazi da tuženik postavlja pitanje kolizije odredbi Obiteljskog zakona i Zakona o obveznim odnosima kojima se uređuje pitanje zastare odnosno jesu li odredbe Obiteljskog zakona koje uređuju pitanje zastare uskraćenog uzdržavanja, lex specialis, u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima koje uređuju zastoj zastarijevanja tražbina između roditelja i djece dok traje roditeljsko pravo te je li kao takove isključuju od primjene odredbe Zakona o obveznim odnosima sukladno pravilu (lex specialis derogat legi generali). Prema odredbi iz čl. 392.a st. 2. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu odluku samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose. Ovo stoga što je ocijenjeno da se o radi o takvom pravnom pitanju o kojem ovisi odluka u predmetnom sporu, a pobijana je odluka posljedica stava nižestupanjskih sudova u odnosu na to pravno pitanje. Stoga je takvo pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predmet spora je zahtjev maloljetnog tužitelja za isplatom naknade s naslova uskraćenog uzdržavanja u razdoblju od 13. studenoga 2010. do 31. kolovoza 2016. Sud prvog stupnja polazeći od utvrđenja da tuženik ne živi s maloljetnim tužiteljem u obiteljskoj zajednici od 13. studenoga 2010. nadalje, kao i da je presudom suda prvog stupnja poslovni broj P Ob-170/2016-3 od 24. kolovoza 2016., razveden brak tuženika i majke maloljetnog tužitelja te je odlučeno da će maloljetni tužitelj stanovati s majkom i da će tuženik doprinositi za njegovo uzdržavanje iznos od 1.260,00 kuna mjesečno od 1. rujna 2016. nadalje, kao i da je tuženik u utuženom razdoblju izvršio određene uplate na ime uzdržavanja na tekući račun zakonske zastupnice tužitelja, utvrdio je potrebe maloljetnog tužitelja u utuženom razdoblju, novčani iznos koji je tuženik trebao doprinositi za uzdržavanje maloljetnog tužitelja u utuženom razdoblju te je nakon uračunavanja uplaćenih iznosa, naložio tuženiku platiti tužitelju iznos, pobliže naveden u izreci presude suda prvog stupnja, sa pripadajućim zateznim kamatama i troškovima postupka. Tuženikov prigovor zastare tužiteljeva potraživanja sud prvog stupnja ocijenio je neosnovanim uz obrazloženje da je odredbom čl. 235. toč. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) propisano da zastara ne teče između roditelja i djece dok traje roditeljsko pravo te kako u konkretnoj situaciji roditeljsko pravo tuženika (kao jedan od elemenata roditeljske skrbi) u odnosu na maloljetnog tužitelja nije prestalo, to tražbina tužitelja s naslova uskraćenog uzdržavanja nije zastarjela. Sud drugog stupnja u cijelosti je potvrdio presudu suda prvog stupnja ocjenjujući da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve činjenice za ocjenu osnovanosti tužiteljeva zahtjeva na koje je pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev u dosuđujućem dijelu te da je pravilno ocijenio da zastarijevanje ne teče između roditelja i djece dok traje roditeljsko pravo, a u konkretnom slučaju roditeljsko pravo nesporno postoji, zbog čega da nije nastupila zastara tužiteljeva potraživanja. Dakle, temeljno je pravno pitanje zbog kojeg je podnesena revizija u ovom postupku, a o kojem rješenju ovisi odluka u ovom sporu, jesu li odredbe Obiteljskog zakona koje uređuju pitanje zastare uskraćenog uzdržavanja lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima koje uređuju zastoj zastarijevanja dok traje roditeljsko pravo te da li kao takve isključuju od primjene odredbe Zakona o obveznim odnosima sukladno pravilu (lex specialis derogat legi generali). Odredbom čl. 289. ObZ-a/15 (koji je stupio na snagu 1. studenoga 2015.) propisano je da roditelj koji ne stanuje s maloljetnim djetetom i nije plaćao uzdržavanje za svoje maloljetno dijete dužan je isplatiti naknadu za uskraćeno uzdržavanje od nastanka tog prava pa do podnošenja tužbe (st. 1.). Smatra se da je obveza uzdržavanja za pojedini mjesec nastala krajem mjeseca za koji je uzdržavanje trebalo dati, a u visini koja se može odrediti prema čl. 314. toga Zakona (st. 2.). Tražbina djeteta iz st. 1. toga čl. prema roditelju koji ga nije uzdržavao zastarijeva za vrijeme od pet godina od dana nastanka obveze (st. 3.) Nadalje, odredbom čl. 209. st. 2. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11, 61/11, 25/13 i 5/15 - dalje: ObZ/03), koje se u konkretnom slučaju također primjenjuje obzirom na to da tužitelj traži naknadu za uskraćeno uzdržavanje za razdoblje od 13. studenoga 2010. pa nadalje, propisano je da roditelj koji nije uzdržavao svoje dijete koje s njim ne živi u obiteljskoj zajednici, a bio je dužan to učiniti, dužan je djetetu isplatiti naknadu za uskraćeno uzdržavanje i unatrag od nastanka toga prava pa do podnošenja tužbe. Tražbina djeteta iz st. 2. toga čl. prema roditelju koji ga nije uzdržavao, zastaruje za vrijeme od pet godina od nastanka obveze (st. 3.). Smatra se da je obveza uzdržavanja za pojedini mjesec nastala koncem mjeseca za koji je uzdržavanje trebalo dati (st.4.). Riječ je o odredbama Obiteljskog zakona iz 2003. i Obiteljskog zakona iz 2015. koje na identičan način propisuju obvezu roditelja koji ne stanuje s maloljetnim djetetom za isplatom naknade djetetu radi uskraćenog uzdržavanja, nastanak i dospijeće obveze i vrijeme njezinog zastarijevanja. Prema odredbi čl. 235. ZOO-a (kojim je uređen institut zastoja zastara u pogledu tražbina između određenih osoba) propisano je da zastara ne teče između roditelja i djece dok traje roditeljsko pravo (čl. 235. toč. 2. ZOO-a). Riječ je o postojanju okolnosti koje sprječavaju zastaru, ili u početku njezina nastupa ili u njezinu tijeku, zbog čega zastara ili ne može ni početi teći ili, ako je počela teći odnosno ako je tekla, prestaje teći sve dok zapreka traje. Prema općem pravilu o primjeni konkurirajućih pravila različitih zakona – pravila posebnog zakona isključuju primjenu pravila općeg zakona (lex specialis derogat legi generali), odnosno u slučaju kada opći i posebni propisi reguliraju isto područje primijenit će se poseban propis. Prema pravnom shvaćanju ovog suda odredbe Zakona o obveznim odnosima koje uređuju institut zastoja zastare tražbina između roditelja i djece dok traje roditeljsko pravo, nisu u koliziji niti s odredbama čl. 209. ObZ/03, tako ni sa odredbama čl. 289. ObZ/15 o zastari naknade za uskraćeno uzdržavanje prema maloljetnom djetetu s kojim roditelj ne živi i kojem nije plaćao uzdržavanje. To iz razloga jer iz sadržaja odredbe čl. 235. toč. 2. ZOO-a proizlazi da zastarijevanje ne teče između roditelja i djece dok traje roditeljsko pravo te zastoj zastarijevanja ne ovisi o bilo kakvoj drugoj činjenici osim postojanja roditeljskog prava. Stoga je tom odredbom određen zastoj zastarijevanja bez obzira na faktično stanje odnosa između roditelja i djece, već je jedino odlučno za zastoj zastarijevanja (da zastarijevanje ne teče) da traje roditeljsko pravo i da zastoj traje sve dok traje i roditeljsko pravo. Kako u konkretnom slučaju roditeljsko pravo tuženika prema maloljetnom tužitelju postoji i nadalje traje, to postojanje roditeljskog prava tuženika prema maloljetnom tužitelju sprječava da zastara tužiteljevih potraživanja prema tuženiku s naslova naknade za uskraćeno uzdržavanje započne teći te da zastara nastupi dok god to pravo traje (a to je ujedno odgovor na pitanje postavljeno u reviziji). Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno ocijenili da zastarijevanje ne teče dok traje roditeljsko pravo između roditelja i djece[6]Dakle, konstatiramo činjenicu da je Vrhovni sud u obrazloženju navedene odluke zauzeo pravno shvaćanje koje smo o ovom pravnom pitanju ab initio zastupali i mi, dakle shvaćanje po kojem navedene dvije odredbe ObZ-a i ZOO-a nemaju konkurirajući nego dopunjujući karakter slijedom čega ih pri rješavanju ovog pravnog pitanja treba primijeniti odnosno aplicirati obje.

4. ZAKLJUČAK

U pravnoj su teoriji i praksi tijekom relativno dugog vremenskog intervala odnosno perioda egzistirala dva suprotstavljena odnosno kolidirajuća pravna shvaćanja u kontekstu pitanja zastare potraživanja maloljetnog djeteta osnovom uskraćenog uzdržavanja prema roditelju obvezniku uzdržavanja odnosno dužniku koji ne živi s djetetom, ali i dalje ima roditeljsko pravo. Po prvom pravnom shvaćanju koje je sve do prije nekoliko godina zastupao i Vrhovni sud, navedena su potraživanja osnovom uskraćenog uzdržavanja zastarijevala u petogodišnjem zakonskom zastarnom roku propisanom ObZ-om kao specijalnim odnosno posebnim propisom, a koji se računa od dana stjecanja prava do dana podnošenja tužbe odnosno dana utuženja. Pobornici odnosno pristalice su, pak, drugog pravnog shvaćanja, sada zauzetog i po Vrhovnom sudu, smatrali da u opisanim činjeničnim i pravnim okolnostima zastara predmetnog potraživanja ne može niti početi teći sve dok roditelj dužnik s kojim malodobni vjerovnik ne živi ima roditeljsko pravo. Ergo, da bi došlo do zastare predmetnog potraživanja roditelju dužniku s kojim maloljetnik ne živi, prvo, treba prestati roditeljsko pravo, i drugo, treba proteći posebni petogodišnji zastarni rok normiran ObZ-om.


[1] Zakon o izmjenama i dopunama Obiteljskog zakona (NN 107/07)

[2] Obiteljski zakon (NN 116/03, 117/4, 136/04, 107/07, 61/11 i 25/13)

[3] Obiteljski zakon (NN 103/15 i 98/19)

[4] Zakon o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21)

[5] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 667/11-2

[6] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 5192/2019-2